U recentnoj javnoj raspravi o pitanju kreditnih dužnika s valutnom klauzulom u CHF, iskristalizirala su se dva osnovna stajališta. S jedne strane postoje oni koji smatraju kako su dužnici u CHF doživjeli nepravedan i težak udar na životni standard. Nepravedan, zbog toga što su uhvaćeni u ugovorni odnos u kojemu banke jednostrano mijenjaju uvjete, dok dužnicima, de facto ne ostaju gotovo nikakve mogućnosti raskida takvog ugovornog odnosa. S druge strane, postoji mišljenje prema kojemu su dužnici koji imaju kredite u CHF sami odgovorni za poziciju u kojoj su se našli, jer su temeljem svjesne kalkulacije uzeli kredite s povoljnijim, ali rizičnijim, uvjetima.
Prva pozicija, dakako, implicira da veliki dio odgovornosti za situaciju u kojoj su se danas našli dužnici u CHF snose zakonodavac, Vlada i HNB, koji su u poziciji bolje regulirati nadzor nad sustavom kreditiranja i onemogućiti da banke apsolutno sav kreditni rizik prebace na leđa dužnika. Druga, pak, pozicija implicira da je najveća odgovornost na pojedincima koji su podizali kredite, razrješava državne i regulatorne institucije odgovornosti te ističe kako je logika bankarskog poslovanja profit, a ne socijalna osjetljivost. Ova pozicija implicira još jednu pretpostavku - da su pojedinci kada su podizali kredite imali slobodu izbora između više opcija i da su se svjesno opredijelili za jednu od više mogućnosti dostupnih na tržištu. U svrhu rasvjetljavanja ovog pitanja u veljači je provedeno istraživanje, s vrlo zanimljivim rezultatima.[1]
slika-1.jpg
Podaci prikupljeni na velikom uzorku nedvosmisleno govore protiv mita o tomu da su klijenti banaka kupci "bankarskih proizvoda" na slobodnom tržištu.
slika-2.jpg
Kako su mogući ovakvi rezultati? Nasuprot mita o slobodi izbora, u realnosti, situacija podizanja kredita sasvim je drugačija. Ponajprije, banke se na razne načine nastoje izboriti za što veći broj klijenata. Jedan od načina je sklapanje ugovora s velikim, javnim ili privatnim tvrtkama, kojima se osobama koje nisu u stalnom radnom odnosu omogućuje podizanje kredita, dok se ostalim zaposlenicima nude nešto povoljniji uvjeti (u pravilu niže kamate). Jedan od primjera su ugovori koje je Zagrebačka banka potpisala sa svim hrvatskim sveučilištima, a temeljem kojih je dijelu zaposlenika u sustavu znanosti odobren subvancionirani kredit, a ostali su imali pravo na tzv. "nesubvencionirani" kredit.[2] Svi zaposlenici koji su imali ugovor na određeno, i zbog toga nisu mogli podići kredit u drugim bankama (prvenstveno znanstveni novaci), temeljem ovog ugovora mogli su podići nesubvencionirani kredit u Zagrebačkoj banci. Ovaj primjer samo je jedan u dugačkom nizu sličnih.
Prema rezultatima istraživanja, čak 10 posto ispitanika plaća iznose rata više od ukupnih primanja kućanstva
Drugo, banke nastoje raznim akcijama i privremeno povoljnijim uvjetima privući što veći broj klijenata. S obzirom da u svim ugovorima banke zadržavaju pravo izmjene uvjeta (cijena naknada, iznosa i načina obračuna kamata i slično) temeljem internih odluka, često se dogodi da se početni povoljniji uvjeti ubrzo promijene na štetu korisnika kredita. Kod stambenih kredita s valutnom klauzulom u CHF, međutim, ova je praksa dosegla karikaturalne razmjere. U trenutku podizanja kredita, banke procjenjuju kreditnu sposobnost temeljem visine plaće, boniteta tvrtke i raznih mogućnosti osiguranja kredita. U razdoblju podizanja najvećeg broja kredita s valutnom klauzulom u CHF (2006. i 2007. godine) banke su nudile izuzetno niske kamatne stope za kredite u CHF. Zbog toga je bilo moguće da netko tko je tražio kredit za stan, primjerice, u iznosu od 80.000 eura[3], radi visine primanja nije kreditno sposoban podići kredit s valutnom klauzulom u eurima, jer je u eurima kamata bila viša, a stoga i mjesečna rata kredita. No čim je ugovor jednom potpisan, sva pravila koja su uzimana u obzir kod procjene kreditne sposobnosti postaju sasvim irelevantna. Banka podigne kamatnu stopu, tečaj naraste, rata se izjednači s ukupnim prihodima kućanstva. Izgubite posao, razbolite se - evo prilike da banka na vama još zaradi: dobijete ponudu o stavljanju kredita u moratorij, što naravno dodatno debelo platite. Naravno, moratorij ne možete dobiti ako ste dužni i jednu kunu, pa ako vam se dogodi da već kasnite s otplatom, od moratorija ništa.
Banka, naravno, ima po zakonu diskrecijsko pravo izbora sredstva naplate. Ta naplata u pravilu ide tako da prvo do zadnje lipe iscijedi dužnika, pa potom sudužnika/jamca, i kad ostanete u mraku, bez struje, tople vode i lipe na računu, onda stigne - rješenje o raskidu ugovora i naplati duga putem ovrhe
Jesu li svi koji su došli u problem s otplatom potpisali da je kamata promjenjiva? Jesu. Jesu li imali mogućnost izbora? Nisu. Banke nude kredite kao "pakete", kao "proizvode". Proizvod uključuje jasno definirane uvjete, ugovor je sastavljen po špranci, jedini izbor je potpisati ili ne (što za nekoga tko je nakanio kupiti stan i nije neki izbor). U slučaju kredita s valutnom klauzulom u CHF - jesu li bili upozoreni na razmjere rizika? Nisu. Prema svjedočenjima osoba koje su podigle kredite u CHF, nekima su osobni bankari preporučivali kredite s valutnom klauzulom u CHF argumentom da se radi o vrlo stabilnoj valuti.[4] HNB je 2006. godine upozoravao na rizičnost švicarskog franka najcrnjim prognozama o porastu tečaja za 18 posto.[5] Tečaj je u ljeto 2011. bio viši preko 50 posto u odnosu na tečaj u ljeto 2007. Da li oni danas mogu prebaciti kredit u drugu valutu ili prodati stan? Banke to čak i sugeriraju, ali u praksi je to neizvedivo. Budući da se i iznos glavnice, a ne samo iznos rate računa temeljem odnosa kuna-CHF, iznos glavnice (dakle ukupni dug bankama, bez kamata) nakon više godina otplate kredita, nije se smanjio, već se povećao. Nekima za čak 40 posto. Ako ste, na primjer, u ljeto 2007. od banke dobili 550.000 kn, danas ste, usprkos svim otplatama, dužni, bez kamata, oko 700.000 kn. Da danas i uspijete prodati stan i za 550.000 kn opet ostajete dužni 150.000 kn koje morate za zatvaranje kredita platiti odmah. (Ili, naravno, podići novi kredit, što vjerojatno isto nećete moći jer ga nemate čime osigurati jer nemate što dati pod hipoteku).
Prema rezultatima istraživanja, čak 10 posto ispitanika plaća iznose rata više od ukupnih primanja kućanstva. Što se događa kada više doista ne možete otplaćivati kredit? Banka, naravno, ima po zakonu diskrecijsko pravo izbora sredstva naplate. Ta naplata u pravilu ide tako da prvo do zadnje lipe iscijedi dužnika, pa potom sudužnika/jamca, i kad ostanete u mraku, bez struje, tople vode i lipe na računu, onda stigne - rješenje o raskidu ugovora i naplati duga putem ovrhe.[6] Preko jedne trećine ispitanika je u ovom istraživanju izjavila kako vjerojatnost da im se dogodi ovrha procjenjuju velikom ili vrlo velikom, što nije nimalo čudno u odnosu na podatak da 32 posto njih izdvaja preko 3/4 ukupnih prihoda kućanstva samo na plaćanje rate kredita.
Medijska prezentacija ovog problema najčešće se svodi na nizanje tužnih priča i osobnih tragedija, a bez sagledavanja konteksta i postavljanja ključnih pitanja. Stambenih kredita s valutnom klauzulom u CHF ima oko 75.000, a ukupno oko 120.000. Prosječno povećanje rate za stambene kredite iznosi prema ovom istraživanju 1675 kn. Izračun pokazuje da je profit samo od povećanja iznosa rata prošle godine iznosio preko 2 milijarde kuna. Ovi podaci ukazuju kako je napokon potrebno odmaknuti se od individualne razine, priče o osobnim tragedijama i percepcije da se radi o špekulantima koji su si sami krivi, do razine da se radi o itekako relevantnom društvenom i makroekonomskom problemu, za koji veliki dio odgovornosti snose nadležne institucije (ministarstvo financija, HNB) i loša zakonska regulativa koja štiti banke, a ne građane i njihova prava.
[1]Broj ispitanika - 1321 (prigodni uzorak, online upitnik). Istraživanje je inicirano u sklopu rada udruge Franak, a prikupljanje i analizu podataka provela je autorica ovog teksta.
[2]http://www.unizg.hr/novosti-pojedinacno/potpisani-ugovori-o-odobravanju-subvencioniranih-kredita-za-djelatnike-u-sustavu-obrazovanja-i-znanosti/33e13123747a72c24c73e0b9b76f2366/?tx_ttnews%5Bcat%5D=1&tx_ttnews%5BpS%5D=1172703600&tx_ttnews%5BpL%5D=7945199&tx_ttnews%5Barc%5D=1&tx_ttnews%5BbackPid%5D=232.
[3] Službene procjene ovlaštenih sudskih vještaka tada su vrijednost stana izražavale u eurima po m2.
[4] Ovi podaci navedeni su također temeljem istraživanja. U sklopu upitnika postojalo je otvoreno pitanje u kojemu su ispitanici u obliku kratkih narativa iznosili svjedočanstva o vlastitim iskustvima s bankama. U jednom od primjera stoji: "U banci su me uvjeravali da mi je bolje uzeti kredit vezan uz švicarski franak jer je franak STABILAN, a s eurom 'tko zna što će biti'".
[5] Gatari, Ljubica "Iako banke tvrde da ne žele povisiti kamatne stope građanima, krediti će poskupjeti i u eurima i francima" Večernji list 25.8.2006.
[6]Prema službenim podacima HGK, 2006. godine je bilo do 15, a 2011. godine 502 ovrhe stanova, što je porast od 330%. 2006. Bilo je 107, a 2011. 1506 ovrha kuća.
Petra Rodik: Rodila sam se 1977. godine u Zagrebu. U osnovnoj školi me zapao razred s programom iz starogrčkog i latinskog, a u srednjoj, program s intenzivnim naglaskom na matematici. Potom sam upisala i završila studij sociologije. Doktorirala sam 2011. godine i radim na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Autorica sam jedne knjige i više znanstvenih radova. Do sada sam se pretežno bavila sociologijom vojske i rata, a u posljednje vrijeme i ekonomskom sociologijom, te sociologijom rada i organizacije. U sklopu povremenih javnih umjetničko-performenskih ispada do sada sam zabilježila jedno djiranje i jednu izložbu kompjutorskih grafika u Peek&Pokeu u Rijeci.
