Prošao je i Dan mira. Mnogo je vrijednih susreta potaknuo. Luči su upaljene u Berku, a ja sam stigao u Skopje podržati Marš za mir .
Uz zadovoljstvo skretanja pažnje javnosti kako su mnogi ratovi u tijeku, oni nedavno završeni nas još opterećuju, sloboda i prava ljudi su ugroženi na mnoge načine, zuji mi u glavi pitanje koliko se mir gradi (i) manifestiranjem, porukama, simbolima, lijepim gestama.
Radeći često treninge/radionice na temu Izgradnje mira, zapitam se kako je moguće da nikad ne čujem temeljna pitanja:
Kako se gradi mir? Što je to izgradnja mira? Što je to mirovni rad?
Ljubav svakako nije sinonim za grljenje ili ljubljenje, još manje smješkanje, nikako za izbjegavanje teških tema ili sukoba. Ali nosi u sebi nužnu snagu da se drugi ne povrijede
Imam sreću, recimo to tako, možda preciznije rečeno – prednost, što ni sam također nisam znao postaviti ta pitanja, a kamoli dati odgovore na njih.
Veći dio svog života imao sam zazor prema "mirovnjacima", onima kojima je do mira stalo ili su tako tvrdili. Imam ja tu skepsu i danas, ali je ona drugačija, reagira na konkretne, meni strane, pristupe i stavove, nešto što mi je u osnovi problematično, štetu radi, sjeme nasilja krijumčari.
Onaj Goran iz osadmesetih, kada sam išao prema svojim tridesetim godinama, ne bi danas niti čitao H-Alter.
Kao što ga niti danas ne čitaju mnogi mladi ali i stariji, kojima je taj sav svijet civilnih inicijativa, autonomnosti, prava na drugačijost, alternative, da baš nje, stran.
Lako bi mi bilo napisati da oni koji slušaju Thompsona ne čitaju H-Alter, ali neću.
Banalna je to, neprovjerena, arogantna, čak i opasna tvrdnja. Zašto opasna?
Jer paušalno etiketira, sklonost prema kategoriziranju, prosuđivanju ljudi promovira, suptilno rekao bih čak i netrpeljivost podgrijava. Ništa od toga nije ni "m" od mirovno.
Daleko od toga da mi se sviđa Thomspon (ovdje više kao neka paradigma) no nije o tome riječ. Biti protiv matice društva, (pr)osuđivati konzervativizme i sljedbeništva, nije za mene mirovni rad. Možda ima elemenata sličnih nekom kvalitetnom radu na "društvenoj promjeni", kako volimo reći, ali je daleko od suštine.
Rečenicu: “Hajdemo pokrenuti svoje novine da drugima kažemo što MI mislimo.” čuo sam više puta. Podrazumjevala je da "mi" mislimo isto ili se samo u nijansama ne slažemo. Krivo
Rekao bih da je mirovni rad, ako tako nešto uopće postoji, (naime nema ga u kategorizaciji priznatih poslova), nejasno određen, a pogotovo nije jednoznačno. Veći dio ljudi s kojima se družim i surađujem dijeli meni slično razumjevanje tog pojma, no to više govori o tome da smo vrijednosno povezani nego da postoji društveno shvaćanje što rad na miru jest.
Nerijetko mi se u devedesetima dešavalo da na okupljanjima tadašnje hrvatske pa i postjugoslavenske alternative i opozicije susrećem stavove s kojima se duboko ne slažem. Rečenicu: “Hajdemo pokrenuti svoje novine da drugima kažemo što MI mislimo.” čuo sam više puta. Podrazumjevala je da "mi" mislimo isto ili se samo u nijansama ne slažemo. Krivo. Ti "mi" su okupljali, uz zajednički otpor tadašnjim režimima, mnogo gorčine, previše podrazumjevanja, tinjajućeg revašizma, razne skrivene šovinizme, seksizme, rasizme i razne druge izme.
Pa što bi onda mirovni rad, po meni, bio?
Umjesto da ga krenem opisivati i određivati, želim prvo pogledati u njegove temelje.
Tu nalazim pojam koji sam kao novopečeni mirovnjak gotovo s gnušanjem odbacivao kada je rad na miru u pitanju. Ljubav. Ponekad je to odbacivanje imalo smisla kada su nam dolazili mirovnjaci sa i bez navodnika, mahom s bogatijeg Zapada koji su nam ljubav propovijedali, više ili manje izravno.
Ljubav se ne propovijeda, ona se živi, svojim primjerom prakticira.
Kakve veze ima mirovni rad s ljubavi? Velike.
Mirovni rad uključuje prepoznavanje, konfrontiranje te transformiranje svega onoga što teorija pod strukturnim i kulturnim nasiljem opisuje.
Svega onoga što SVI mi, svakim danom živimo.
Mirovni se rad konfrontira često s mišljenjima, stavovima, vrijednostima velikog broja ljudi – većine, rekao bih, sviju nas uključujući nas same. Prije svega nas same.
Biti protiv matice društva, (pr)osuđivati konzervativizme i sljedbeništva, nije za mene mirovni rad. Možda ima elemenata sličnih nekom kvalitetnom radu na "društvenoj promjeni", kako volimo reći, ali je daleko od suštine
Biti protiv onoga što (gotovo) svi ljudi svakodnevno (rjeđe ili češće) upražnjavaju, žuditi za tako potrebnom promjenom (cijelog društva) zahtjeva i moć i dubinsko razumjevanje, no ni to nije dovoljno. Graditi bolje, nenasilnije društvo stvarno zahtjeva ljubav. Možemo ju suptilnije nazvati duhovnost, za mnoge ljude je to i religioznost, iako se tih konotacija sad već pribojavam.
Ljubav je prihvaćanje. Drugoga. I sebe.
Između ostaloga, ali u bitnome baš to. Kakvo to "bolje" društvo gradimo ako ga ne gradimo s ljubavi?
Ona svakako nije sinonim za grljenje ili ljubljenje, još manje smješkanje, nikako za izbjegavanje teških tema ili sukoba. Ali nosi u sebi nužnu snagu da se drugi ne povrijede. Ona je antidot za nasilje. To često zaboravljamo. Nije moje nasilje pravi odgovor na tvoje nasilje. Moje razumjevanje tebe je odgovor. Nenasiljem ga zovemo. Kad pazim na svoje, ali i na tvoje potrebe.
To nije lako. Ali je moguće. Iskreno rečeno, teško je. Jeste. Teško. No postaje sve lakše kako mi postajemo snažniji, izgrađeniji, vještiji, u skladu sa samim sobom, najbliže svojem pravom ja.
"Radio sam gotovo tri godine, od 1993 do 1996. u ranjenom, razrušenom, istinskim traumama opterećenom Pakracu Radili smo mirovno u doba kad je to bilo gotovo pa – novi napad na duboko povrijeđene ljude.
Fotografije: Keith Michael Holmes
Radio sam gotovo tri godine, od 1993 do 1996. u ranjenom, razrušenom, istinskim traumama opterećenom Pakracu Radili smo mirovno u doba kad je to bilo gotovo pa – novi napad na duboko povrijeđene ljude. Uspjeli smo raditi toliko dugo usprkos nizu grešaka i manjku znanja – jer smo voljeli ljude u tom gradu i oko njega. Slušali ih. Željeli ih čuti, nastojali. Živjeli s njima kad im je bilo teško.
I budili u njima dobrotu koju je rat u zapećke im duša potisnuo. Nismo ju mi donosili, ona je tamo bila.
Evo me konačno do definicije koju toliko izbjegavam. Jedne od mogućih.
Izgradnja mira sadrži poticanje dobroga u ljudima, osnaživanje za prihvaćanje drugoga, osnaživanje za potiskivanje zla prema drugima, prema sebi.
Teško? Koga briga. Jednom kad osjetite te iznova osnažene ljude, ne pitate se jel' bilo teško.
Uživate, onako istinski, zajedno s njima u njihovoj snazi, zajedničkoj energiji, u novim mogućnostima.
Moćno.
