Možemo li doista očekivati stvaranje velike koalicije?

Iako se zbog ljetnih mjeseci dobar dio građana time vjerojatno previše ne zamara, ostalo nam je svega mjesec dana do parlamentarnih izbora. Prema rezultatima nedavnih anketa (npr. Cro Demoskop, kolovoz), a u skladu s očekivanjima, čini se da se promjenom vodstva i najavom reformiranja stranke, HDZ polagano oporavlja (s partnerima ima 26,4 posto). Suprotno tome, SDP-u i Narodnoj koaliciji potpora ponešto opada (trenutno je na 34,4 posto). Prema anketama, vidi se i daljnji rast potpore Mostu koji se nalazi na trećem mjestu (10.4 posto), a čini se da ga I HDZ i SDP su imale preduvjete za sustavne reforme, ali su dobar dio važnih reformi propustile poduzeti dok su - sa sebi bliskim koalicijskim partnerima - imale poluge vlasti(barem zasada) slijedi Živi zid (6.4 posto). Ostale stranke/koalicije kreću se na oko 2 posto ili manje. Iako rezultati trenutno idu u prilog Narodnoj koaliciji, ostaje nam vidjeti hoće li potpora do izbora dalje padati, odnosno koliko će stvarni izborni rezultati odgovarati rezultatima aktualnih anketa.

U kontekstu sada već stabilnog trenda jačanja novih manjih stranaka, a posebice nakon iskustva dinamike postizbornog pregovaranja s Mostom (a i Živim zidom), u domaćoj se javnosti sve češće propituje mogućnost stvaranja velike koalicije - koalicije predvođene HDZ-om i SDP-om. Dok se u prethodnim izbornim ciklusima ovu mogućnost jedva i spominjalo, u posljednje se vrijeme u medijima ta tema nametnula kao jedno od dominantnih pitanja predstojećih izbora. Iako ovu mogućnost dvije najveće političke stranke još uvijek niječu, čini se da si ipak za nju nastoje ostaviti prostora. Zoran Milanović izjavio je prije nekoliko dana da SDP "želi suradnju sa svima koji žele dobro Hrvatskoj", no da se o velikoj koaliciji ne može razmišljati dok se HDZ "temeljito ne reformira". Andrej Plenković naveo je da "u ovom trenutku" takva koalicija nije "na dnevnom redu". Obojica su time, jasno, ostavila dojam da je u nekoj budućnosti (nejasno kojoj) ta opcija otvorena. Akteri manjih stranaka takav su pristup objeručke prihvatili, jasno, iz pragmatičnih razloga. Primjerice, HSP i koalicija Pomak već se počela služiti taktikom zastrašivanja birača desnice da je na pomolu velika koalicija i da je "glas za HDZ glas za SDP".

Međutim, iako obje stranke javnosti šalju nejasne poruke, ovakva bi se opcija eventualno mogla početi promišljati samo uz pretpostavku da s drugim akterima/strankama koalicija bude doista nemoguća; recimo, uz pretpostavku da Most i/ili Živi zid (ili neke treće opcije, ako ojačaju) imaju potpuno neprihvatljive zahtjeve ili da odbiju sudjelovati u koaliciji s nekom od ovih stranaka. Međutim, i tu im ostaje na raspolaganju mogućnost odluke da je racionalnije izaći na nove izbore. Također, na temelju dosad viđenog, ne možemo znati na koju će strategiju zaigrati druge opcije. Most je već pokazao da nije sklon držati se predizbornih obećanja, a kako bi funkcionirao Živi zid kad bi (uz pretpostavku većeg broja mandata nego prošli put) mogao u budućoj vladi imati značajniju ulogu, ostaje nam za vidjeti.

Što god da se dogodilo na predstojećim izborima, HDZ-u i SDP-u velika koalicija je (barem zasada) realno najmanje racionalan potez. Uzrok Zašto bi koalicija HDZ-a i SDP-a funkcionirala išta bolje (a ne lošije) od koalicije HDZ-a i Mosta? tome sigurno nije u konkretnim rješenjima javnih politika koje nam one nude jer su se ona zadnjih 15-ak godina gotovo potpuno preklapala (ključna razlika su možda bili zadnji potezi HDZ-a u zdravstvu). Izuzev pristupa onim pitanjima koja proizlaze iz ideološko-simboličkih pozicija, kao što su utjecaj Crkve ili odnos prema naciji i "drugome", što se tiče javnih politika, HDZ i SDP čine se idealnim partnerima i takvima će biti dok god svoje programe i politike ne odluče doista prilagoditi svojim svjetonazorskim pozicijama.

Međutim, upravo zato što je gotovo jedino što ove stranke nude biračima pitanje ideološke simbolike, stupanje u takvu koaliciju za ove stranke može biti pogubno. Zbog nedostatka sadržaja i konkretnih rješenja (u gospodarstvu, socijali i nizu drugih politika), one svoje birače (ako isključimo problem klijentelizma u dijelu biračkog tijela) mobiliziraju prije svega na pitanjima koja imaju snažan emotivni naboj. U takvim okolnostima, kada jedva da postoji racionalna osnovica na temelju koje bi birač trebao odlučiti koja mu je stranka najprivlačnija, ostaje mu da bira koja mu je najviše neprihvatljiva - a to je "ona druga strana". Budući da je cjelokupna platforma obiju stranaka svedena na ta pitanja, sasvim je logično da njihovi birači očekuju da im, kada je na vlasti, ponudi barem taj simbolični moment. Iako dijelu birača to vjerojatno više nije dovoljno, potpuno je nejasno kako bi im moglo biti prihvatljivo da svojim glasom na vlast dovedu onu omraženu drugu opciju. Ovakav bi se potez mogao eventualno pravdati jedino nemogućnošću drugačije opcije, no pitanje je što bi se nakon toga dogodilo s potporom birača ovim strankama; odnosno što bi se dogodilo kada bi se u koaliciji doista odlučile za suradnju (umjesto blokade).

Za početak, kako se često u posljednje vrijeme spominje, takav tip koaliranja podrazumijevao bi promjene u vodstvima (koja se u HDZ-u već dogodila) i odmak od međusobnog komuniciranja u terminima "prijatelj" - "neprijatelj", što su Milanović i Plenković već počeli činiti. No, to svakako nije dovoljno. Uz to, takav korak nužno bi zahtijevao i mnogo dalekosežnije promjene - a prije svega, odmak od koncipiranja svoje cjelokupne platforme na mobilizaciji dubinskih simboličko-ideoloških raskola. No to bi pretpostavljalo i da je potrebno ponuditi neki drugi sadržaj u svojim programima, retorici i djelovanju (idealno, stvarna i konkretna rješenja). No opet, to bi naravno značilo i gubitak dobrog dijela birača koji se mobiliziraju prije svega ovakvim sadržajima, odnosno restrukturiranje biračkog tijela, s nesigurnim ishodom za stranke. Dok god ide ovako, ove stranke mogu biti zadovoljne, jer još uvijek znaju na koliku potporu mogu računati - barem još jedno vrijeme.

Stvaranje velike koalicije, u sadašnjim uvjetima, može se pretpostaviti, moglo bi koristiti dvjema najvećim strankama samo u smislu kratkotrajnog rješenja (npr., sprečavanja novih izbora), no dugoročnije gledano - HDZ i SDP bi time mogle samo izgubiti. Pitanje je i zašto bismo očekivali da bi velika koalicija bila uspješno rješenje. Obje su stranke imale preduvjete za sustavne reforme, ali su dobar dio važnih reformi propustile poduzeti dok su - sa sebi bliskim koalicijskim partnerima - imale poluge vlasti. Zašto bismo očekivali da bi, dijeleći ključne pozicije, imale interesa ili mogućnosti poduzeti ove korake, odnosno da bi obje stranke imale interesa podupirati (a ne blokirati) takvu vlast? Zašto bi koalicija HDZ-a i SDP-a funkcionirala išta bolje (a ne lošije) od koalicije HDZ-a i Mosta? I na koncu, zašto bi se ove stranke upustile u tu mogućnost, znajući koja je opasnost da pritom izgube ili demobiliziraju dobar dio svojih birača, a uz realno velike šanse za nove prijevremene izbore u vrlo kratkom roku? Velika koalicija svakako bi išla u prilog manjim strankama, no njih će dvije najveće političke stranke nastojati oslabiti, a ne ojačati.

U danim uvjetima, doista je teško očekivati da će se najveće političke stranke odlučiti na ovakav potez. Za birače, čak i za one koji se nadaju "resetiranju" naših političkih prilika, kako je sada popularno reći, ovaj bi potez teško mogao donijeti promjene kojima se nadaju. Ne treba misliti da bi slabljenje dviju najvećih stranaka u danim prilikama nužno vodilo u stabilnost i priželjkivani prosperitet, odnosno da bi rast manjih ili novijih stranaka samo po sebi bilo rješenje za probleme u kojima se nalazimo. Već i sad možemo vidjeti da se prazan prostor na stranačkoj sceni koji je nastao iz nezadovoljstva birača postojećim strankama popunjava prije svega populističkim opcijama koje zapravo ne nude ništa, osim eventualno odbacivanja postojećeg (ako i to). Za zdrave političke prilike potrebne su zdrave političke stranke - i velike i manje. Neupitno je da rast potpore novijim strankama može biti pozitivan utoliko što on sve etablirane političke stranke prisiljava da promišljaju o kvaliteti svoje ponude (i stvarnog djelovanja), no istovremeno treba biti svjestan opasnosti koje može nositi rast populizma, a u uvjetima većih promjena na stranačkoj sceni, potencijalno i rast ekstremizma.

^{Ovaj članak je nastao u sklopu projekta "Dosta je mržnje!", uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Za sadržaj članka isključivo je odgovorna Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora.}