Ulazak Hrvatske u NATO ne bi toliko smetao da u Saboru nije bilo upravo zastrašujuće jednodušnosti i toliko poniznih izjava o tome da je NATO "glavni faktor stabilnosti i demokracije danas u svijetu", kao da je riječ o najplemenitijoj i najhumanijoj organizaciji.
Ovih dana dobio sam iz dobrog izvora, od kolege iz Francuske, jednu toliko bizarnu i fascinantnu informaciju, da jednostavno ne mogu u nju sasvim povjerovati dok je ne potvrde događaji. Srećom, ne treba puno čekati: informacija će se potvrditi ili opovrći već ovog tjedna na summitu NATO-a, koji Hrvatska posebno gorljivo i nestrpljivo čeka, jer će na njemu biti primljena u članstvo.
A sad evo te informacije. Kolega me uvjerava da je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy isposlovao da sjedi uz generalnog sekretara NATO-a Jaapa de Hoopa Scheffera, iako mu tu ne bi trebalo biti mjesto. Uz prvog čovjeka NATO-a sjeda se prema radosljedu utvrđenom posebnim protokolom, a na francuskog predsjednika sada nije red.
No, Sarkozy je izvukao iz rukava nešto što se pokazalo jačim od tog protokola, tražio je da se Francuskoj na ovaj način honorira što se nakon 43 godine vratila u vojnu strukturuNATO-a. Dakle, francuski predsjednik iskoristio je ovotjedni summit NATO-a da režira nezapamćenu komediju taštine, što mu nije prvi, a sasvim sigurno ni zadnji put.
Puno jezika, govor isti
Proslavio se i kada je početkom godine, po isteku mandata Francuske kao predsjedateljice Evropske unije, zatražio od Čeha, na koje je bio došao red za predsjedanje, da prepuste mandat Parizu koji se u to, kao, puno bolje razumije (da, rečeno im je upravo tako, ništa ne prepričavamo ili dodajemo). Kada su Česi to uvrijeđeno odbili, Sarkozyju je ostalo još dovoljno bezobrazluka da od njih zatraži da Francuskoj barem prepuste predsjedanje tzv. evrozonom, kojoj oni ionako još ne pripadaju.
Tu su namrgođeno reagirali i iz Bruxellesa i Sarkozy se morao povući. Kada čovjek malo razmisli o ovim harlekinskim ispadima francuskog predsjednika, obuzme ga lagana jeza. Svojedobno je izvukao Francusku iz NATO-a s više nego razložnim objašnjenjem da obranu Evrope trebaju organizirati sami Evropljani, a ne je prepuštati Amerikancima.
To je i danas ukorijenjeno u francuskom političkom mišljenju, pa je povratak Francuske u NATO jedva prošao u nacionalnom parlamentu. No to je, po svemu sudeći, posljednja, napola već suha grana nekada poticajnog de Gaulleovog pluralizma unutar Zapada, jer mediokriteti i narcisoidni zvekani koji su došli poslije njega sve više pretvaraju NATO u neku vrstu zapadnjačkog CK-a. U njemu se govori na sve više jezika, od anglosaksonskog, germanskog, romanskog do sve brojnijih slavenskih jezika, ali što ih je više, čvršći je dojam da sve to ide iz iste glave.
Dobro, sve to još ne mora biti gotova priča. Vidjelo se to najviše u vezi rata u Iraku, u čemu je Evropa zauzela relativno autonoman stav, pa su Amerikanci uvukli u igru tzv. novu Evropu, izrazito proameričke zemlje iz bivšeg sovjetskoglagera. Tako su ipak otvorena dva pravca kojim se budući događaji mogu odvijati, a priključio im se i još jedan izborom Baracka Obame koji pokazuje, barem zasad, puno više volje da Evropu tretira kao partnera, a ne kao podređenu.
Ovim se razigrava nešto više varijanti nego u onih nesretnih osam godina vladavine Georgea Busha, koje je karakterizirao kruti unilateralizam u nesretnom braku s najtvrđim konzervativizmom, pa treba pričekati barem nekoliko mjeseci da se vidi kojim će pravcem to dalje ići.
Uznemiravajuća unisonost
No, zato se već sada može i mora više reći o poziciji Hrvatske, koja je u proteklih nekoliko godina varirala od podaničkog proameričkog stava HDZ-a do nastojanja Stipe Mesića da zemlji osigura neovisniju poziciju osloncem na sve prisutne partnere, uključujući znatno oslabljene, ali ipak još ne sasvim marginalne nesvrstane. U međuvremenu, HDZ je prilično ublažio tvrdi proatlantistički stav, odbivši hrvatsko vojno angažiranje u Iraku, a i Mesić se pomakao s izrazito antiatlantističke pozicije, prihvaćajući hrvatsko članstvo u NATO-u s puno manje rezervi nego prije.
A onda se pojavilo nešto što je trebalo testirati čime su ti pomaci s obje strane sumarno rezultirali. I pokazalo se da je rezultat tog testa, blago rečeno, uznemiravajući. U glasanju o ratifikaciji pristupnog ugovora o članstvu Hrvatske u NATO-u u Saboru, parlament je pokazao dosad neviđenu, gotovo bismo rekli zastrašujuću jednodušnost.
Svi, baš svi zastupnici za, samo neovisni Dragutin Lesar protiv! Nitko barem da se uzdrži od glasanja, iako je kandidata za to bilo više nego dovoljno. To se posebno odnosi na opozicijske stranke, prvenstveno na SDP, koji je mjesecima gorljivo agitirao da se o članstvu u NATO-u glasa na referendumu. Dakle, tražio je da na osnovu ustavnog prava o tome odluče građani, a onda se tog prava i sam odrekao.
O da, kandidat za takvo glasanje svakako je bio i SDSS, i to po kriterijima koje mu ovdje nemamo namjeru docirati, nego ih je sam odabrao. Ako su, naime, u ovoj stranci bili solidarni sa Srbijom prilikom osamostaljenja Kosova, bilo je barem dvostruko više razloga da postupe isto u povodu desete godišnjice NATO-vog bombardiranja te zemlje, ako ništa drugo iz elementarne solidarnosti prema više tisuća civila koji su tada poginuli.
Umjesto toga, Ratko Gajica je kao problematične primjere NATO- vog vojnog angažiranja spomenuo samo Afganistan i Irak (što je čak kritika na krivome mjestu, jer NATO nije uključen, barem ne službeno, u iračku vojnu intervenciju).
"Sveto trojstvo" NATO-a
U svemu ostalome Gajica je ostao na crti, ili čak metar-dva više, panegirika koje je NATO-u spjevao premijer Ivo Sanader, koji se svodi na onu stotinu puta prežvakanu frazu kako Sjevernoatlantski savez nije samo vojna organizacija, nego i glavni pokretački faktor stabilnost i demokracije danas u svijetu. O ovom, nazovimo ga tako, "svetom trojstvu" NATO-a dalo bi se ispisati čitave traktate koji bi, sloj po sloj, s njega skinuli tu lažnu pozlatu, ali to zapravo nema smisla, jer i neke najelementarnije činjenice otprve ruše tu klimavu propagandnu konstrukciju. Evo samo jedne.
U svijetu se trenutno vode dva velika rata u koje je uključen NATO, izravno u Afganistanu i neizravno i parcijalno u Iraku, i ne samo da ova navodno mirotvorna organizacija nije zaustavila te ratove, nego bez nje do njih ne bi ni došlo. A do tih ratova došlo je iz niza potpuno promašenih premisa, od kojih smo jednu već spomenuli, da se svijet smije uređivati iz jednog super-centra koji često zaobilazi legalne međunarodne institucije. Odmah zatim i zbog toga što si je taj centar uzurpirao pravo da diskreciono odlučuje koga se ima, a koga nema staviti na listu zemalja koje prijete miru u svijetu. I naravno, u pravilu se na tu listu stavljaju zemlje s kojima Amerikanci nisu u dobrim odnosima, a na nju nikada ne dolaze američki saveznici.
Mada se često radi o najmračnijim teokratskim diktaturama (Saudijska Arabija), usto i nuklearnim silama (Pakistan), koje su puno veća prijetnja miru od zemalja prema kojima je koncentriran američki gnjev (Iran). Da se barem i slovo od ovoga čulo u Saboru prilikom izglasavanja hrvatskog članstva u NATO, čovjek bi mirnije čekao ulazak u tu organizaciju. Ovako se sve strepnje oko toga dižu na višu potenciju. Ili, ako hoćete - ova zemlja, ionako prepuna briga, samo si je NATOvarila jednu brigu više.
