Prema rezultatima istraživanja Autonomne ženske kuće Zagreb, 25 posto žena u Hrvatskoj preživjelo je tjelesno nasilje od strane svog sadašnjeg ili bivšeg partnera, 33 posto žena preživjelo je seksualno nasilje u nekom od njegovih oblika, od ukupnog broja ubijenih žena čak 50 posto njih ubijeno je od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera, dok ih na godišnjoj razini biva ubijeno 20 do 30 samo zato što su odlučile napustiti nasilnog partnera... Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama koji se obilježava 25. prosinca, H-Alter je razgovarao s aktivisticom i predsjednicom Autonomne ženske kuće Zagreb Nevom Tölle o enormnim financijskim problemima s kojima se ova organizacija svakodnevno nosi, o repatrijarhalizaciji hrvatskog društva i deprivaciji odavno stečenih ženskih prava, kao i o aktualnim referendumskim događanjima te sve radikalnijoj ulozi Crkve u hrvatskom društvu.
Kakva je trenutna situacija s partnerskim nasiljem i da li su trendovi gori ili u padu u zadnjih godinu-dvije dana?
Nedavno me osupnula izjava ministrice našeg resora, gospođe Milanke Opačić, koja je povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama rekla da se nada da nećemo još dugo morati biti u poziciji da žene koje su preživjele nasilje zajedno s djecom u dva sata u noći vodimo u skloništa
Situacija se zapravo pogoršala, iako će službene statistike vjerojatno pokazati da je nasilje u padu. Zašto? Zbog toga što je 1. siječnja ove godine iz Kaznenog zakona izbrisan članak 215. A, koji govori o nasilju protiv žena, zbog čega smo došli u situaciju da se velik broj predmeta koji se zapravo dotad vodio kao kazneno djelo prebacio u prekršajni postupak, pa je kazna za počinitelja partnerskog nasilja puno manja, dakle sankcija je gotovo smiješna. Dok je na snazi bio izbrisani članak, kazna je bila od šest mjeseci do pet godina zatvora. Po novom, otkad je kao spužvom izbrisan članak za koji smo se preko petnaestak godina borile da uđe u zakon, najveći broj predmeta se šalje na Prekršajni sud kao neko potpuno bagatelno djelo, npr. poput krivog parkiranja auta ili prelazak semafora na crvenom svjetlu. Ako ova vlada smatra da je nasilje protiv žena - što je u stvarnosti rat u kojem se gube životi, gdje su žene ozlijeđene, dobivaju postotke trajne invalidnosti, gdje s djecom obolijevaju od PTSP-a, kao posljedica nasilja kojeg su preživjele - dobro regulirati Prekršajnim zakonom, onda ih ja otvoreno pitam što oni misle i misle li uopće? Jedan od naših vrlo cijenjenih sudaca je komentirao brisanje ovog članka iz Kaznenog zakona riječima da se radi o ogromnom civilizacijskom koraku natrag.
Zašto se trenutna izvršna vlast odlučila na taj potez?
Doista nemam odgovor na to pitanje. Bile smo na sastanku kod ministra pravosuđa na kojem nam je obećano da će se nešto poduzeti ukoliko bude mogućnosti, ali je njegov zaključak zapravo bio da pustimo da prođe neko vrijeme i da vidimo kako će se to razvijati. Mi smo rekle da nam se to ne čini kao dobra ideja, omogućavanje da nasilnici ne budu adekvatno kažnjeni za ono što su već učinili. Naime, smatramo da žene koje su preživjele nasilje trebaju dobiti pravdu na način da im hitno bude pružena pomoć bez puno birokratiziranja, da budu zaštićene od daljnjeg nasilja. Međutim, ako država ide "testirati" situaciju bez članka 215. A na duži vremenski period, kako nam je rečeno, to samo može biti na štetu žena i djece koje svakodnevno preživljavaju to nasilje. Time se provodi nova viktimizacija žena i djece, koja također ima svoje ime, to je strukturalno nasilje koje državni službenici/ce vrše nad ženama i djecom.
Je li dosadašnji zakonodavni okvir, prije 1. siječnja 2013. bio adekvatan i dobar u teoriji i jesu li zakoni bili provođeni u praksi?
Jedini koji nije ni za lipu smanjivao sredstva sve ove godine je gradonačelnik Milan Bandić. Vjerujem da neće smanjiti ni za sljedeću godinu
Prijašnji zakonski okvir imao je zadovoljavajuće zakonske odredbe za zaštitu žena i djece i sankcioniranje počinitelja. Međutim, on u praksi najčešće nije bio provođen. Pitanje zašto nije provođen treba postaviti na tri različite adrese: pravosuđu, policiji, centrima za socijalnu skrb i zdravstvenim ustanovama.
Posebno zabrinjavajuće statistike odnose na slučajeve koji kao posljedica imaju smrtne slučajeve tih žena. Koliko je tu zakazao sustav?
Za 20 do 30 žena koje godišnje budu ubijene od partnera nitko ne odgovara. Kad se postavi pitanje zašto se nije učinilo dovoljno, ili se nije učinilo ništa, da se prevenira to partnersko ubojstvo, onda samo čujete da se loptica odgovornosti prebacuje s jedne institucije na drugu. Policija kaže "mi smo svoje napravili", pravosuđe kaže "nije točno, mi smo svoje napravili, ali policija nije napravila dovoljno kvalitetni optužni prijedlog pa smo ga morali pustiti", centar kaže "svoje smo napravili", a policija potom kaže da im centar ništa nije javio i da nisu imali pojma da se tamo nešto događa. Za sve te ubijene žene nitko dosad nije snosio odgovornost. Do kada tako? Zato je vrlo bitno da svi građani i građanke i stave svoj potpis za ratificiranje Konvencije Vijeća Europe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji na internetskoj stranici Potpisujem.org. Ako od tri milijuna punoljetnih ljudi u ovoj zemlji, njih 2,8 milijuna, stavi svoj potpis za ratificiranje ove konvencije, sigurno će i ova Vlada morati reagirati i ratificirati konvenciju jer ljudi to traže.
Koliko trenutno vaša organizacija savjetuje i prihvaća u skonište žena i djece koje su preživjele obiteljsko nasilje?
Kvaka je u potpisivanju Vatikanskih ugovora. Oni su nam donijeli vjeronauk u škole, umjesto da je ostao u crkvama gdje mu je i mjesto
U prvih 10 mjeseci u savjetovalištu AŽKZ-a 1368 žena zatražilo je i dobilo besplatnu podršku i pomoć psihologinje, odvjetnice i savjetodavke putem naše telefonske linije. U sklopu naše besplatne pravne pomoći napisano je 114 tužbi, žalbi i drugih pravnih podnesaka, a u sklonište je u prvih deset mjeseci ove godine primljeno i smješteno 18 žena i 28 njihove djece. Treba pritom imati na umu da mi nismo jedino savjetovalište u Zagrebu. Imamo u Zagrebu velik broj savjetovališta. Ako, dakle, brojci od gotovo 1 400 žena koje su kod nas zatražile pomoć od početka godine pridodamo broj drugih žena koje su se javljale u druga savjetovališta, zajedno s onih 10 do 30 posto žena koje nikada nisu prijavljivale nasilje jer se nadaju da će ta faza partnera proći i da će on prema njima opet biti dobar, evidentno je da je riječ o ogromnoj brojci žena koje su preživjele ili preživljavaju nasilje.
Koji su najčešći uzroci javljanja Autonomnoj ženskoj kući Zagreb?
Nasilje je vrlo velik društveni problem koji nije lagano razriješiti jer postoje različiti oblici i vrste nasilja koji se prakticiraju protiv žena i djece. Međutim, u gotovo 98 posto slučajeva uvijek idu kumulativno ruku pod ruku različiti oblici nasilja: verbalno, psihičko, fizičko, seksualno i na kraju ekonomsko. Rijetko kada će se doživjeti da jedan oblik nasilja ide sam po sebi. To se događa u predmetima silovanja slučaju nepoznate ili bliske osobe, ne od strane partnera. U još rjeđim slučajevima događa se isključivo samo psihičko zlostavljanje. Veliki broj žena ima puno problema, jer neki nasilnici čak ni nakon pravomoćne brakorazvodne presude svoje partnerice ne puštaju na miru već nastavljaju sa zlostavljanjem.
Već 25 godina radite aktivno s ovom problematikom. Je li kroz to razdoblje javnost u ovoj bazično patrijarhalnoj zajednici postala svjesnija obiteljskog nasilja i senzibiliziranija s ovim problemom? Jesu li razlike u ulogama koje patrijarhalno društvo namjenjuje ženama i muškarcima smanjene?
Molim Katoličku crkvu da prestane zavirivati u naše bračne postelje. S kim ja spavam, koliko često i na koji način, to je moja osobna stvar, ne stvar Crkve
Da, primjećujem u osobnoj okolini da mlađa generacija muškaraca doista preuzima dio obaveza spram kućanstva, djeteta, kuhinje ili prljavog veša. Tu počinje ravnopravnost i jednakopravnost spolova. Nema, naime, muških i ženskih poslova. Ja se nisam rodila s tim da znam zašarafiti žarulju, promijeniti osigurač ili bušilicom zabiti tiplu u zid. Ali uz volju se to može naučiti, nije to nuklearna fizika. Jednako tako, ja tebe mogu, ako ne znaš, naučiti kako se radi dobar gulaš, kako se drži pegla u ruci i da se ne pravi crta po rukavima. Dakle, dijete nam je, ako ga imamo, zajedničko veselje ali i zajednička briga i obaveza. Mlađa generacija muškaraca doista mijenja svoj odnos prema partnerici i to pozdravljam. Međutim, općenito gledajući, situacija je gora. Ja, kao i moje kolegice iz drugih ženskih organizacija, smatram da se zapravo nalazimo u trenutku repratrijarhalizacije društva i ne znam kako se događa da ljudi to ne primjećuju, osim aktivistica na ženskoj sceni. Vidimo te simptome na jako puno mjesta. Vidimo ih u zakonima koji se mijenjaju na štetu žena i njihove djece jer dovode do deprivacije već stečenih ženskih prava.
O kojim zakonskim rješenjima je riječ?
Prije osam do deset godina žene su doista znale da će im policija pomoći ako im se obrate za pomoć zbog nasilja. Međutim, danas imamo situaciju da policajci koji dođu na intervenciju zbog nasilja u obitelji, u 40 ili više posto slučajeva privedu i ženu koja je preživjela nasilje. Ona također, dakle, prenoći u policijskoj stanici i biva privedena sudu za prekršaje gdje se tretira na jednak način kao i nasilnik i na koncu bude kažnjena na isti način poput njega. U zadnjih tri do četiri godine nitko te žene ne pita u sudnici žele li se odreći prava na žalbu, već im se bez pitanja od strane suca ili sutkinje po automatizmu odriče to pravo i diktira je u zapisnik inače osnovno pravo svake osobe u bilo kojem sudskom procesu. U prvo vrijeme sam govorila da je to nemoguće, ali onda se doista u puno primjera pokazala ista praksa, te smo na uvid dobile sudska rješenja iz kojih je to vidljivo. Žene potom zovu nas i govore nam da su bile na isti način tretirane kao i počinitelji nasilja od strane policije i od strane suda. Na kraju mi ne možemo napisati žalbu jer su je se odrekle bez vlastitog znanja i pristanka. S druge strane, konačni prijedlog nacrta Obiteljskog zakona koji bi trebao na snagu stupiti 1. siječnja 2014. godine je krojen za 16. stoljeće.
suti_.jpg
Bojim se da je ovaj referendum samo testni balon za sljedeću priču koja će također biti referendumsko pitanje, a to je zabrana i kriminalizacija pobačaja
On diskriminira žene na vrlo ozbiljan način. Na primjer, zakon, sud i centar će smatrati mame koje najčešće dobivaju skrbništvo "nekooperativnima" onog trenutka kad odbiju odvesti dijete ocu na kontakte čak i u slučaju kada je dijete bolesno ili kada kaže da ne želi ići i povraća od straha i kontakta s ocem. Tad se majka smatra nekooperativnom i prema prijedlogu zakona će se, utvrdi li to sud, kazniti za "nekooperativnost" sa 30 tisuća kuna globe ili pola godine zatvora. Istovremeno, nasilnik će biti kažnjen najčešće na prekršajnom sudu s tisuću do tri tisuće kuna, odnosno maksimalnih 90 dana zatvora. Radi se o potpuno neprihvatljivom i poražavajućem prijedlogu zakona. Mi smo se kao organizacija naravno angažirali i sad se događa nešto što je totalno nepojmljivo; u istoj grupaciji koja govori glasno protiv tog prijedloga nacrta zakona nalaze se organizacije koje imaju radikalno suprotne političke i ideološke stavove: ženske feminističke organizacije, karitativne organizacije, Crkva i organizacije koje potiču iz pokreta očeva. Nacrt prijedloga zakona je katastrofalno loš i ne smije nipošto takav stupiti na snagu. Prijedlog zakona također predviđa medijaciju među partnerima, iako je medijacija u slučajevima gdje je bilo nasilja nedopustiva, jer opetovano ženu dovodi u opasnost da bude povrijeđena.
Hoće li aktualna konzervativna kontrarevolucija, kako je pojedinci nazivaju, dodatno pogoršati situaciju u kontekstu repatrijarhalizacije društva i pogoršanja položaja žena u društvu u kontekstu ravnopravnosti spolova?
Sasvim sigurno. To je ogromna opasnost. Smatram da će svakako doći do urušavanja i deprivacije ženskih ljudskih prava. Samo je pitanje koja grupa građana je sljedeća na referendumskom redu. Danas je riječ o gayeima, sutra o Srbima, prekosutra o Židovima, dan nakon toga o ženama, dan nakon toga o onima koji su predebeli, zatim o onima koji imaju predugačak nos zato jer nisu arijevskog podrijetla, nemaju adekvatan razmak između očiju, nisu plavokosi...
Nevladine udruge su u zadnjih nekoliko dana upozorile sve građane koji će izaći na referendum da iza organizacije "U ime obitelji" stoje političke opcije, poput HRAST-a, premda ovi inzistiraju na tome da su građanska inicijativa. Koji je vaš stav?
Stav Autonomne ženske kuće Zagreb je da iza ovoga ne stoji udruga građana. Mi smo bili prvo udruženje građanki u doba Jugoslavije i vrlo dobro poznajem situaciju u nevladinu sektoru. Tvrdim da nijedna od preko 50 tisuća nevladinih organizacija nema taj kapacitet, ljuske resurse i novac koji je mogao organizirati ovakvo referendumsko događanje. Nevladin sektor nema potencijala za takvo nešto. Tko god vjeruje da je to građanska inicijativa, taj je u teškoj zabludi. Moja organizacija i ja smo stava da je to zapravo direktno išlo iz Katoličke crkve u Hrvatskoj koja već duže vrijeme šalje poruke koje su fundamentalističke, na djelu je katolički fundamentalizam, što je jako opasan trend. Toga se treba jako čuvati, doista mi smo sekularna država i to treba uvijek imati na umu, posebno gospodin Josip Bozanić. Molim Katoličku crkvu da prestane zavirivati u naše bračne postelje. S kim ja spavam, koliko često i na koji način, to je moja osobna stvar, ne stvar Crkve. To doista jest režija iz Kaptola koja služi vjerojatno tome da dođe se do sljedećeg koraka: kriminalizacije i zabrane abortusa, te zabrane upotrebe kontracepcijskih sredstava. Zato molim ljude da izađu na referendum i glasaju protiv.
Smatrate dakle da je ovo samo početak daljnjim sličnim aktivnostima Katoličke crkve?
Tvrdim da nijedna od preko 50 tisuća nevladinih organizacija nema taj kapacitet, ljuske resurse i novac koji je mogao organizirati ovakvo referendumsko događanje. Nevladin sektor nema potencijala za takvo nešto
Bojim se da je ovaj referendum samo testni balon za sljedeću priču koja će također biti referendumsko pitanje, a to je zabrana i kriminalizacija pobačaja. To pokušavaju činiti svakih nekoliko godina od osamostaljenja Hrvatske. Svakih par godina mi, dakle, bijemo bitku da sačuvamo to pravo žene na izbor, da sama odlučuje da li će rađati, koliko i s kim, ako će uopće rađati. Borimo se da zadržimo dostupnost kontracepcijskih sredstva kao mogućnost izbora jer abortus nije kontracepcijsko sredstvo. Međutim, on mora biti raspoloživ i dostupan svim onim ženama kojima se desila neželjena trudnoća ili ćemo u suprotnom, ako do njegove kriminalizacije i zabrane dođe, imati nagli porast stope mortaliteta žena koje će taj abortus činiti u podrumima i nesterilnim uvjetima bez adekvatne medicinske skrbi. Posebno naglašavam ne samo mogućnost zabrane nego i kriminalizacije abortusa, jer to znači da bi liječnik i liječničko osoblje, te žena koja traži medicinski zahvat abortusa analogno tome bili kažnjeni kaznom zatvora. Treba svakako mijenjati Zakon o zdravstvu, točnije onaj dio koji govori da liječnici i medicinsko osoblje imaju pravo na prigovor savjesti. Sve dok su u državnim bolnicama i plaće primaju iz proračuna ne smiju odbiti medicinski zahvat na zahtjev pacijentice.
Koji su, po vašem mišljenju, institucionalni potencijali Crkve za mobilizaciju širokih masa u ovakvim i sličnim inicijativama, izuzev tradicionalističkog aspekta?
Konačni prijedlog nacrta Obiteljskog zakona koji bi trebao na snagu stupiti 1. siječnja 2014. godine je krojen za 16. stoljeće. On diskriminira žene na vrlo ozbiljan način
Kvaka je u potpisivanju Vatikanskih ugovora. Oni su nam donijeli vjeronauk u škole, umjesto da je ostao u crkvama gdje mu je i mjesto. U sekularnoj državi u škole smije ući samo predmet religija. Vatikanski ugovori su donijeli ovaj referendum, oni su ti koji omogućavaju Katoličkoj crkvi u našoj državi da troši silno puno novca u vrijeme kada je strahovito velika kriza, praćena ogromnom nezaposlenošću. Vatikanski ugovori su omogućili Crkvi da svako toliko s oltara širi govor mržnje protiv drugačijih. Vatikanski ugovori su također donijeli mogućnost Crkvi da iz Crkve protjeraju žene koje su se razvele, te im osporava mogućnost dobivanja sakramenta, a žene koje su počinile abortus naziva ubojicama. Gospodine Bozaniću, priznajem, ja sam u životu morala napraviti jedan abortus. Jesam li ja ubojica? Ako jesam, lijepo vas molim podignite protiv mene optužbu za ubojstvo. Ako mislite da ne možete jer vas priječi zakon, a priječi vas, onda vas lijepo molim da ubuduće prestanete žene koje su imale isto iskustvo u javnosti nazivati ubojicama. Ne zavirujte više u naše krevete, vagine i u naše privatne živote. Vjerujem da vam to govori puno drugih žena samo ih ne čujete. Čak i žene koje odlaze redovito na misu. Počnite slušati.
Vidimo da se "građanska inicijativa" "U ime obitelji" dosta dobro drži kad je o financijama riječ. Kakvo je financijsko stanje u Autonomnoj ženskoj kući Zagreb?
Izrazito teško. Promijenili smo više vlada ali situacija s financiranjem skloništa se nije nimalo promijenila. Iz godine u godinu se ponavlja slučaj da sklonište za žene i djecu ne znaju hoće li preživjeti početak godine, te opstati do ljeta tekuće godine. Naime, ukoliko ne dobijemo neke novčane donacije za razdoblje prijelaza iz 2013. u 2014., postoji ozbiljna prijetnja da sklonište zatvori svoja vrata. Mi nemamo mogućnosti niti kapitala kreditirati beskamatno državu, županiju pa i grad koji sredstva za direktan rad skloništa i savjetovališta uplaćuju u četvrtom, petom ili šestom mjesecu za siječanj te tekuće godine. Zašto se ignorira znanje 25 godina rada kao i ekspertiza ženskog pokreta, zašto se ignorira činjenica da je taj problem u društvu sveprisutan, zašto se ignorira činjenica da država ženi i djeci koji su preživjeli obiteljsko nasilje jest dužna pružiti pomoć i zaštitu, ja doista ne znam odgovor.
Kako ocjenjujete rad resornog Ministarstva socijalne politike i mladih u ovom kontekstu?
Nedavno me osupnula izjava ministrice našeg resora, gospođe Milanke Opačić, koja je povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama rekla da se nada da nećemo još dugo morati biti u poziciji da žene koje su preživjele nasilje zajedno s djecom u dva sata u noći vodimo u skloništa i da se nada da će ta skloništa uskoro moći biti zatvorena pa da bi financijska sredstva koja se trenutno daju skloništima mogla biti preusmjerena u psihosocijalni tretman zlostavljača. Ja sam i dalje osupnuta tom rečenicom i ne mogu je razumjeti. Iz ministarstva je u međuvremenu došao jedan vrlo nemušti demanti prema kojem je navodno gospođa ministrica izvučena iz konteksta. Ja sam gledala i slušala gospođu Opačić na televiziji dok je izgovarala te rečenice. Kako je rečeno, tako je i mišljeno. Uzalud šalju priopćenja.
Očekujete li možda dodatno smanjenje financijskih iznosa iz lokalnih i državnih tijela za 2014. godinu, odnosno od strane Zagrebačke županije, Grada Zagreba i Republike Hrvatske?
Primjećujem u osobnoj okolini da mlađa generacija muškaraca doista preuzima dio obaveza spram kućanstva, djeteta, kuhinje ili prljavog veša. Tu počinje ravnopravnost i jednakopravnost spolova. Nema, naime, muških i ženskih poslova
Nama se sustavno iz godine u godinu smanjuju iznosi, koji bi trebali biti 90 posto ukupno potrebnih sredstava samo za potrebe direktnog rada sa ženama i djecom koji su preživjeli partnersko nasilje, time nisu pokrivene i kampanje javni rad, monitoring zakona, publiciranje knjiga i tomu slično. Samo smo prvu godinu dobili tih 90 posto, ostatak između 60 i 70 posto, poput ostalih sedam skloništa. Naša je obaveza da preko donacija pribavimo preostalih 10 posto, ali, kao što vidite, primorane smo prikupljati 30 posto, što je u aktualnim okolnostima nemoguće. Županija je Autonomnoj ženskoj kući Zagreb prije nekoliko godina prepolovila financiranje onoga što bi trebali davati, resorno ministarstvo je također smanjilo iznose. Jedini koji nije ni za lipu smanjivao sredstva sve ove godine je gradonačelnik Milan Bandić. Vjerujem da neće smanjiti ni za sljedeću godinu. Što god tko o njemu mislio, on jedini nije dirao socijalna davanja za žene i djecu koje su preživjele nasilje. Kapa dolje na tome.
Koje bi reperkusije mogle biti u slučaju najgoreg scenarija i zatvaranja skloništa?
Pitanje je zapravo tko će u tom slučaju podnijeti odgovornost. Ako će žene i djeca nagodinu morati napustiti sklonište radi manjka novca tko će odgovarati za to da se moraju vratiti zlostavljačima, da su ponovno u opasnoj nasilnoj situaciji. Tko će odgovarati ako neka od njih za posljedicu bude imala invaliditet, bude ubijena ili dođe do pobačaja zato jer ju je trudnu istukao? Vjerojatno nitko, kao i do sada.
Hoćete li se u tom slučaju vratiti skvotiranju i zauzimanju praznih stanova, kao što je to bilo početkom ove organizacije?
Preko deset godina smo bile u skvotiranom prostoru i onda smo nedugo nakon početka prvog mandata Milana Bandića potpisali ugovor o najmu skvotanog prostora. Bilo je jako teško boriti se i zadržati taj prostor jer su nas stalno pokušali deložirati. Imale smo pravilo da samo ulazimo u prazne prostore u vlasništvu grada, jer smatramo da žene ovoga grada imaju puno pravo uzeti sebi dva kvadratna metra da spase živu glavu i svoju djecu. Ukoliko dođe do zatvaranja, budite sigurni da ćemo napraviti istu stvar. Treba pritom kazati kako nije ključni problem pitanje prostora; nas grad neće ganjati zbog pričuve i sličnih banalija niti će otkazati ugovor o korištenju prostora zbog toga. Ali, da li će djeca moći raditi domaću zadaću u zimskim mjesecima uz svijetlo svijeće? Da li će moći otići u školu, a da se nisu otuširala u toploj vodi? Da li će moći uopće učiti u prostorijama u kojima se ne grije, jer je plin isključen? Da li će moći otići piškit ako se ne može pustiti voda, jer vode nema budući da nije plaćena? Moraju se, dakle, iznaći sredstva za skloništa jer žene i djeca koja se trenutno nalaze u skloništima nemaju kamo.
tolle_milic-1.jpg
Redatelj Filip Nola režirao je film Šuti koji se bavi upravo problematikom partnerskog nasilja te se aktivno uključio u kampanju Autonomne ženske kuće Zagreb u podizanju svijesti o ovom problemu. Film u kina dolazi 19. prosinca. Kakav je dojam ostavio na vas?
Općenito gledajući, situacija je gora no ranije. Ja, kao i moje kolegice iz drugih ženskih organizacija, smatram da se zapravo nalazimo u trenutku repratrijarhalizacije društva i ne znam kako se događa da ljudi to ne primjećuju
Film me je strahovito dirnuo i uzdrmao. Kad sam zajedno s kolegicama prvi put pogledala film, nisam mogla doći k sebi i nitko od nas nije mogao raditi taj dan. Mnogi ljudi koji će ga gledati reći će kako su scene malo predimenzionirane i kako to ne može biti tako strašno. Nakon dugogodišnjeg kontakta sa ženama koje su to nasilje preživjele uvjeravam vas da može biti tako strašno i da jest tako strašno. Na mene je film ostavio takav dojam da od tada svaku ženu koja dođe u savjetovalište gledam kao kad sam se počinjala baviti ovim problemima prije 25 godina; slušam ih još pozornije, pazim puno više da mi ništa ne promakne, jer je svaki detalj bitan. Iskorištavam stoga priliku da pozovem sve građanke i građane da pogledaju ovaj film. On jest težak ali je baš zato istinit i realan. Ukoliko razmišljamo o tome kako pomoći ženi i djeci bilo bi ga važno pogledati jer će vam dati širinu te torture, patnje i straha koje te žene i djeca preživljavaju. Svjesna sam pritom činjenice da se radi o predbožićnom razdoblju u kojem bismo svi radije pogledali nekakvu romantičnu komediju s okićenim borom i happy endom, ali trebate znati da žene koje preživljavaju nasilje nemaju Božić i da, štoviše, nerijetko za vrijeme blagdana preživljavaju najgore trenutke partnerskog nasilja. Zato vas molim da potrošite sat i nešto vremena na gledanje ovog filma, jer ćete biti puno svjesniji kroz što prolaze te žene i djeca. Možda ćete nakon toga, sljedeći puta kad čujete vrisku iz susjednog stana, reagirati.
