Proxima Estación: Genoa!, oduševljeno je u Barceloni, a prije summita G8 u Genovi 2001 uskliknuo jedan od antiglobalističkih aktivista uzimajući naziv albuma Manu Chaoa, Proxima Estación: Esperanza ( Sljedeća postaja: Nada) kao parolu novog i ujedinjenog antiglobalističkog pokreta. Osim što je u Genovi održao besplatan koncert za tisuće prosvjednika, Manu Chao je sudjelovao u stvaranju antiglobalističkog box-seta, Another world is possible, na kojem su se osim njegovih, našle i pjesme Asian Dub Fondationa, Femi Kutija, ali i Emira Kusturice i njegovog No smoking orchestra. U box set svrstano je i pedesetak tekstova velikih kritičara neoliberalizma poput Naoma Chomskog, Naomi Klein i Josea Saramaga.
Sve je zamišljeno kao pomoć financiranju ATTAC-a, međunarodne organizacije koja sudjeluje i organizira demonstracije, izdaje edukativnu literaturu i novine Le Monde Diplomatique i koja je uostalom, sudjelovala u osmišljavanju antiG8 prosvjeda u Genovi 2001. Kako je počeo rat Godina 2001. trebala je označiti točku ujedinjenja svih antiglobalističkih i lijevo orijentiranih grupa na Genoa Social Forumu (GSF) koji je održan uskoro nakon osnivanja World Social Foruma u Porto Alegreu u Brazilu u siječnju 2001. i čija se snaga trebala demonstrirati ogromnim prosvjedima na sastanku najmoćnijih država svijeta. Međutim, Genova 2001. pretvorila se u pravi rat, po prvi put u talijanskoj povijesti policija se ponašala bez apsolutno ikakvih ograničenja. Mladog demonstranta Carla Giuliania ubio je, metkom ravno u glavu, isto tako mladi policajac. Sljedeći dani protekli su u brutalnim policijskim premlaćivanjima prosvjednika i njihovim demoliranjem grada zauzvrat. Od tih događanja promijenio se i globalni stav prema antiglobalistima: političari su ih svrstali u militantne teroriste, a mediji prihvatili novi način izvještavanja o antiglobalističkim prosvjedima. Ipak, za pokret je Genova označila novo vrijeme izraženo u često ponavljanoj frazi Nothing will be the same again, a Manu Chao postao je prepoznatljivi brand sve glasnije mase organiziranih i neorganiziranih protivnika uniformizacije novog svjetskog poretka kojem je kapitalizam prirodni saveznik.
Stalno ponavljam da nisam ničiji simbol i stalno pokušavam odvojiti svoju misiju od svoje glazbe, ali je to je toliko teško da se s tim nosim svaki dan. Imam inteligentnu publiku, ali moram paziti da ne postajem ničija maskota, naglašava Manu Chao u svojim izjavama dajući do znanja da nije sretan dodijeljenom ulogom. Anarhizam u krvi Za Manu Chaoa sve je započelo rođenjem u španjolskoj imigrantskoj obitelji i odrastanjem uz aktivistički nastrojene roditelje, 1961. u Parizu. Djed mu je bio osuđen na smrt za vrijeme Francovog režima u Španjolskoj, a roditelji su mu pred režimom pobjegli u Francusku. Majka mu Baskijka, a otac, Ramon, poznati pisac, je iz Galicije. Nakon što se u tinedžerskim danima zarazio britanskim punkom i rockom i nakon nekoliko kratkotrajućih grupa, Manu Chao, njegov brat Antoine i rođak Santiago Casariego osnovali su 1987. godine etno-punk bend Mano Negra, nazvanu prema tajnoj andaluzijskoj anarhističkoj organizaciji s kraja 19. stoljeća. O Mano Negri se već sve zna, jedna od najpoznatijih grupa neengleskog govornog područja koja se po uzorima najviše naslanjala na The Clash i Boba Marleya, sa svojim jedinstvenim stilom multikulti smjese engleskog punka, francuske šansone, reggea, latinoameričkih melodija i pjesama španjolskih partizana. Spiritus movens grupe Manu Chao svoju fanatičnu strast za putovanjima pokazao je organiziranjem dugotrajne Cargo turneje 1998.godine po lukama Latinske Amerike kojom je grupa na svoj način htjela proslaviti petstotu obljetnicu dolaska Kolumba i otkrivanja američkog kontinenta. U Kolumbiji su kupili nekakav stari, raspadnuti vlak kojim su krenuli na turneju po provincijskim gradovima, selima koji po skrovitosti nagone na misao o sličnosti sa da su poput Maconda, Marquezovog izmišljenog sela iz Sto godina samoće, i područjima gdje vladaju gerilci i narkomafija. Prisjećajući se tog perioda, Manu ne zaboravlja napomenuti da je na svakom koncertu svatko u publici nosio oružje. U takvim okolnostima bilo kakvo nepoštovanje publike bilo bi rizik po vlastiti život. Ostatak grupe se pod luđačkim tempom slomio, a Manu svoje putovanje nastavlja sam, putujući sa malim pokretnim studijom u kojem je usput snimao materijale čiji je rezultat njegov prvi samostalni album Clandestino (Izbjeglica).
Zapatistička faza Socijalno osviještenim Clandestinom koji je posvetio vođi zapatista Subcommadanteu Marcosu i koji se većinom bavi problemima ilegalnih emigranata, Manu Chao se defitivno određuje kao svjetski poznati glazbenik koju svoju glazbu više ne odvaja od svoje misije aktivista i borca za promjene u neoliberalnom svijetu, za koji kaže da postaje sve gori i da smo u situaciji kada bi svi trebali aktivisti. Pojava Zapatističke vojske narodnog oslobođenja (Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional) dala je nadu čitavom spektru lijevo orijentiranih umjetnika, aktivista, filozofa i intelektualaca da se u pokretu meksičkih Indijanaca i seljaka koji su u najsiromašnijoj regiji Chiapas stvorili autonomnu pokrajinu, krije neka nova revolucija koja bi se mogla proširiti na ostatak svijeta. Susan Sontag, Oliver Stone, Jose Saramago (par tjedana prije nego je 1998. dobio Nobelovu nagradu za književnost), sami su neki od brojnih koji su pohodili planine Chiapasa kako bi se upoznali sa modelima samoupravljanja i direktne demokracije u autonomnim indijanskim zajednicama. Iako javno priznaje da finacijski podržava zapatiste i da je prijatelj sa Subcommadanteom Marcosom, Manu Chao više ne vjeruje u revoluciju kao masovno rješenje: Jedino rješenje koje vidim danas su tisuće malih revolucija. Ne možemo promijeniti svijet, ali možemo promijeniti sebe. Možemo promijeniti naše obitelji, možemo čak promijeniti naše susjedstvo. Nitko nema pravo na izgovor, kaže Manu.
Kao veliki protivnik politike Georga Busha, kojeg smatra najvećim teroristom na planeti, Manu Chao aktivan je i u procesu buđenja ljevice u Latinskoj Americi i njezinog pokušaja otrgnuća iz imperijalnog zagrljaja SAD-a. Američki summit Tako se 2005.godine sa tadašnjim bolivijskim predsjedničkim kandidatom, Evo Moralesom, Emirom Kusturicom, koji je tada snimao dokumentarac o Diegu Maradoni, i samim Maradonom, kao najglasnijim protivnikom američke imperijalističke politike politike na američkom kontinetu, posebnim vlakom dovezao u argetinski grad Mar del Plata gdje se održao Američki summit i sudjelovao u masovnim prosvjedima koji su na kraju ipak završil u krvi i sukobima policije i demonstranata. Američki predsjednik Bush tada je još jednom pokušavao progurati ideju o slobodnoj trgovačkoj zoni koja bi obuhvatila sve zemlje Sjeverne i Južne Amerike, ali je naišao na ogorčen otpor lijevo orijentiranih država na čelu sa predsjednikom Venezuele Hugom Chavezom koji snagu otpora ponajviše crpi iz velikih zaliha nafte koje njegova zemlja posjeduje. U svojoj potpori Chavezu, Manu Chao se pomalo ponaša kao ostarjeli, nestrpeljivi aktivist, pa na negodovanja o autoritarnosti i medijskoj cenzuri koju Chavez provodi u Venezueli, gleda kao na manje zlo, u odnosu na njegov uspjeh u prevladavanju siromaštva većine stanovnika. Ne smatram se čavistom, ali posjećivao sam četvrti u kojima nije bilo nade. Sad je ima. Da, zatvorio je tv postaje, ali je i otvorio je nove, izjavio je Manu u intervjuu britanskom Guardianu 2007. godine. Manu Chao, vježi od takve uloge lidera antiglobalističkog pokreta kao vrag od tamjana, shvaćajući samu bit toga pokreta u snazi koju crpi upravo u pomaku od fenomena liderstva i nastojanju da se proces odlučivanja premjesti na što je moguće niže razine kojima će biti obuhvaćen što veći broj pojedinaca. S druge strane, većina svjetskih medija percipira ga bezopasnog veselog aktivista koji neobično energično traži pravdu u nepravednom svijetu i kojeg često trpaju u košaru world music glazbenika koji pjeva na raznim jezicima, pa čak i izmišljenom, kombinaciji portugalskog i španjolskog. Cijelu dvojbu sažeo je sam Manu Chao: Samo me nemojte zvati liderom, jer lideri postaju korumpirani i nemojte me zvati 'world music' glazbenikom, jer jer to je neokolonijalni izraz koji Britanci i Amerikanci vole upotrebljavati za glazbu koja nije na engleskom.
