Poput zagrebačkoga, i splitsko je nacionalno kazalište novu baletnu sezonu otvorilo inozemnim gostovanjem, i to s prokušanom, atraktivnom i uvijek rado viđenom Carmen. Premda su plesne inscenacije ovog djela više nego brojne, i premda je jednu od njih i u Splitu, prije tri godine, Troje glavnih likova istaknulo se bravuroznim nastupima, iskazavši sve potrebne kvalitete – brzinu, okretnost, preciznost, maksimalne ekstenzije i fleksibilnostpostavila Valentina Turcu, balet više nije na repertoaru, ali da je i dalje itekako poželjan, pokazalo je 12. listopada prepuno gledalište.
Slovački plesni teatar donio je moderno viđenje ove strastvene priče, oslonjeno na dobro poznatu glazbenu podlogu Rodiona Konstantinoviča Ščedrina i Georgesa Bizeta, prema kojoj je libreto, koreografiju i režiju osmislio koreograf, plesač i redatelj Ján Ďurovčík, inače utemeljitelj i voditelj Teatra od 2005.
Foto: HNK Split
Ďurovčík je ovom djelu pristupio, kako je objasnio, svjestan koliko toga zajedničkog imaju španjolska i slovačka, te uopće slavenska kultura, odlučivši stoga u predstavi osobito naglasiti njezinu emocionalnu stranu. Paradoksalno, upravo je emocionalna strana izostala; još paradoksalnije – ta činjenica nimalo ne umanjuje izvrstan opći dojam.Sve izvedbene zahtjeve svojeg lika uspio je, međutim, zaokružiti Matej Oškera kao Escamillo, otplesavši žestoke karakterne dionice stilski perfektno
Ponajprije zahvaljujući vrlo zahtjevnoj i promišljeno strukturiranoj koreografiji, sastavljenoj od posve raznorodnih elemenata (balet, jazz dance, step, flamenko, čardaš, gimnastika, akrobatika…), koji, međutim, odlično funkcioniraju – zasebno ili u kombinaciji – kao izražajna sredstva likova i tijeka priče. Sukladno tome, izmjenjuje se i osnovni plesački alat – primjerena obuća – koja varira od cipela za karakterne plesove, preko džezerica i čizama sa zakovicama, pa do naprosto bosih stopala.
Kostimi Andreja Baraníka kombinacija su uniformiranosti i ženstvenosti – u bijeloj, sivoj, crnoj i, dakako, crvenoj boji – na sličnom tragu je i osvjetljenje Matúša Gazdíka, koje je uglavnom bijelo, a u pravim trenucima prelazi u nešto zagasitije ili pak crveno, dok visoko funkcionalne bijele kulise i veliku svjetiljku na stropu, kao scenografiju potpisuje Jakub Klimo.
Foto: HNK Split
Devet plesača istaknulo se prvenstveno izuzetnom usklađenošću, koju u brzim izmjenama kompleksnih elemenata nije nimalo lako postići, a usto i vrhunskom tehničkom vještinom, kondicijom i koncentracijom, koje također nije nimalo lako održati tijekom pedesetominutnoga nesmiljenog tempa (katkada, doduše, i bržeg no što ga sugerira glazba).Ďurovčík je ovom djelu pristupio, kako je objasnio, svjestan koliko toga zajedničkog imaju španjolska i slovačka, te uopće slavenska kultura, odlučivši stoga u predstavi osobito naglasiti njezinu emocionalnu stranu. Paradoksalno, upravo je emocionalna strana izostala
Troje glavnih likova također se istaknulo bravuroznim nastupima, iskazavši sve potrebne kvalitete – brzinu, okretnost, preciznost, maksimalne ekstenzije i fleksibilnost, te spretnost i snalažljivost u podrškama – bez i najmanjih oscilacija.
No ekspresivna razina njihovih izvedbi za tehničkom je manje ili više zaostajala, iako se mora priznati da ju je uz strahovit ritam redom napornih elemenata i njihovih zakučastih kombinacija bilo teško, ako ne i nemoguće s ovom izjednačiti. To je osobito bilo uočljivo kod Patrika Ščasnoviča, čije je utjelovljenje Don Joséa tjelesno bilo nenadmašno, ali zato karakterno bez gotovo ikakve emocije, strasti i predanosti, svevši se na puko – zahtjevno, doduše, ali ipak samo – odrađivanje zadanoga.
Energičnosti i osobnosti nije zato nedostajalo Carmen Viere Bielikove, no ipak jest istinske emotivnosti, fatalnosti i stvarne upletenosti u priču, zbog čega je i njezin lik ostao na pola puta do punoga scenskog realiteta.
Sve izvedbene zahtjeve svojeg lika uspio je, međutim, zaokružiti Matej Oškera kao Escamillo, otplesavši Slovački plesni teatar donio je moderno viđenje ove strastvene priče, oslonjeno na dobro poznatu glazbenu podlogužestoke karakterne dionice stilski perfektno, temperamentno, samouvjereno i prije svega – zavodljivo.
Time se (ne)namjerno prometnuo u najveću zvijezdu predstave, prekidanu za vrijeme nastupa s najviše pljeska publike, mada je ovaj po njezinom svršetku bio ravnomjerno, oduševljeno i dugotrajno raspoređen na sve plesače, odnosno na izuzetan trud i zavidne rezultate kompletne autorsko-izvođačke ekipe.
