"Uzavrela rasprava povjesničarki umjetnosti i teoretičarki feminističke orijentacije 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća u SAD-u iz temelja je uzdrmala kanon zapadne umjetnosti i umnogome izmijenila diskurs tradicionalne estetike i povijesti umjetnosti. Problem nevidljivosti umjetničkog stvaralaštva žena koji su na dnevni red postavile kako teoretičarke vizualne kulture tako i umjetnice praktičarke vratio je 'tijelo' tobože neutralnom motrištu povjesničara, a time i širom otvorio vrata ne samo rodnoj, nego i klasnoj i rasnoj kritici discipline.
Pola stoljeća nakon feminističkog obrata ne može se reći da je u našem lokalnom kontekstu učinjeno puno po pitanju revalorizacije stvaralaštva žena umjetnica, niti po pitanju sakupljanja i obrade građe. Dominantni institucionalni diskurs uglavnom postojano inzistira na analizi formalnih stilskih obilježja, izbjegavajući govor o društvenoj pozadini umjetničkog stvaranja. '
Neutralnost' struke pritom funkcionira kao instrument isključenja svega što konzervativni kanon ne može podnijeti. Glasovi (tek) nekolicine lokalnih feministički orijentiranih povjesničarki umjetnosti više predstavljaju iznimku nego općeprihvaćeni teorijski pristup istraživanja umjetnosti, no mora im se priznati pionirska uloga u zacrtavanju sasvim drugačije znanosti i povijesti umjetnosti, takve koja bi u obzir uzela i njezine društveno-političke uvjete.
Novi ciklus slika Marije Koruge nastavlja se na tu misiju: ona iz povijesti izvlači umjetnice koje je lokalna povijest umjetnosti spremila u zaborav, pritom koristeći tradicionalni medij: sliku. Šest slika iz ciklusa funkcionira kao šest fragmenta iz povijesti života i rada umjetnica koji otkrivaju sve nevolje s rodom unutar svijeta umjetnosti. Povijest je to umjetnosti koju tek treba(mo) napisati. Dok čekamo razvoj takvog scenarija pred našim su očima - slike.
U srednjem i malom formatu u kombiniranoj tehnici akrila, ulja, kolaža i akvarela na platnu (i papiru) Marija Koruga izvodi portrete jedanaest umjetnica, povijesnih ličnosti rođenih krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, različitih klasnih i obrazovnih pozadina. U njezin 'panteon' zaboravljenih na jednom su se mjestu ušuljale i samouke žene sa sela koje su svoje skulpture izrađivale od slame - jedinog materijala koji su imale, pored onih obrazovanih koje su zahvaljujući svom plemićkom ili buržujskom porijeklu pohađale najprestižnije kurseve, škole i odsjeke Akademija specijaliziranih za žene umjetnice.
Od njih jedanaest, koliko ih Marija Koruga stavlja u fokus ciklusa, tek jedna je umjetnica temeljito valorizirana u okvirima struke, pri čemu nije zaobiđen ni društveno-politički kontekst ni sistemska represija nad njezinim radom (i privatnim životom) – Nasta Rojc. Ostale umjetnice su u našoj znanosti ili tek nedavno 'otkrivene', poput Otti Berger i Vere Dajht-Kralj, ili obrađene fragmentarno, odviše konzervativno ili pak - nikako: Sofija (Baba) Penavuša, Branka Hegedušić, Vera Fisher, Anica Blažević, Marija Braut, Slava Raškaj…
BAZA je otvorena za posjetitelje do 30. travnja svakim danom osim nedjelje i ponedjeljka od 16 do 20 sati.