Teško da bi to išlo pod porazi. Prije pod nepripremljenost, preveliko orijentiranje na ishod, a zanemarivanje važnosti procesa, svakog koraka, svakog aktera. Nerealne ambicije.
Možda pod porazima mislimo na, u pravilu, krah nekih novih i otvorenijih opcija na skoro svakim izborima? Nije isključeno, no to su ipak domene van naših utjecaja. Mirovni rad je rad na duge staze. “Mi trčimo maraton.” kaže Albulena na lokalnoj makedonskoj TV.
Stvarajmo neposlušne građane. Koji se ne boje pitati, tražiti objašnjenja, koji neće šutjeti. Neposluh je propitivanje
Jesu li odustajanja od planova, odustajanja ljudi od daljnjeg mirovnog angažmana, umori i sagorjevanja (burn out), porazi? Blizu, blizu, ali kao da nisam na to mislio.
Gdje su onda porazi?
Je li moguće da ih nema i ne može biti u mirovnom radu? Na planeti koja pamti i svjetske ratove, koja je preplavljena oružjem dok stotine miliona ljudi nemaju ni pitku vodu ni minimum za život, svoje teškoće u promjeni tog stanja nazivati porazima infantilno je samozavaravanje.
Mora da ima poraza. Nekako mi je čak bliže razmišljanje da nema pobjeda. Ili su ti termini naprosto neprikladni kad o radu za mir govorimo?
Izbacujem hrabru tvrdnju – porazi su kada izostaje suradnja. Sve češće ponavljam da je Izgradnja mira – suradnja. Društvo u kojem ima mnogo suradnji, društvo je (blizu) pravog mira. Svi kojima je ova tvrdnja nejasna ili čudna, zapitajmo se: Koliko nam je lako surađivati s drugima? S kim sve surađujemo? Znamo li surađivati? Koliko smo svjesni situacija u kojima smo mi loši suradnici?
Suradnju gledamo kao sredstvo, alat, način, a ne kao truda vrijedan cilj. Podrazumjevamo ju, pa ju ni ne gledamo ozbiljno. Niti ju uzimamo ozbiljno. Ona nam je usput, s njom dolazimo do “viših” dostignuća. Kojih to?
Gdje ima propitivanja, razmišljanja svojom glavom, donošenja odluka za sebe, prihvaćanja konzekvenci – tamo nema baš ni poraza ni pobjeda. Ni pobjednika ni gubitnika
Poraza valjda ima kad tako stvari/ ljude podrazumjevamo. Kad jedno pričamo, a drugo radimo. Kad drugoga ne poštujemo, nasilju kad pribjegavamo. I prema sebi. Pogotovo. No o tom drugom prilikom.
Evo jednog mogućeg primjera analize poraza, u komentaru nakon prošlog članka zanimljivo je pitanje:
Pitanje za Božičevića: gdje su u pokušaju pomirenja i zbližavanja naroda Jugoslavije 1945-90 pogriješili političari i građani, kako Srbije, tako i ostali, i šta su trebali raditi da mržnja ne bi prevladala?
Vrući kesten. Problem koji nas sve dira, o kojem svi imamo mišljenje. Opasnost da lako u dnevnu politiku & politikarenje skrenemo. Ne mislim da znam točan odgovor.
Ima ovdje nekoliko stvari koje su meni osobno važne. Prva je nedostatak suočavanja s prošlošću u Jugoslaviji nakon 2. svjetskog rata. Mnogo toga je gurnuto pod tepih. Pada mi na pamet scena iz odličnog dokumentarca Vivisect moje prijateljice Marije Gajicki.
O izložbi ratnih fotografija Krv i med Rona Haviva u Novom Sadu. Uzbudila je javnost. Kaže, otprilike, jedna žena gotovo vičući u kameru: ”Kako to, četrdeset pet godina nismo imali konflikte a onda – rat?”
Sve je rekla. Ne može se – nemati konflikte. Pogotovo se ne smiju zanemariti konflikti u tako složenoj zajednici kao što je bila Jugoslavija.
Nedostajali su nam mehanizmi nošenja s konfliktima. Pamtim izjavu kvekera Petera Jarmana u Beču 1994 kad je govorio o ratovima na Kavkazu. “Količina međuetničke mržnje na Kavkazu nije ništa veća nego u Belgiji. Ali tamo nema civilnog društva niti institucija koji mogu tu mržnju kanalizirati bez nasilja.”
Vraćam se stalno na riječi pokojnog profesora Josipa Županova, konferencija HHO-a, godina 1994. Zagreb. Sociološko istraživanje provedeno prije rata (prof. Duško Sekulić i drugi), početkom devedesetih na reprezentativnom uzorku u svim republikama i pokrajinama tadašnje SFRJ pokazuje da je međuetnička tolerancija bila izrazito visoka. Nešto manja na Kosovu i Sloveniji, no tamo ionako ratovi nisu bili najkrvaviji.
To znači da visoka tolerancija nije dovoljna garancija da rata neće biti.
Istovremeno je izrazito visoka vrijednost bila sklonost autoritarnom, vođama, poslušnosti.
U svom radu često se toga sjetim. Stvarajmo neposlušne građane. Koji se ne boje pitati, tražiti objašnjenja, koji neće šutjeti. Neposluh je propitivanje.
Gdje ima propitivanja, razmišljanja svojom glavom, donošenja odluka za sebe, prihvaćanja konzekvenci – tamo nema baš ni poraza ni pobjeda. Ni pobjednika ni gubitnika. Nema crno bijelih podjela. Vidim taj svijet više kao dugine boje, nikako kao sivilo.
Je li to svijet u kojem je mir put?
