Povjesničarka umjetnosti Sandra Uskoković, predavačica na Odjelu za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, govori za "H-Alter" o svojoj novoj knjizi "Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu/ Ignoriranje ili uvažavanje konteksta". Knjiga istraživanje suodnosa starog i novog u arhitekturi temelji na određenim realizacijama iz opusa dva suvremena arhitekta: amerikanca Hugha Newella Jacobsena i Borisa Podrecce koji djeluje u Europi.
Fokus vaše knjige je na srednjoeuropskom i sjevernoameričkom kontekstu, a tu usporedbu pratite ponajviše na primjeru odabranih realizacija dva živuća arhitekta. Kako i zašto ste se odlučili baš za ta dva arhitekta, odnosno komparativni pristup upravo te dvije sredine?
Istraživanje navedene problematike, suodnosa povijesne i suvremene arhitekture, temelji se na analizi i usporedbi rada i djela dvojice suvremenih arhitekta čiji rad i djela predstavljaju polazište i ilustrativni primjer za komparativnu studiju o uspješnom i senzibilnom, suvremenom arhitektonskom oblikovanju u povijesnim sredinama, i to na području Sjedinjenih Američkih Država i jugoistočne Europe. U knjizi se ilustriraju i objašnjavaju različita i često suprotstavljena mišljenja o prirodi i modusima odnosa između nove i stare arhitekture u povijesnim sredinama - što je jedno od najsloženijih i najkontroverznijih pitanja arhitektonskog oblikovanja s kojim se dnevno susreću arhitekti, konzervatori i svi oni koji se brinu o zaštiti vlastitog okoliša. Smatrala sam da odabir tako polaritetnih odnosno kulturološko različitih, a opet kroz suvremenost bliskih kultura, može biti mjerilo za što objektivniji uvid u ovu prilično kontroverznu problematiku.
U Europi podizanje ikoničkih građevina često služi "banalnoj" svrsi privlačenja turista ili pak u slučaju Pariza utiskivanju "pečata moći" u urbano tkivo, što u krajnjoj liniji nije novina u urbanoj povijesti s ozbirom da su povijesni vladari imali i ostvarivali iste ambicije, naime, ostaviti materijalni trag po čemu će ih se pamtiti.
Sljedeće polazište se temeljilo na nastojanju da ću kroz komparaciju specifičnosti pristupa po pitanjima suvremenog dizajna (oblikovanja) u svakoj od navedenih sredina moći sintetizirati glavne društvene parametre koji oblikuju konzervatorsku politiku i zakonsku legislativu na razini koja nadilazi uski okvir nacionalnog. U tom smislu bilo je zanimljivo otkriti američku "fleksibilnu" legaslativu ali neočekivanu suzdržanost kad je riječ o pitanjima arhitektonskog oblikovanja. Naravno, pitanje oblikovanja nije zakonom propisano pa ne možemo govoriti o pravilu, no činjenica jest da je američka javnost, koja itetako sudjeluje u procesu odlučivanja u ovim pitanjima, prilično suzdržana po pitanjima smionog i kontrasnog oblikovanja što ima svoje kulturološke razloge. Po tom pitanju, Europljani su puno "odvažniji", iako javnost manje sudjeluje u navedenom procesu, te je često zapravo riječ o kulturnoj politici grada (Gehry, Bilbao; Mitterand, Nacionalna knjižnica u Parizu, itd.) gdje podizanje ikoničkih građevina služi "banalnoj" svrsi privlačenja turista ili pak u slučaju Pariza utiskivanju "pečata moći" u urbano tkivo, što u krajnjoj liniji nije novina u urbanoj povijesti s ozbirom da su povijesni vladari imali i ostvarivali iste ambicije, naime, ostaviti materijalni trag po čemu će ih se pamtiti.
Oba arhitekta, pišete, ne inzistiraju na strogim podjelama moderne i tradicionalne arhitekture. Možete li to pojasniti na nekim primjerima?
kuca-trentman.jpg
Jacobsenov glavni arhitektonski doprinos prepoznaje se u novom, originalnom organiziranju unutrašnjih prostora u povijesnim građevinama, gdje je osmislio i ostvario krajnje imaginativne prostore i prostorne odnose unutar ograničenja zadanih gabarita građevine. Pritom je unutrašnjost građevina vizualno odvojio od javnog ambijenta, odnosno ulice, te je prilagodio sasvim drugim neformalnim kriterijima od onih kojima se podredio kod formalnog, vanjskog, javnog izgleda njegovih građevina. Njegov senzibilitet prema javnom karakteru urbanog pejsaža podržava pristup da je izgled ulice važniji nego ukupni, pojedinačni projekt.
Imaginativnost i inventivnost Jacobsenovih intervencija svjedoči da se prije svega vodio vlastitim načelima arhitekture, a ne rigidnim konzervatorskim odredbama. Koristeći različite arhitektonske rječnike, Jacobsen je u unutrašnjosti povijesnih građevina ostvario nova iskustva i provokativne kontraste između starog i novog dijela građevine.
Jacobsenova arhitektonska rješenja svjedoče da kreativnost nužno ne isključuje posuđivanje oblika iz prošlosti jer tradicionalno oblikovanje može biti originalno i kreativno te naposljetku proizvesti nove tradicije. Jacobsenov se suvremeni doprinos kontinuiranoj evoluciji grada temelji na pristupu koji se ne suprotstavlja, već se uklapa. Kuća Trentman smatra se jednim od Jacobsenovih najuspješnijih rješenja usklađivanja suvremene i povijesne arhitekture u Georgetownu. Primjer kuće Trentman svjedoči kako imaginativni arhitekt sa suosjećajnošću prema prošlosti i senzibilnim naručiteljima može zadovoljiti suvremene zahtjeve i način života, a istovremeno poštovati mjesto i vrijeme postojeće arhitekture u neposrednom ambijentu. Jacobsenovo oprezno proporcioniranje veličine prozora i njihova rasporeda na pročelju kuće Trentman ukazuje na shvaćanje tradicionalnih proporcija, dok uporabom motiva krilnog prozora, koji ritmički rastvara pročelje (oponašajući pročelja susjednih građevina), diskretno potvrđuje povijesnu modulaciju površine pročelja. Ovdje naime nije riječ o doslovnom gomilanju posuđenih obilježja iz povijesti kojima ostvaruje uspješan suodnos novog i starog, već je riječ o uklapanju nekoliko čimbenika: poštovanju lokaliteta, pažljivoj analizi postojećih građevina, točnom definiranju njihovih osnovnih obilježja i ujedinjavanju svih tih elemenata u odvažno, suvremeno arhitektonsko rješenje.
Kuća Trentman, ulično pročelje/ Foto: S. Uskoković
kuca-tretman-ulicnoglavnoproljece.jpg
U usporedbi s Jacobsenom, Podreccini se pak dijalozi s povijesnom sredinom mogu tumačiti kao radikalni, no iako su njegove intervencije "na rubu konflikta" s postojećim kontekstom, one su ipak izvedene sotto voce. Nekoliko je čimbenika koji određuju Podreccin odvažni pristup povijesnim sredinama: dosljednost materijala, odanost starim majstorima, i osjećaj pripadanja klasičnoj, mediteranskoj kulturnoj tradiciji. Njegovi su projekti često gotovo minimalistički, ali ne i puritanski strogi. Podreccini radovi ukazuju na moć njegova uvida u povezivanju suvremenih zahtjeva s lokalnom poviješću ili s općim morfološkim pitanjima. Često naglašava simboličke i kulturološke aspekte arhitekture, kao i metaforičke i ritualne uloge koje u konačnici pretvaraju građevine u značajan okvir za ljudsku aktivnost. Podreccine se najbolje adicije na povijesnim strukturama otkrivaju kao direktna posljedica složenog oblikovanja što se temelji na skrivenom značenju postojeće strukture, a ne na pojavnom izgledu. Naime, metafora jest ključ povijesti jer omogućava široki spektar aluzija i dvosmislenih atributa koji su potencijalno bogatiji nego bilo koji stilski pravac. Analizirajući Podreccina djela, očito je da se njegov pristup promatranja povijesti ne odnosi na samo jedan, određeni stil, već na dublje razine značenja koja arhitektura može zadobiti iz povijesnog konteksta, bilo u fizičkom ili kulturološkom smislu.
Primjerice, kada je radio na prenamjeni Ca' Pesaro u Veneciji, uspostavio je analogiju s gradskim javnim prostorima, povezujući unutarnje dvorište palače s javnim pješačkim sustavom Venecije. Podreccina arhitektonska rješenja nadalje uvijek ukazuju na tenziju između postojeće građevine i arhitektove intervencije. U prenamjeni Ca' Pesaro u Veneciji, tenzija je izražena na vanjštini građevine na vrlo uočljivoj bočnoj kosini Podreccina suvremenog pročelja, što je u suprotnosti sa statičnim, klasičnim pročeljem uzduž kanala.
U knjizi se ne bavite Podreccinim Centrom Cvjetni u Zagrebu, kući koja je poprimila veliko simboličko značenje i to kao izrazito negativni simbol. Što mislite o tom odnosu starog i novog, odnosno općenito o tom projektu?
Glavni razlog je vrlo pragmatičan. U vrijeme pisanja ove knjige nisam boravila u Hrvatskoj i ona je zapravo napisana i dovršena prije nego se urbana intervencija koju spominjete dogodila. Pisati o njoj naknadno mi se činilo besmisleno jer se time otvara sasvim drugo poglavlje ove problematike s obzirom da sam istu temeljila uglavnom na uspješnim rješenjima iz prvenstvenog razloga - a kako sam već na početku objasnila - da otkrijem parametre eventualno zajedničke metodologije, postoji li uopće metodologija i što znači uspješno rješenje, razlike i sličnosti dviju kultura u suvremenom oblikovanju, što možemo učiti jedni od drugih i tako dalje.
No, primjera i slučajeva poput intervencije na Cvjetnom trgu ima jako puno u svijetu, i to bi zapravo zahtijevalo zapravo pisanje nove knjige i multidisciplinarnu analizu jednog od mnogih aspekata ove složene problematike.
Knjiga se dotiče i analize konzervatorskih politika u dva predmetna kulturna kruga. Koje su osnovne razlike?
Konzervatorska politika u SAD-u je započela kao "grass root movement" i njena legislativa počiva na nešto drukčijim konceptima u odnosu na evropsku.
Kao što sam već prethodno istaknula učešće lokalne zajednice ima vrlo važnu a često i presudnu ulogu u odlučivanju, što nije još uvijek slučaj u Europi gdje konzervacija ima "elitističku" poziciju uskog kruga stručnjaka. Naime, konzervatorska politika u SAD-u je započela kao "grass root movement" i njena legislativa počiva na nešto drukčijim konceptima u odnosu na evropsku. Ono što bih istaknula kao jednu od indikativnijih razlika kad je u pitanju legislativa i oblikovanje jest da američki Standardi i odredbe za rehabilitaciju, restauraciju i rekonstrukciju povijesnih građevina ne zadiru u tehničku prirodu gradnje niti propisuju detaljno određeni način gradnje (nota bene uspješnu interpolaciju nemoguće je zakonom propisati jer je riječ o kreativnom činu!) no nakon što se donese odluka o metodologiji i odabere određena metoda intervencije, Standardi mogu poslužiti kao teoretsko uporište pri samoj izvedbi i na taj način pomoći očuvanju kulturoloških izvora. "Problem" kod evropske legislative jest da postojeći zakoni i odredbe o kontroli i oblikovanju u povijesnim gradovima žele nadomjestiti važnost uloge arhitekta i njegovog rješenja, pomoću formalnih odredbi oblikovanja, umjesto da se promovira fleksibilnija i apstraktnija interpretacija povijesnog konteksta koja bi omogućila nove sintakse i nove harmonične odnose u funkciji održavanja i razvijanja integriteta grada. S druge strane, iako ICOMOS-ova Burra povelja, inače prihvaćena od većine članica EU, nalaže da se arhitekt, ili bilo tko drugi uključen u navedeni proces, mora savjetovati s članovima zajednice kako bi uključio različite vrijednosti koje su svojstvene i karakteristične za određeni povijesni lokalitet, to se u praksi nažalost rijetko dešava.
Pišete o interpolacijama kao suvremenom doprinosu evoluciji grada, odnosno svojevrsnom "kontinuitetu konteksta". Navodite i da je grad osjetljiviji na vrijeme i povijest od individualne građevine. Koliko je u nas konzervatorska struka s jedne, i arhitektonska praksa s druge, uopće senzibilizirana i možete li istaknuti neke primjere?
Gledajući s perspektive evolucije bilo kojeg povijesnog grada svaka nova, suvremena interpolacija je prikladna i poželjna ako donosi novu kvalitetu i senzibilno se odnosi prema značenju postojećeg konteksta. U tom smislu, nova, suvremena arhitektura obnavlja povijesne izvore i kontekst, kao i značaj povijesne arhitekture, bilo da pri tome direktno djeluje na njih, ili na indirektan način putem asocijacije. Riječ je arhitekturi koja u svojoj osnovi "surađuje" i unutar koje se odnos novog i starog bolje razjašnjava na način da se ističu vrijednosti "drugoga", a u idealnim se pak slučajevima stvaraju i nove vrijednost.
Grad je osjetljiviji na vrijeme i povijest nego što je to individualna građevina jer predstavlja jedinstvenu cjelinu koja pulsira životom a koja "zahtijeva" radi svoje funkcije i evolucije da se u nju integriraju novi, individualni elementi.
Grad je osjetljiviji na vrijeme i povijest nego što je to individualna građevina jer predstavlja jedinstvenu cjelinu koji pulsira životom a koja "zahtijeva" radi svoje funkcije i evolucije da se u nju integriraju novi, individualni elementi.
Arhitektura i konzervacija su odvojene discipline, ali i previše izolirane u vlastitim institucionalnim okvirima, te ne uzimaju u obzir potrebe svakodnevnog života, želje, i očekivanja običnih ljudi. Mišljenje i stav javnog mijenja u donošenju važnih odluka koje se tiču unapređenja njihova urbanog okoliša, jedna je od važnih i nužnih prekretnica u promjeni pristupa prema zaštiti urbane kulture i memorije. Primjerice, u Italiji su počeli s novom metodom katalogizacije, gdje se kod opisa kulturnog dobra uzima u obzir postojeći odnos kulturnog dobra i života zajednice u kojem se nalazi. Potrebno je stoga preispitati naš svakodnevni prostor, funkciju i značenje, što ga vrše kulturna dobra u našoj neposrednoj blizini. Koliko ona sačinjavaju i grade taj naš prostor, koliko i što ona donose kao svjedočanstva u urbanom i prostornom smislu?
Tijekom procesa definiranja suvremenog oblikovanja u povijesnim sredinama rješenja poput odgovarajućeg mjerila i kontekstualne prikladnosti smatraju se više empirijskima nego što su pitanja rješavanja oblikovanja vizualnom asocijacijom, povijesnim referencama i percepcijom. No karakter povijesne sredine ne definira se samo fizičkim atributima, već i kulturnim koje doprinose individualnosti određenog područja koje je puno teže interpretirati.
Pored fizičkih vrijednosti, pišete da je jednako važno sagledati i promjenu kao dio kontinuiteta neke sredine te uvažiti nematerijalne aspkete baštine?
suvre-arh.jpg
Aktualan je splitski slučaj u kojem konzervatorske službe u slučaju suvremene izgradnje oko bedema Contarini propisuju izgled fasade, materijale i slično kako bi nova arhitektura bila što sličnija staroj. Da stvar bude gora, te se smjernice izdaju nakon što je javni natječaj za nove objekte završen. Što mislite o takvom pristupu stvaranja novih odnosa starog i novog kroz inzistiranje na lažnoj povijesnosti i ograničenjima potencijala arhitektonskog jezika vremena u kojem ti objekti nastaju?
Prije svega treba paziti da konzervacija i restauracija ne postanu samo sebi svrhom. Ograničenje na imperativ restauracije, kolikogod bilo neophodno i važno, izopačuje suštinu grada i brka je s muzejom ili hramom. Nadalje, svaka rekonstrukcija bi se trebala jasno označiti kao suvremena tvorevina, te je davanje "lažnog" izgleda povijesnom lokalitetu na način da se rekonstrukcija ili suvremena izgradnja temelji na obilježjima posuđenim/preuzetim s (nekad) postojećih građevina ništa drugo nego falsificiranje povijesti.
Iako to nije tema vaše knjige, no jest bliska temi, naime, praksa zatiranja moderne i njenih oblika dogođa se u Skoplju gdje se modernistička zdanja historiziraju s ciljem stvaranja nove, lažne, povijesti i čitavih lažnih ambijenata. Što mislite o tome?
Izuzimajući isključivo pitanje estetskog stajališta kad je riječ o urbanoj transformaciji Skoplja koja nije ništa drugo nego post-komunistički kič i "diznifikacija" grada, čini mi se ključnim pitanje političke pozadine i društvenog troška ovog urbanog fenomena koji prati dobro uhodan obrazac korupcije.
Problem Skoplja je da nacionalistička vlada pokušava oživjeti antičku povijest s utroškom od nekoliko stotina milijuna eura - kroz kozmetičko "uljepšavanje" grada koji sve više nalikuje novom arheološkom muzeju - kako bi predstavila Makedoniju, jednu od najsiromašnijih budućih članica EU, kao pravog nasljednika antičke civilizacije. Izuzimajući isključivo pitanje estetskog stajališta kad je riječ o urbanoj transformaciji Skoplja koja nije ništa drugo nego post-komunistički kič i "diznifikacija" grada, čini mi se ključnim pitanje političke pozadine i društvenog troška ovog urbanog fenomena koji prati dobro uhodan obrazac korupcije. Makedonski novinari i udruge su optužili vladu Gruevskog da koristi projekt kako bi nagradio lojalne stranke unosnim ugovorima jer je naime samo mali dio novca iskorišten za urbani razvoj. Projekt Skoplje 2014 pokušava ponovno oživjeti antičku povijest i predstaviti sebe "otvorenim za investicije" na neoliberalnom tržištu, što je zapravo formula za testiranje nacionalnog brendiranja te empatički odgovor regionalnim susjedima i njihovim aspiracijama. Borba za obranu nacionalnog imena protiv neumoljive grčke vlade je već desetljećima okupirala stručnjake koji se bave antikom, a sad se ta borba prelila u javni prostor. Nadalje, kompromitirana pozicija Grčke, ide u prilog ambicijama Makedonije u jeku ekonomske krize, jer je Grčka oslabljena ne samo financijski već i politički, postavši moralno žrtveno janje za šire kontinentalne poteškoće. Shodno tome, Makedonija može zadobiti regionalnu ravnotežu i osloboditi sebe od susjedskih razmirica te zadobiti svoje mjesto na evropskom tržištu, iako će to značiti jačanje vlastitog osjećaja nacionalnog identiteta. Ostaje pitanje koliko će ovo kozmetičko "uljepšavanje" zemlje pogodovati uspostavljanju nepristrane, i pravedne, i održive ekonomije.
Svima nam je poznato da je povijest Balkana konfliktna, a ovaj primjer ukazuje da taj konflikt seže čak i do antičke povijesti. Na to se pak nadovezuje konfliktna priroda same baštine, koju često određuju politički parametri za što je projekt Skoplja više nego indikativan.
