Kada je krajem prošlog ljeta, putujući uglavnom za Njemačku, stotine tisuća izbjeglica stiglo do Hrvatske, domaća populacija iskazala je s njima solidarnost kakvu vjerojatno nismo vidjeli još od našeg vlastitog rata. U pomoći izbjeglicama sudjelovalo je na tisuće građana koji su im nastojali olakšati iscrpljujuće putovanje. Izbjeglice su u tom kontekstu bili shvaćeni kao žrtve ne samo svojih političkih prilika nego i nemilosrdnih graničnih režima. U toj prilici, mediji su izvještavali o izbjeglištvu gotovo jednoglasno u narativu hrabrosti i patnje, uz nadu u bolju budućnost za te osobe u novoj zemlji - Njemačkoj, Švedskoj, Austriji, itd. Vjerojatno je najveće iznenađenje u toj krizi bio politički diskurs vladajućih elita (tada SDP-a s partnerima u koaliciji), koji se gotovo preklapao s opisanim medijskim diskursom.
Iako je izbjeglištvo u momentu izbjegličke krize (i tranzita) bilo kontekstualizirano u terminima potrebe i solidarnosti; pristup ovom fenomenu dijametralno je suprotan kada o izbjeglištvu govorimo u kontekstu zbrinjavanja naših vlastitih izbjeglica.
Na stranu kritike koje su dolazile od dijela javnosti, u ovoj izbjegličkoj krizi, hrvatske su političke elite, mediji i javnost pokazali obraz koji je Hrvatskoj, opterećenoj nacionalizmom i zatvorenošću prema strancima, dugo nedostajao. Prošlog tjedna u Hrvatsku su počele stizati prve osobe iz skupine izbjeglica koje je Hrvatska odlučila primiti u okviru europskog sporazuma o podjeli odgovornosti za izbjeglička pitanja. Prema navodima iz MUP-a, tijekom srpnja i kolovoza planira se primiti prvih 50 osoba od 1 600 tražitelja azila i izbjeglica koje je Hrvatska pristala prihvatiti do kraja iduće godine. Ti se izbjeglice ni po čemu ne razlikuju od onih koji su kroz našu zemlju prolazili od kraja prošlog ljeta do ožujka ove godine. Slijedom toga, mogli bismo očekivati da bi se solidarnost i senzibilnost barem onog dijela elita, medija i građana koji su ih nedavno iskazali u ovakvom intenzitetu trebala nastaviti i u ovom kontekstu. Bilo bi logično, s obzirom na sve rečeno i učinjeno, da se barem toliki napori u podršci tim osobama ulože i sada, kada će im to trebati još više nego u momentu prolaska kroz Hrvatsku. Međutim, pitanje je možemo li očekivati takav razvoj događaja, s obzirom da se dosad pokazalo da prema izbjeglicama kojima smo priznali status zaštite u Hrvatskoj gajimo mnogo manje senzibiliteta.
Iako je izbjeglištvo u momentu izbjegličke krize (i tranzita) bilo kontekstualizirano u terminima potrebe i solidarnosti; pristup ovom fenomenu dijametralno je suprotan kada o izbjeglištvu govorimo u kontekstu zbrinjavanja naših vlastitih izbjeglica - osoba koje smo u zakonima prilično desubjektivizirano nazvali azilantima kako bismo ih razlikovali od izbjeglica koje smo zbrinjavali u devedesetim godinama. Pritom zaboravljamo da se ni ova skupina izbjeglica ni po čemu ne razlikuje od onih koje smo svesrdno pomagali u prolasku, osim po činjenici da oni nisu imali sreće završiti u Njemačkoj, gdje ih, za razliku od Hrvatske, čeka (kolika-tolika) dobrodošlica i prilično napredne politike podrške i integracije, odnosno relativno izgledna integracija u tržište rada ili obrazovni sustav.
Iako su izvan aktualne izbjegličke krize hrvatske političke elite o pitanju izbjegličke zaštite raspravljale samo u izoliranim prilikama (uglavnom prilikom donošenja zakona o azilu i strancima), bez mnogo suzdržavanja, većina političkih aktera tada je javnosti dala jasno na znanje da obvezu zbrinjavanja izbjeglica preuzetu iz međunarodnog i europskog prava doživljava kao nužno zlo - kao obvezu koju mora otrpjeti radi zadovoljavanja europskih čelnika, a koju u stvarnosti vidi isključivo kao teret kojeg se mora riješiti. Ako pogledamo diskurs vladajućih tijekom izbjegličke krize, vidjet ćemo da je solidarnost hrvatskih političkih elita i ovdje bila ograničena na situaciju tranzita, odnosno situaciju gdje je Hrvatska olakšavala prolazak izbjeglicama dalje u EU. Pritom se ujedno najčešće baratalo (kao i inače) argumentom da izbjeglice zapravo ne žele ostati u Hrvatskoj, što znači da pitanje izbjeglištva za nas nije niti relevantno. Svakako je istina da većina osoba ne želi ostati ovdje, međutim, hrvatski građani pritom trebaju biti svjesni da je život izbjeglica koji ostanu u Hrvatskoj sveden na minimum egzistencije i manjak integracije, a dobrim dijelom, zbog manjka institucionalnog angažmana u njihovoj integraciji.
Nažalost, čini se da je hrvatska javnost postala receptivna prema ovakvim nesenzitivnim stavovima o izbjeglicama. Prema rezultatima istraživanja javnog mnijenja, većina hrvatskih građana protivi se useljavanju izbjeglica, odnosno smatra izbjeglice (tražitelje azila i azilante) nepoželjnim članovima društva. Pitanje koje nam se nužno postavlja jest kako objasniti takvu diskrepanciju u stavovima o izbjeglicama koji su prolazili kroz Hrvatsku i onima koji ovdje žive. Što je to supstancijalno različito među tim osobama? Je li naša solidarnost sezala samo do one mjere dok smo znali da će izbjeglice na koncu napustiti Hrvatsku ili tu ima nečeg dubljeg? Koliko su tome pridonijele političke elite i mediji koji su baratali potpuno suprotnim narativima o izbjeglicama iz izbjegličke krize i izbjeglicama koji žive u Hrvatskoj? Istraživanja pokazuju da stavovi domaćih političkih elita (koliko god možda omražene danas bile u dijelu javnosti) snažno utječu na stavove javnosti pa to isto razumno možemo očekivati i u ovom pitanju. Dapače, pitanje je koja bi bila javna percepcija izbjegličke krize da njemačke političke elite nisu djelovale receptivno, a time i političke elite na ruti tranzita, uključujući i naše.
Sasvim je izgledno također da su na percepcije javnosti velikog utjecaja imali i medijski prikazi krize, koji su snažno odstupali od onog svakodnevnog, kada se izbjeglice najčešće radije prikazuje kao "pošast" koja napada Hrvatsku ili Europu negoli osobe koje trebaju pomoć.
Sasvim je izgledno također da su na percepcije javnosti velikog utjecaja imali i medijski prikazi krize, koji su snažno odstupali od onog svakodnevnog, kada se izbjeglice najčešće radije prikazuje kao "pošast" koja napada Hrvatsku ili Europu negoli osobe koje trebaju pomoć. Također, nesporno je da je na sve nas djelovalo i neposredno iskustvo susreta s tolikim izbjeglicama, odnosno dojam neposrednog susreta koji su stvarali ključni mediji, prenoseći kao udarnu vijest izbjegličku svakodnevicu s granica i iz tranzitnih kampova. Također, činjenica jest da smo tijekom ove krize imali prilike na dnevnoj razini pratiti zbivanja u ratnoj Siriji, dok su nam uvjeti iz drugih zemalja iz kojih nam inače dolaze izbjeglice - zbog nedostatka medijskog praćenja - mnogo manje poznati, iako se stanje u tim zemljama - za živote ljudi - često malo razlikuje od onoga u Siriji.
Ipak, i uz ove čimbenike, čini se da je lajtmotiv svake rasprave o izbjeglicama pitanje bježe li oni iz ekonomskih ili političkih razloga i traže li od nas samo zaštitu od fizičke ugroze ili nešto više - bolji posao i bolje uvjete života. Čak i u kontekstu ove izbjegličke krize i u slučaju sirijskih izbjeglica, koji su iskusili vjerojatno najveći stupanj empatije u Hrvatskoj i šire, pitanje koje je mučilo dobar dio građana jest je li legitimno da se izbjeglice ne zadovolje prvom zemljom u koju dođu, a koja im pruža temeljnu fizičku sigurnost. Nakon što je potpisan tursko-europski sporazum o prihvatu izbjeglica, takav diskurs koristile su i političke elite u Hrvatskoj i drugim europskim zemljama; jasno, ne bi li legitimirale prakse zadržavanja izbjeglica u Turskoj. Isti se argument najčešće spominje kada se govori o tome zašto nismo receptivni prema prihvatu tražitelja azila i izbjeglica iz drugih zemalja koji nam godinama dolaze i traže zaštitu.
Da pitanje osnovanosti zahtjeva za izbjegličkom zaštitom muči nadležne policijske ili sudske organe koji o njima moraju odlučivati i to na temelju usko definiranih birokratiziranih kriterija lakše je shvatljivo, no zašto bi to trebalo opterećivati nas? Zašto očekujemo da izbjeglice ostanu ili žive u zemljama u kojima im se život svodi na golu egzistenciju, lišenu iluzija o ostvarenju temeljnih ljudskih aspiracija? Zašto bijeg od gladi, siromaštva ili nedostatka životne perspektive nije jednako legitiman kao bijeg od metka? Možemo li doista potrebe ljudske osobe svesti na fizičku sigurnost od rata ili progona i zašto bi potraga za boljim životom bila u sukobu s potragom za sigurnošću? I na koncu konca, slaže li se itko od nas zaista da se osjećaj sigurnosti može svesti samo na izostanak ratnih zbivanja ili progona ili je sigurnost potrebno shvatiti šire?
Oni koji su bili u situaciji izbjeglištva, sigurno pamte da su njihove potrebe - nakon što su dospjeli na sigurnije tlo - dugoročno gledano bile jednako složene kao i potrebe svake druge osobe. Velik broj izbjeglica koji su prolazili kroz Hrvatsku u kontekstu aktualne izbjegličke krize, u razgovoru s novinarima naglasio je da odabire Njemačku jer se nada "normalnom" životu, gdje će se osjećati dobrodošlo i gdje će moći raditi, a djeca pohađati školu, odnosno gdje će moći naći neki novi život. Sasvim obične želje koje vjerojatno ima svatko od nas, a na temelju kojih, na koncu konca, velik broj hrvatskih građana i dandanas odlazi u Njemačku, Kanadu, Irsku ili druge zemlje.
Kada se izbjeglice nađu ravnopravne u našim ljudskim potrebama, izgleda da se naša solidarnost pretvara u ravnodušnost ili još gore, antagonizam, potencijalno temeljen na percepciji konkurencije.
Mi kao građani, i to ne samo u Hrvatskoj, izgleda da nemamo razumijevanja za te potrebe. Umjesto toga, čini se da naša empatija seže dotle dok se ove osobe nalaze u poziciji bespomoćne žrtve, gladne minimuma naše ljudskosti. Kada se nađu ravnopravne u našim ljudskim potrebama, izgleda da se naša solidarnost pretvara u ravnodušnost ili još gore, antagonizam, potencijalno temeljen na percepciji konkurencije (koja je u realnosti mit jer stranac uvijek ostaje stranac). U tom se kontekstu trebamo zapitati s čime se to, pomažući izbjeglicama, zaista solidariziramo - s vlastitim osjećajem altruizma (ili superiornosti?) ili s osnovnim ljudskim potrebama, i očekujemo li mi to od izbjeglica da izbjeglištvo shvate kao identitet ili samo situaciju koja ih je nagnala na bijeg. Jedino ravnopravan odnos prema tim osobama, uz senzitivnost za specifičnu situaciju u kojoj su se našle, može biti od stvarne pomoći izbjeglicama koje će ne samo proći kroz Hrvatsku nego u njoj i ostati. Isto vrijedi i za izbjeglice koji žive kod nas a koji su se u danoj situaciji našli kao stvarni gubitnici jer, kada su dolazili, Njemačka i druge otvorenije ili uređenije europske zemlje nisu držale otvorena vrata za izbjeglice, kao što je to nedavno iznimno bio slučaj.
Ovaj članak je nastao u sklopu projekta "Dosta je mržnje!", uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Za sadržaj članka isključivo je odgovorna Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora.
