Primjeri Turske i Južne Afrike su posebno zanimljivi, jer su najsvježiji, a proces implementacije je već bio u fazi natječaja za izbor izvođača radova, što tim primjerima daje posebnu težinu. Turska Tijekom druge polovine 2008. godine, Turska je objavila natječaj za gradnju nuklearne elektrane kod Mersina. Na natječaj je stigla samo jedna ponuda od ruske tvrtke Atomstroyexport i tada počinju problemi. Po njihovim zakonima natječaj je valjan samo ako su stigle najmanje dvije ponude. Kako se to nije dogodilo, problemi po natječaju su počeli, a u javnost su isplivali razlozi zašto je na natječaj za tako veliki posao stigla samo jedna ponuda, iako je natječajnu dokumentaciju otkupilo čak trinaest tvrtki. Razlozi slaboga odaziva su, nažalost, lako predvidivi i samo potvrđuju da realizacija nuklearnih elektrana i njihovo korištenje predstavljaju potpunu suprotnost onome kako ih se propagandno predstavlja u javnosti. Potencijalni ponuđači su tražili promjene turskih zakona, kako bi im se garantirao povrat uložene investicije. Navest ću neke od najzanimljivijih zahtjeva: 1. Garanciju vlade da će barem 15 godina otkupljivati struju iz nuklearke po dovoljno visokim cijenama koje će osigurati profitabilnost investicije. 2. Zaštitu poslovnih informacija koje uključuju, podatke iz ponude, korištenu tehnologiju i slično. 3. Garanciju da se od investitora neće tražiti plaćanje odšteta u slučaju havarije tijekom rada nuklearne elektrane. 4. Dozvolu da zaposle strane radnike koji će upravljati nuklearkom.
Sučelimo te zahtjeve nuklearnog lobija sa dogmama koje u svrhu propagandnog iskrivljavanja istine o nuklearkama šire u javnosti: 1. Kada bi nuklearke doista bile konkurentan izvor električne energije, a nuklearni lobi ga u svojim bajkama za javnost prikazuje kao najjeftiniji izvor, tada bi zahtjev o garantiranom otkupu električne energije po visokoj cijeni bio potpuno bespotreban, pogotovo u Turskoj koja struju uvozi, jer bi u slučaju smanjene potražnje i pada cijena, probleme trebali imati manje konkurentni proizvođači. Ovakav zahtjev, zato ukazuje da nuklearne elektrane mogu biti konkurentne samo uz visoke cijene električne energije ili uz subvencije države. To i nije neka novost, ali treba ukazati na opasnost da država koja prihvati takav zahtjev, direktno slabi sposobnost razvoja obnovljivih izvora energije, jer osim što subvencijama potpomaže problematične izvore energije poput nuklearki, ujedno time stvara i nelojalnu konkurenciju boljim izvorima energije. Osim toga, kroz takav otkup skupe st
ruje, ulaže novac o održavanje profita za nekolicinu, umjesto da sredstva ulaže u mjere štednje, energetske efikasnosti i obnovljive izvore energije, na dugoročnu dobrobit svih. 2. Zahtjev za zaštitom poslovnih informacija je iznesen prvenstveno zbog isključivanja javnosti iz procesa donošenja odluka i kontrole rada nuklearke. Ukoliko javnost nema informacija o korištenoj tehnologiji, ne može se argumentirano suprotstavljati njenoj implementaciji i lakše se skrivaju štetni utjecaji na okoliš i stanovništvo. Pod pojam tajne poslovne informacije mogu se prema potrebi svrstati i odstupanja u radu, kvarovi, te štetni utjecaji nuklearki, a to nije nepoznata praksa u svijetu, kada su u pitanju štetne tehnologije iza kojih stoji krupni kapital. Što se razloga za traženje tajnosti uvjeta ponude ili ugovora tiče, nije potrebno previše objašnjavati, jer sa štetama koje iz toga proizlaze, barem na ovim prostorima, već imamo dugu tradiciju i puno iskustva, mada sporo učimo i brzo zaboravljamo naučeno, pa nas uvijek netko iznova povuče za nos. 3. Zahtjev da investitor nema obvezu plaćanja odšteta u slučaju havarije nuklearke također je u suprotnosti s uvjeravanjima nuklearnog lobija kako vjerojatnost takvog događaja gotovo da ne postoji. Kada bi podaci o sigurnosti nuklearki doista bili takvi kakvi se plasiraju u javnost i ovaj zahtjev bi bio nepotreban. Ako su vjerojatnosti gubitaka života i nastanka šteta u okolišu tako mali, kako nas uvjeravaju, zbog čega se toliko inzistira na tom zahtjevu, da bez njegovog ispunjenja, tvrtke koje se bave nuklearnim elektranama nemaju hrabrosti ni dostaviti ponudu. Izgleda da su dotični rizici prihvatljivi jedino ako su u pitanju tuđi životi, ekosustavi ili opstanak cijelih naroda, ali nisu prihvatljivi ako se radi o mogućem gubitku profita investitora.
4. Zahtjev da se dozvoli zapošljavanje stranih radnika koji će upravljati nuklearkom, nuklearni lobi bi volio da bude shvaćen kao njihova briga za povećanu sigurnost, iako to pobija njihove tvrdnje o tome da primijenjena tehnološka rješenja skoro potpuno uklanjaju mogućnost ljudske pogreške. Međutim inzistiranje na tom zahtjevu ukazuje na sasvim druge motive. Radnik koji nije porijeklom iz države gdje se nalazi nuklearka, će daleko bolje štititi investiciju i profitabilnost, na štetu okoliša i stanovništva, u slučajevima poteškoća i kvarova tijekom pogona nuklearke. Naime, domicilni radnik bi u problematičnim situacijama mogao u javnost propustiti informacije (poslovne tajne), sa željom da informira i zaštiti svoju obitelj, sugrađane ili rodbinu. Stranom plaćeniku, koji radi u zaštićenom prostoru je potpuno svejedno što će se u tuđoj državi događati 15-20 ili više godina nakon pojave kvara. Dok će se liječnici čuditi povećanoj učestalosti nekih oboljenja i smrtnosti, on će već s novcem kojim je plaćena njegova lojalnost poslodavcu, uživati negdje daleko od mjesta događaja. Ovakve ucjenjivačke zahtjeve su Turci zasada odbili, te se na natječaj javila samo jedna ruska tvrtka, pa se sada Turska našla pred dilemom. Da li da prihvaćanjem navedenih zahtjeva, pristanu na ucjenu od strane zapadnih tvrtki odmah i ponove natječaj ili da ipak mimo propisa dozvole gradnju ruskoj tvrtki, iako ih je strah njihovih budućih ucjena s dobavom goriva, koje mogu biti slične onima s plinom za Europu. Zato su planovi neko vrijeme stajali bez daljnje odluke, a razmišlja se i o potpunom odustanku od nuklearki, jer su mnogi shvatili da im nuklearke ne donose energetsku neovisnost, već upravo suprotno. Zadnje vijesti iz Turske, s početka 2009. godine, ukazuju na medijsku pripremu javnosti da se krene smjerom kršenja vlastitih zakona i prihvati postojeća ruska ponuda. Nakon izjava danih u tom smjeru i najave da će konačna odluka biti donesena do kraja ovog tjedna, kriza s dobavom plina iz Rusije, zbog rusko- ukrajinskog spora se drastično pogoršala, a Turska je jedna od država koja je najviše pogođena tom krizom. Takav razvoj događaja ide na ruku onima koji tursku javnost plaše energetskom ovisnosti o Rusiji, ali bi rado pristali na ucjene američkih ili francuskih tvrtki i bili ovisni o drugoj strani u ovom geopolitičkom sukobu. Da li Ukrajina, sa svojom prozapadnom vladom, i u ovom slučaju vuče poteze prema potrebama svojih zapadnih mentora, možemo samo nagađati. Na ovom primjeru je očigledno, da prihvaćanjem nuklearke, države (ako nisu velesile) gube svoju suverenost, a izborom ugrađene tehnologije mogu samo birati na koju stranu će se klanjati.
Dobra strana turskog primjera je u tome što protivnici nuklearki dobro argumentiraju svoja stajališta, pa je gradnja iste nuklearke već jednom odgođena 2000. godine i tek 2006. je priča ponovo aktivirana. U međuvremenu je došlo do drastičnog porasta pojave karcinoma kod stanovnika u područjima Turske uz Crno more, koji su bili zahvaćeni radioaktivnim oblakom tijekom černobilske katastrofe, pa se javnosti sve teže nameću štetne tehnologije i prava bitka protiv nuklearki tamo tek počinje. Vlast je već prošle godine pokazala da je ovaj puta spremna koristiti i silu za nametanje nuklearki, jer pričama nuklearnog lobija kako radioaktivni čaj ima bolji okus, kakve im je tijekom černobilske katastrofe prodavao i tadašnji predsjednik, više nitko ne vjeruje. Južna Afrika Malo sam odužio s prethodnim primjerom pa ću ovaj skratiti na najbitnije. Južna Afrika već duže vrijeme ima problema u opskrbi električnom energijom, a početkom 2008. godine zaredali su raspadi sustava (blackouti) i redukcije. Nuklearni lobi je odmah iskoristio priliku i počeo nametati mišljenje da je gradnja novih nuklearki jedino moguće rješenje za njihove probleme i megalomanska planiranja su krenula u tom smjeru. Međutim, 5. prosinca 2008. Južna Afrika objavljuje, da se zahvaljuje ponuđačima za gradnju novih nuklearki i da odgađa svoje planove za njihovu gradnju na neodređeno vrijeme.
Eskom-u (pandan našeg HEP-a), koji je bio u pregovorima sa Svjetskom bankom oko kredita za gradnju, u međuvremenu je smanjen kreditni rejting za taj pothvat, jer mu je odobreno povećanje cijene električne energije za samo 27 posto, a ne za 61 posto kako su tražili. Opet imamo primjer da takvu, kako nuklearni lovci u mutnom tvrde, najjeftiniju struju koja dolazi iz nuklearki, možete konzumirati jedino ako ju skupo plaćate. Zaredale su izjave iz vlade i Eskoma kako je gradnja nuklearki preskupa, da moraju osigurati konkurentnu cijenu struje svome gospodarstvu, te da moraju smanjiti emisije CO2. Da obrat bude još ljepši, već 05. siječnja 2009. Eskom objavljuje svoje planove o ulaganjima u razne vrste obnovljivih izvora energije i povezuju se sa Dancima u svrhu gradnje vjetroturbina. Paralelno s time najavljene su mjere štednje, poboljšanja energetske efikasnosti i kazne za energetske rasipnike. Primjer je zanimljiv, jer iako imaju nestabilan i preopterećen sustav opskrbe električnom energijom, ipak su dali prednost obnovljivim izvorima, te odustali od nuklearki, mada s tom tehnologijom već imaju iskustva, a uz to su jedna od rijetkih država koja na svom teritoriju ima i proizvodnju urana. Hrvatska Iz opisanih primjera možete vidjeti da argumenti koji se nama serviraju u korist gradnje nuklearke, u drugim državama su upravo argumenti protiv njihove gradnje. Čak će se i problemi u opskrbi plinom, pogotovo ako malo potraju, koristiti kao argumenti za gradnju nuklearke. Zato, kad krene propagandni pritisak nuklearnog lobija prisjetite se činjenica iz prethodnog teksta (Nuklearni kolonijalizam), pa ćete uvidjeti da je ovo što se događa s plinom tek dječja igra prema mogućim ucjenama s nabavom goriva za nuklearke, a da su takve igre i njihove posljedice, upravo jak argument baš za obnovljive izvore energije. Želim vam sve najbolje u novoj 2009. koja nije prestupna, al' će biti prosvjedna.
