Najgore što se Putinu moglo dogoditi

Svijet je dobio američkog predsjednika o kakvom je samo mogao sanjati! Staložen, tolerantan, okružen izvrsnim suradnicima... Barack Obama zaveo je planet kako nikom prije njega nije pošlo za rukom. Afrika pjeva i pleše od sreće, Južna Amerika se osjeća dijelom velike pobjede, Europa je presretna, pobijedio je njen kandidat, u Japanu je grad što nosi Obamino ime apsolutni hit, najveća muslimanska država na svijetu Indonezija je za kratko poništila sve svoje razlike i uživa u Obaminoj pobjedi kao svojoj, čak se i samozatajna Kina zadovoljno smješka. Čovjek čija je obitelj UN u malom, svojoj se domovini i svijetu nametnuo u ponajprije zahvaljujući sukladnosti između onoga što jest i onoga za što se zalaže. U dvije i pol godine neprekinute političke kampanje za prvog čovjeka najmoćnije države na svijetu Obama je pokazao da je respektabilan političar koji brzo uči i iskreno vjeruje u mogućnost dijaloga. A svijet mu je odgovorio biranim riječima koje su trebale pokazati koliko se dugo čekalo i veselo dočekalo takvu retoriku na čelu SAD-a. Slabljenje cijene nafte Dakako, potpuno suglasje nije bilo moguće. Prema novinskim izvješćima izvjesno je da je službena Rusija posve iskočila, ali da ni Izrael pa ni Japan, primjerice, nisu bitno uspješnije skrili svoju brigu pred onim što donosi novi predsjednik SAD-a baš takav, kakav je. Posebno zanimljiva je bila koincidencija da se ruski predsjednik Medvedev baš na dan Obamine pobjede odlučio obratiti ruskoj naciji. Što je u Kremlju bilo planirano, očekivano, pa i željeno, nećemo nagađati, no ono što se dogodilo bilo je beskrajno zastarjelo. Bez promjene izraza lica Medvedev je održao govor kojim se na unutarnjem planu pripremao teren za povratak Putina na čelo države, a na vanjskom, SAD-u i EU poručilo da je Kalinjingrad točka budućeg žarišta. Hladnoratovski govor nije mogla ublažiti ni čestitka novom američkom predsjedniku, jer bilo je očigledno – Obama je najgore što se Rusiji moglo dogoditi. Putinu koji je svu svoju moć izgradio slijedeći Bushev trag ne može odgovarati očekivano otopljavanje odnosa SAD-a i muslimanskog svijeta, postepeno povlačenje američkih vojnika iz Iraka ili otvaranje dijaloga s Iranom jer sve to vodi slabljenju cijene nafte, a moglo bi opet probuditi simpatije Rusa za američki demokratski model. Upravo na visokoj cijeni nafte Rusija je gradila svoj povratak na svjetsku scenu, dok je na Bushevom unilateralizmu Putin učvršćivao antiamerikanizam, točnije svoj tip demokracije u Rusiji. Izrael i Japan zabrinuti Izraelski premijer Olmert je na sam dan američkih izbora pokušao unijeti zrnce optimizma izjavivši – tko god da pobijedi, bit će prijatelj Izraela – no, zabrinutost nije mogao odagnati. U Izraelu, naime, postoji opravdana bojazan da će Obama učiniti točno ono što je obećao, razgovarati sa svima uključenim u bliskoistočni konflikt, pa i s Iranom. Kod Bushevog pristupa Bliskom istoku, Izrael je najviše cijenio što se on u njega nije previše miješao, a kad jest, onda je podupirao Izrael. Širenjem dijaloga i na druge Obama bi nužno doveo do toga da Izrael ima samo jedan, svoj glas, a to je promjena koju u Jeruzalemu ne žele. Još ljetos, tijekom Obamine bliskoistočne turneje, američkom Newsweeku je jedan neimenovani izraelski dužnosnik dijagnosticirao temeljni problem Izraela s Obamom – on nudi promjene, a to je baš ono čega se mi bojimo. U Japanu je, pak, vladajuća stranka ponajviše zabavljena sama sobom, pa joj i ne samo zbog toga nedostaje ideja što sa, za njih neugodno dobrim, američko-kineskim odnosima. Nije joj drago što je već predsjednik Bush prestao kritizirati Sjevernu Koreju kao državu opasnu po svjetski mir, a sve pod utjecajem svojih kineskih političkih partnera. Dakako, japanska vlada je svjesna da od predsjednika Obame može očekivati samo još drastičnije poteze, a ne sviđa im se ni Obamina najava da će pojačati pritisak na teroriste u Afganistanu. To upozorava na mogućnost da će i Japan morati poslati vojnike u Afganistan. Međunarodni odnosi prostor su gdje glavnu riječ vode interesi, stoga se posve udomaćilo da države najprije procjenjuju što promjenama na vanjskopolitičkoj sceni dobivaju, a što gube. To što se Rusija nije snašla i tako otvoreno pokazala vlastitu nelagodu, vjerojatno se nadajući da će to drugi interpretirati kao nazainteresiranost za promjenu na čelu SAD-a, samo je drastičan primjer za ono što se već danas događa u glavama mnogih drugih. Tako je i premijer Sanader bio upravo napadno nezainteresiran kada je novinarima davao izjavu o tome što Hrvatska očekuje od pobjede Obame. Osam godina Busha s kojim se sve manji broj državnika slagao, ali koji je bio posve predvidiv, ostavilo je dubok trag. Ne bi stoga trebalo iznenaditi ako uskoro postanemo svjedoci prilično kritički intoniranih komentara vanjskopolitičkih namjera Baracka Obame. On je pobijedio na zahtjevu za promjenama eho kojih odzvanja čitavim svijetom, ali koliko će brzo, zajedno s partnerima unutar i izvan SAD-a, uspjeti graditi stabilnost, tek to će dati pravi sud koliko su ovi izbori u SAD-u bili stvarno povijesni.