Iako je prva sezona riječkog Baleta s novom ravnateljicom Mašom Kolar imala svoje bolje i – s obzirom na čak šest postavljenih novih naslova – gotovo neizbježne lošije trenutke, pokazalo se da je itekako znala što radi kada je za posljednji u nizu odabrala Rossini Cards Maura Bigonzettija, premijerno izveden 19. svibnja ove godine. Bigonzetti je jedno od svojih najpoznatijih djela koreografirao još 2004. za Aterballetto,Bigonzetti je pak nezaboravnom učinio predstavu u cjelini; kako zbog maštovite koreografije koja gusto ispunjava dramaturški slab, ali autorski jak okvir, tako i zbog idealno odabranih plesača za svaku od podcjelina trupu kojoj je deset godina bio na čelu kao umjetnički ravnatelj, a u kojoj je jedno vrijeme plesala i Kolar, te koje je nakon praizvedbe u Teatru Comunale u Modeni bilo postavljeno na brojnim europskim i sjevernoameričkim pozornicama.
Uspjeh i omiljenost kako kod publike, tako i kod kritike ne trebaju čuditi, jer autor zadivljujućom svježinom, energičnošću i nepretencioznošću izraza – apstraktnog u gesti, a istovremeno dovoljno slikovitog u značenju – tematizira hedonistički pristup životu, za što mu kao primjereniji glazbeni okvir doista nije mogao poslužiti nitko bolje od Gioachina Rossinija (glazbeni odabir: Bruno Moretti) – skladatelja koji je poznat kako po najcjenjenijim operama prve polovice 19. stoljeća, tako i po kulinarsko-gurmanskim užicima, kojima se u dobroj mjeri posvetio nakon napuštanja kazališnog miljea već u 37. godini.
Foto: HNK Zajc
Hommage istima, dakako, nije mogao izostati ni u toj pedesetak minuta dugoj predstavi, koja se sastoji od sedam glazbenih razglednica (Pjesma o vrbi iz Otela; Vi ste… Zapetljanog li čvora iz Pepeljuge; Uf! Grašak; Sonata za gudače II; Preludij i fuga; Bezopasni preludij; Svraka kradljivica –Kod Mar Hernandez pak, kao vrlo senzibilne, senzualne, čisto instinktivne – time i najuzbudljivije – plesačice ansambla, neprijeporna tehnika ne strši odvojeno od drugih interpretacijskih dimenzija Uvertira), kod kojih se vizualno-auditivne poveznice sa slavnim skladateljem pojavljuju u nekoliko varijanti: od komičnog opernog pjevanja Marte Voinee Čavrak i Danielea Romea, preko recitativa Marije del Mar Hernandez, u kojem duhovito opisuje sastojke i način pripreme Maccherona alla Rossini, pa do grandiozne gozbe za stolom, u kojoj geometrijski uobličenim, cizeliranim i besprijekorno usklađenim pokretima sudjeluje svih 16 plesača: Ricardo Campos Freire, Ksenija Duran Krutova, Shota Inoue, Marta Kanazir, Andrei Köteles, Nika Lilek, Maria del Mar Hernandez, Laura Orlić, Michele Pastorini, Daniele Romeo, Tea Rušin, Ali Tabbouch, Hélias Tur Dorvault, Marta Voinea Čavrak, Anca Nicoleta Zgurić i Svebor Zgurić.
No ni ostale razglednice nisu ništa manje domišljate i pitoreskne, naprotiv; autor rijetkom posvećenošću pristupa svakom solu, duetu, triju, kao i ansamblu, čineći ih s jedne strane međusobno odvojenim i zaokruženim minijaturama, a s druge kontrastnim dijelovima naposljetku ipak vrlo konzistentne cjeline. Nemalu zaslugu u tome imaju, dakako, plesači, točnije njihov nepogrešiv odabir.
Koreografija svake predstave, pa tako i te, osmišljava se imajući u vidu prvenstveno trupu za koju se izvorno postavlja, dok se svima narednima u većoj ili manjoj mjeri prilagođava; u tome leži izazov, jednako kao i užitak ponovnog otkrivanja autorskih kreacija kroz nove interprete, kako ističe Bigonzetti, koji se u najnovijoj inačici vodio logičnim,Rossini Cards se, premda tek šesti, pokazao najjačim adutom ove sezone, dovoljno jakim da se na repertoaru zadrži još nekoliko narednih iako ne toliko čestim kriterijem izbora: plesačkom unikatnošću.
Doista su se takvima pokazali svi izvođači, senzibilitetima i tehničkim majstorstvom idealno odgovarajući zadanim okvirima. A ti su pak kroz originalno i efektno skicirane komične, erotične, gurmanske, luckaste i slične životne fragmente publici često izmamili smijeh, i još češće pljesak. Katkada i oduševljenje, kao u slučaju skakanja jednog po jednog člana ansambla u orkestralnu rupu, što se u nekoliko varijanti pojavljuje kao svojevrsni provodni motiv, zajedno s pozama strijele ili pak skokovima cabriole devant sa stopalima u fleks poziciji.
Foto: HNk Zajc
Iz cjelokupne je inscenacije gotovo nepravedno izdvojiti bilo kojeg od redom izvrsnih plesača; tek su možda dvije plesačice prešle rampu mrvicu dalje od ostalih: Duran Krutova i Mar Hernandez. Kod prve su maksimalna gipkost i interpretativna iskričavost, uz zavidnu spretnost Uspjeh i omiljenost kako kod publike, tako i kod kritike ne trebaju čuditi, jer autor zadivljujućom svježinom, energičnošću i nepretencioznošću izraza – apstraktnog u gesti, a istovremeno dovoljno slikovitog u značenju – tematizira hedonistički pristup životu(prezentiranu naročito u nekoliko vodoravnih okreta zaredom, uz pomoć Ricarda Camposa Freirea i Shotaoa Inouea), još jednom pokazale njezinu izrazitu individualnost, i stoga tešku zamjenjivost.
Kod Mar Hernandez pak, kao vrlo senzibilne, senzualne, čisto instinktivne – time i najuzbudljivije – plesačice ansambla, neprijeporna tehnika ne strši odvojeno od drugih interpretacijskih dimenzija, već je kao prirodan produkt tjelesne inteligencije i kinetičke energije neupadljivo povezana sa sveukupnom izražajnošću njezinoga plesnoga kretanja, prezentirajući isti kao gotovo urođen, i svakako primaran osobni jezik. To je izvrsno iskorišteno u točki naglašeno erotičnoga karaktera s Héliasom Turom Dorvaultom, u kojoj je čak i neke akrobatske elemente zavidnim izvedbenim kapacitetom učinila istovremeno ordinarnima i nezaboravnima.
A Bigonzetti je pak nezaboravnom učinio predstavu u cjelini; kako zbog maštovite koreografije koja gusto ispunjava dramaturški slab, ali autorski jak okvir, tako i zbog idealno odabranih plesača za svaku od podcjelina, kod kojih je autor više nego istančano osjetio tehničko-ekspresivni pretinac baš po njihovoj mjeri. Nezanemariv je obol baletu dalo i vrlo poetično te proživljeno, sviranje uživo pijanista Filipa Faka, baš kao i neupadljivi, a opet dovoljno stilski i tematski podcrtani kostimi, te oblikovanje svjetla Carla Cerrija, čije naglašene i brojne preobrazbe s efektom estetsko-funkcionalne voluminoznosti gotovo u potpunosti nadomještaju inače uglavnom nepostojeću scenografiju.
Stoga se Rossini Cards, premda tek šesti, pokazao najjačim adutom ove sezone, dovoljno jakim da se na repertoaru zadrži još nekoliko narednih.
