Rijetko kad je hrvatska javnost imala priliku doživjeti svoje političko vodstvo toliko složnim kao u slučaju primanja u NATO. Naša balkansko-mediteranska domovina napokon je „prošla transformaciju od zemlje koja je primala do one koja pruža sigurnost i koja danas stoji uz bok SAD-u i drugim saveznicima", izjavila je tada hrvatska veleposlanica u SAD-u, Kolinda Grabar Kitarević.
Jedino što u ovoj izjavi nije jasno je zašto bi referendum obustavio pristup NATO- u, ako su hrvatski građani, ionako, za ulazak u savez. No dobro, referenduma nije bilo, ali tada Hrvatska još nije niti bila članica NATO-a, pa valjda zato nije još u potpunosti primjenjivala visoke demokratske standarde, kao što je građanska participacija. To će se sada sigurno promijeniti. Ako je za vjerovati riječima predsjednika Mesića koji tvrdi da „NATO nije samo vojni savez već i savez koji štiti demokratske vrijednosti", te da „ulazak u taj savez potvrđuje kako je Hrvatska usvojila i brani visoke demokratske standarde".
Pri tome većina hrvatskih medija nekritično ponavlja izraze oduševljenja hrvatskih političara. „Ulaskom u NATO Hrvatska će profitirati", „Sad ćemo lakše do Europske unije" ili „NATO i nove šanse za demokratski razvitak Hrvatske", samo su neki od naslova hrvatske štampe, od Nacionala do Vjesnika. Ipak, pozitivan stav naspram NATO saveza ne dijele svi. Da vrlo veliki broj ljudi u Hrvatskoj misli drugačije ukazuje i upit „NATO" u tražilici google.hr. Na trećem mjestu, prije svih novinskih vijesti, google izlistava stranicu „neću NATO" , a kritični komentari mogu se pročitati i kod nekih mainstream medija.
Civilno društvo, kako u Hrvatskoj, tako i u cijeloj Europi, NATO ne doživljava nikakvim pokretačem demokratskih prava i mira, nego sasvim suprotno- najobičnijim ratnim savezom i čuvarom zapadnih interesa. Tisuće ljudi diljem Europe, a najviše u Strasbourgu i Kehlu, izašlo je prošli vikend na ulice kako bi protestiralo protiv NATO saveza. Pored nasilnika koji su dijelove Strasbourga sami pretvorili u ratnu zonu, članovi mirovnih udruga točno znaju protiv čega su izašli na ulice i zašto.
„Glavni cilj NATO saveza je osiguranje resursa, a za to ne želim dati svoj život niti želim da moja djeca to jednoga dana moraju učiniti. I zato sam ovdje", kaže Sigrid Altherr-König na mirovnom maršu u Kehlu. Školska profesorica i članica mirovne udruge DFG-VK ovakav stav dijeli s preko šest tisuća demonstranata koji su se skupili na njemačkoj strani Rajne.
„Bilo bi bolje i učinkovitije za izgradnju mira vojni budžet koji NATO članicama stoji na raspolaganju investirati u borbu protiv gladi, za opskrbu pitkom vodom i u naobrazbu", kaže Sigrid. I zaista, vojni proračun članica ratnog saveza iznosi 850 milijardi eura godišnje, a prema nekim proračunima Ujedinjenih nacija „samo" 175 milijardi bilo bi dovoljno da se riješe svjetski problemi opskrbe hranom i pitkom vodom.
Čitajući njegovu izjavu čovjek s imalo zdrave pameti postaviti će si pitanje, radili se kod glavnog tajnika o notornom lažljivcu ili o čovjeku koji živi van realnosti. U posljednjih osam godina terorističke skupine u Afganistanu jačaju, svoje utočište izgradile su i izvan Afganistana, u Pakistanu. Normalan život stanovnici Afganistana žive, kada ih ne terorizira Al Qaida ili talibani ili kada ih ne bombardiraju NATO snage. Žene uživaju toliku slobodu, da je afganistanski parlament nedavno donio zakon koji legalizira silovanje u braku, a zbog napada terorista zastaje civilna izgradnja u zemlji. Ovakvu nešto realniju procjenu stanja u Afganistanu dijeli mirovni pokret.
Njegovi članovi u NATO savezu ne vide organizaciju koja osigurava mir, nego sasvim suprotno- instituciju koja širi rat u svijetu.
„Rat u Afganistanu nije obrambeni rat. On služi za osiguranje moći naspram Rusije i azijskih zemalja, a proširenje NATO-a na zemlje istočne Europe samo potpiruje konflikte, za što je primjer Kavkaz", tvrdi Sigrid Altherr-König, naša sugovornica iz mirovnog pokreta.
I dok je Sigrid u Kehlu prošle subote zajedno s oko šest tisuća mirnih prosvjednika bez šanse čekala da policija otvori Europski most kako bi se moglo prijeći na francusku stranu rijeke i tamo zajedno s Francuzima nastaviti mirovni marš, o planiranoj mirnoj njemačko-francuskoj demonstraciji više nije bilo niti riječi. Stupovi dima na Europskom mostu, zapaljene zgrade i opljačkane benzinske pumpe, to su slike po kojemu će javnost pamtiti demonstracije protiv NATO saveza u Strasbourgu.
Hrpa militantnih idiota svoj stav protiv rata i nasilja demonstrirala je upravo nasiljem i time diskreditirala mirne, legitimne demonstracije. Francuska policija jedan je cijeli sat dozvolila pustošenje. Činilo se kao da je inače ratobornim sigurnosnim snagama bilo apsolutno svejedno što se za vrijeme NATO summita dešava u socijalno slabo razvijenim četvrtima Strasbourga, čiji su stanovnici uglavnom imigranti.
Dvadeset tisuća policijskih i vojnih snaga opremljenih oklopnim vozilima i helikopterima, očevidno su bili postavljeni, samo kako bi štitili sudionike summita, ne građane i njihovo vlasništvo. Posebno ne one u oronulim periferijama grada. Tamo su zgrade smjele gorjeti. Unatoč tome, francuska ministrica unutarnjih poslova Michèle Alliot-Marie cinično brani nefunkcioniranje sigurnosnih snaga, spasilačkih službi i vatrogasaca: „Zadatak policije je bio osigurati neproblematično odvijanje NATO skupa i zaštititi stanovnike Strasbourga. To im je i uspjelo, od stanovnika nitko nije ozlijeđen."
U takvoj napetoj ekonomskoj i socijalnoj atmosferi politička elita zapada inscenira sve skuplje i glomaznije skupove zbog kojih se zatvaraju autoceste, prazne gradovi u kojima građani ne smiju otvarati prozore i bez pratnje policije izlaziti na ulice, na kojima ostaje samo mjesta za šačicu političara, nekoliko novinara i desetke tisuća policajaca. U međuvremenu su mjesta ovakvih summita potpuno ograđena od stvarnog svijeta, od građana i od „demokratskih vrijednosti" kao, uostalom, i sami sudionici za koje se postavljaju sigurnosne mjere. Kao da se radi o vođama diktatorskih režima, a ne o nastupu demokratski biranih čelnika u demokratskim državama.
Sa svojom političkom elitom Hrvatska je članstvom u NATO-u zaista ušla u red država, koje ne samo da dijele društvena uređenja, nego njihove vođe dijele jednake „demokratske standarde". Standarde prema kojima se vlastite građane tretira kao automate za stavljanje križića na biračke listiće, a civile u zemljama u kojima se ratni savez angažira, kao kolateralne žrtve.
