Gotovo jednoglasna podrška svih stranaka stupanju na snagu Zaštićenog ekološkog ribolovnog pojasa s Novom godinom, posljedica je dvaju jednako važnih faktora, koji na žalost više idu u prilog interesima političkih elita nego samoj javnosti. Sadašnje stanje da nema niti jedne stranke koja bi na taj potez kritički gledala, čak ni one s ponekim međunarodnim pravnikom na kadrovskom lageru, logičan je slijed dugogodišnjeg igranja na nacionalnu ugroženost kao glavni faktor za motiviranje birača za ovaj ili onaj politički projekt, ali i niske kvalitete javne rasprave o ZERP-u prije same kampanje. Taj se konstrukt, za kojeg doduše postoje uporišta u međunarodnom pravu, u hrvatskom slučaju čini smislenim gotovo kao gradnja kuće od krova, bez prethodnog postavljanja temelja. Osnova ZERP-a trebale bi biti granice teritorijalnog mora, odnosno polazna linija obale, za koje Hrvatska prema međunarodnom pravu zapravo ne zna gdje su. Prema Konvenciji UN-a o pravu mora (UNCLOS) iz 1982., zaštićeni ekološki, odnosno gospodarski pojas proglašava se u području ne duljem od 200 nautičkih milja od polazne crte ili baseline (najčešće same linije obale tijekom niske vode). Od te iste crte računa se i teritorijalno more, koje seže do 12 milja od polazne linije, a na njega se nadovezuje ekološki pojas. U teritorijalnom moru vrijede ista pravila kao na kopnu pod suverenošću određene države, dok u gospodarskom ili ekološkom pojasu i dalje vrijede pravila međunarodnih voda, osim što država koja ga je proglasila ima određena suverena prava vezana uz korištenje resursa, poput ribe ili podmorskih ruda, tzv. nodula.
S obzirom da je, dakle, ZERP vezan uz teritorijalno more, a ono pak ovisi o kopnenoj granici, u situaciji u kojoj Hrvatska nema niti jedan trajni međunarodni sporazum o granici sa susjedima, osim s Madžarskom, što ga je nasljedila od Jugoslavije, logično je da će odluka o stupanju ZERP na snagu u siječnju 2008. imati negativne međunarodne posljedice. Naravno, osim u slučaju da se prethodno ne nađe dogovorno rješenje. Kada primjerice Slovenija ne bi reagirala, smatralo bi se da prihvaća nadležnost Hrvatske na tom području, što bi potom Hrvatska mogla koristiti kao dokaz u postupku određivanja državne granice pred nekim međunarodnim tijelom. Prema UNCLOS-u, obalna država mora prilikom proglašenja pojasa uvažavati interese susjednih država, čak i onih kopnenih, dakle onih bez ikakve obale, a njima čak pripada i višak resursa iz pojasa. Osnovno polazište UNCLOS-a je da more pripada cijelom čovječanstvu, te da zbog toga obalne države imaju posebna prava, ali i obaveze u uvažavanju interesa drugih. U nadvikavanju političkih stranaka u tome tko će bolje i jače štititi nacionalne interese, pojedini vodeći političari često ističu da su svoje pojaseve već proglasile Italija i Slovenija, što je zapravo nepotpuna informacija, čiji je cilj ponovno stvoriti dojam međunarodne zavjere. Slovenija je svoj zakon o pojasu, odnosno propis kojim je ustvrdila da ima tzv. kontinentalni šelf, donijela nakon i kao reakciju na saborsko izglasavanje ZERP-a. Italija je u donekle povoljnijem položaju jer sa susjedima nema otvorenih pitanja te vrste. Italija, naime, ne priznaje Hrvatsku kao sljednicu onog dijela Osimskih sporazuma o granici, već samo Sloveniju, što znači da se teritorijalna mora Hrvatske i Italije ne dodiruju, te da, narodski rečeno, Hrvatska ne graniči s Italijom. Da je kojim slučajem Hrvatska ratificirala sporazum Drnovšek – Račan, tada bi dobila granicu s Italijom, jer se po njemu Slovenija bila odrekla dijela svog teritorijalnog mora u Tršćanskom zaljevu u korist Hrvatske, dok je u samom Piranskom zaljevu postavljen tzv. dimnjak sa statusom međunarodnih voda. Kako se to nije dogodilo, Italija može biti puno mirnija u svojim pojasovanjima, budući da nema otvorenih graničnih pitanja.
Je li u pitanju stvarna želja za zaštitom ribljeg fonda, potreba za busanjem u prsa, prikrivena namjera sadnje bušotina na dnu mora, ili nešto treće, zna vjerojatno onaj tko je predlagao ZERP. Činjenica je međutim da se za njegovo neškodljivo proglašenje nisu stekli uvjeti, te će se eventualne posljedice u pregovorima s EU-om vrlo vjerojatno ponovno koristiti za poticanje netrpeljivosti, kreiranje teza o svijetu koji je protiv Hrvatske te skretanje javnog mnijenja s tema koje znatno više pogađaju trenutnu političku elitu.
