Zeleni su suočeni sa tri mita u pogledu upotrebe električne energije u budućnosti.
Osnovni problem sa današnjim nuklearkama je što ih je teško isključiti
Prvo, moramo prestati vjerovati da ćemo u budućnosti koristiti manje električne energije nego danas. To se neće desiti. To ne znači da ne moramo štedjeti energiju, dizajnirati vozila koja koriste manje energije, graditi "pasivne" kuće koje ne treba grijati/hladiti da bismo u njima mogli komforno živjeti, razvijati uređaje koji troše manje energije po učinkovitom radu, kao npr. fluorescentne žarulje: pokret
desničara u SAD-u koji se zalaže za inkandescentne žarulje u tom smislu pomalo podsjeća na ludiste. No, koliko god ulagali u štednju, potrošnja će neminovno rasti - i to ne samo zbog toga što će ljudi na planeti biti sve više i što će električnih uređaja na planeti biti sve više, nego i zato jer će ljudska vrsta svoj komfor uvijek stavljati ispred svega ostaloga: današnji frižideri koriste znatno manje električne
energije da bi proizveli isti učinak hlađenja nego prije 50 godina, no zato su svi znatno većeg volumena nego prije 50 godina, tako da umjesto uštede energije, imamo jednostavno veće frižidere.
Drugo, obnovljivi izvori svi imaju jednu manu: oni ovise o hirovitosti prirode. Hoće li sunce sjati? Hoće li vjetar puhati? Hoće li pasti dovoljno kiše da napuni akumulaciono jezero? Čovječanstvo se ne može u potpunosti stoga osloniti na njih. Mnogo je praktičnije imati elektranu koju možemo uključiti i isključiti i čiju proizvodnju možemo
povećati ili smanjiti prema našim potrebama, tj. termo-elektranu. To ne znači da ne moramo ulagati u obnovljive izvore i pametnu električnu mrežu - naprotiv, što više u njih ulagali, to ćemo se manje morati oslanjati na termo-elektrane. No, koliko god u njih ulagali, uvijek ćemo morati imati termoelektrane kao back-up, ako želimo održati svoj standard života u razvijenom svijetu - tzv. American way of life - gdje je električna struja uvijek dostupna, bez obzira na hirove prirode.
Treće, niti jedan oblik proizvodnje električne energije ne dolazi bez rizika po okoliš.
fukushima_3.jpg
Zamislite da svaki puta, kad izbije požar u jednoj kući, izgori pola grada. To se nekada i dešavalo. Danas, napokon znamo kontrolirati "običnu" vatru do te mjere da nam se to više ne dešava. "Nuklearnu vatru" jos uvijek nismo u stanju obuzdati, ako izbije, što je očito iz primjera elektrane Fukushima Daichi. Japan je treća svjetska ekonomija i tehnološki najnaprednija zemlja na svijetu. Ako njima ne uspijeva, teško je vjerovati da bi negdje drugdje na svijetu ovakva havarija imala lakše posljedice. Na sreću, malo je mjesta, na kojima su izgrađene nuklearke, gdje je moguće očekivati zemljotres snage 9.0 na Richterovoj ljestvici, kombiniran sa tsunamijem nakon toga. I malo je takvih elektrana kao Fukushima.
Fukushima Daichi je treća najveća nuklearka na svijetu (nakon NE Kashiwazaki, također u Japanu i NE Bruce u Kanadi), a ako se uzme u obzir da je samo 11 kilometara daleko od nje NE Fukushima Daini, Fukushima je najveći nuklearni kompleks na svijetu. Fukushima Daichi i Daini su sa svojih deset nuklearnih reaktora proizvodile 2.5 puta vise električne energije od svih elektrana u Hrvatskoj. Fukushima Daichi u svojih šest reaktora i bazena sa potrošenim visokoradioaktivnim otpadom ima što u gorivu, što u otpadu, 60 puta više nuklearnog materijala nego Three Mile Island, 10 puta više nego Černobil. Treba to ohladit.
Osnovni problem sa današnjim nuklearkama je što ih je teško iskjučiti. Recimo, elektrani na plin jednostavno zatvoriš dovod plina i više ne moraš brinuti o požaru.
Nuklearno gorivo i dalje "gori" i jednom kad zaustaviš fisiju, te reaktore treba hladiti danima, tjednima, mjesecima, za što je potrebna voda i električna energija da vrti pumpe. Potres u Japanu je prekinuo dovod električne energije, a tsunami je preplavio back-up dizel generatore, te su reaktori, kojima treba oko 150 tisuća litara vode na minutu, najednom ostali bez hlađenja. Neobično jak potres je, također, strukturalno načeo reaktorske zgrade sa bazenima s visoko-radioaktivnim otpadom na gornjim katovima tih zgrada. Budući da je vrh reaktora na trećem katu, onda je i bazen sa otpadom na trećem katu. To je stari dizajn General Electric Mark I BWR (boiling water reactor) iz 1970-tih, koji nam danas naravno izgleda upravo nevjerojatno glup: ta, kome bi moglo pasti na pamet da drži visokoradioaktivni otpad u bazenu na krovu zgrade u području izloženom potresima?
fukushima-1.jpg
Nakon eksplozija vodika koje su raznijele krovove i zidove reaktorskih zgrada, teško je vjerovati da su ti bazeni zadržali vodu. Mjerenja becquerela pokazuju da je ispuštena radioaktivnost iz Fukushime već negdje između 2/3 i 3/4 ispuštene radioaktivnosti iz Černobila, a situacija još nije ni približno sanirana. Jod-131 je ušao u pitku vodu Tokija. Prisutnost Joda-131 i Cezija-137 u zraku, vodi, špinatu, mlijeku i ribi pokazuje da su reaktorske zdjele oštećene, da se gorivo već mjestimično rastalilo i probilo okvire cirkonijskih kapsula. Cezij-137 ne postoji u prirodi i jedini poznati izvor je fisija u nuklearnim elektranama. Japanski car Akihito se po prvi puta u životu obratio naciji. Takva obraćanja su očito rezervirana za nuklearni holokaust. Zadnje takvo obraćanje učinio je njegov otac, car Hirohito, nakon što su bačene nuklearne bombe na Hirošimu i Nagasaki.
Lekcije iz Fukushime su da nuklearne elektrane treba dizajnirati tako da ih je moguće zaustaviti, ohladiti i učiniti sigurnima i bez električne energije i da je visokoradioaktivnom otpadu mjesto duboko pod zemljom, a ne na krovu zgrade
U očajničkom pokušaju da spriječi najgore, a u nedostatku vode i struje - potpuno taljenje reaktorske jezgre i moguće postizanje kritične mase da se nuklearna fisija nastavi sama od sebe - operator nuklearke, Tokyo Electric Power Co., poplavio je reaktore morskom vodom, što opet dolazi sa svojim problemima: prisutnost radioaktivnog kobalta i molibdena sugerira koroziju uzrokovanu solju. Sol iz morske vode se također zalijepila sa uranijske šipke, nakon što je voda isparila, otežavajući još vise njihovo hlađenje. Zbog visokih temperatura i visoke radioaktivnosti, radnici ne mogu ući u reaktorske zgrade, tako da se ne može točno utvrditi što se dešava sa gorivom i sa otpadom, nego samo iz druge ruke, mjerenjima becquerela izvana. Posebno su svi zabrinuti za reaktor br. 3 koji koristi MOX (mixed oxide) gorivo koje sadrži plutonij.
Kao i nakon Černobila, možemo očekivati da će biti više slučajeva raka svuda po svijetu, a posebno što bliže Fukushimi. Regija oko Fukushime će vjerojatno biti ograđena i napuštena desetljećima. Stranim diplomatima u Tokiju je sugerirano da se presele južnije. Njemačka je već počela zatvarati stare nuklearke, preventivno. Kina je suspendirala izgradnju novih nuklearki (osim onih koje su već započete). Američka Nuklearna regulatorna komisija, koja je tjedan dana prije Fukushime baš produžila dozvolu 40 godina staroj nuklearki Vermont Yankee, čija dva reaktora su identičan GE dizajn kao Fukushima Daichi, prošli tjedan je povukla i odložila izdavanje te dozvole na neodređeno vrijeme. Skupština Vermonta je još prošle godine izglasala da ne želi da se Vermont Yankeeju produži dozvola i radije je dogovorila uvoz energije iz Quebeca (uglavnom iz hidroelektrana). Na sreću u Vermontu su potresi rijetki, a tsunami je nemoguć. Međutim, nedavna studija pokazuje da se nuklearna elektrana sa najvećim rizikom od kombinacije potresa i poplave u SAD-u nalazi na 50 km od New Yorka: NE Indian Point.
Lekcije iz Fukushime su da nuklearne elektrane treba dizajnirati tako da ih je moguće zaustaviti, ohladiti i učiniti sigurnima i bez električne energije i da je visokoradioaktivnom otpadu mjesto duboko pod zemljom, a ne na krovu zgrade. Osim toga, nije li primitivno koristiti fisiju za operaciju parnog kotla? Moguće je zamisliti da će buduće nuklearke efikasnije koristiti enormnu energiju fisije cirkulirajući tekući metal kroz indukcione generatore, potpuno zapečaćene, bez mehaničkih dijelova. Ne da je to rješenje bez vlastitih problema, no pitanje je samo da li će biti veći ili manji od današnjih.
