Punk i reggae promotori, nemajte straha, na svaki sljedeći koncert vam stiže najmanje 2000 ljudi. Definitivno legaliziramo marihuanu jer će na sljedećem (ako ga ikad bude ponovo) Marijuana Marchu biti bar 4000 ljudi (s obzirom da su juče najglasniji i najsložniji nezadovoljni krici bili baš "Marijuana ilegal!"). Izgleda da se ne moramo više ni mučiti pitanjima odlaska naših vojnika u tzv. mirovne misije ili trošenja novaca na oružje, vojne avione i slično, ili pak podržavanja i pogodovanja prodavačima/proizvođačima oružja, niti se može u Hrvatskoj doživjet ikakav način diskriminacije, niti se podupiru multinacionalne kompanije i kapitalizam u globalnom okviru, brine se za šume, vodu, ma za prirodu i za Patchamamu koliko god to mi možemo, poboljšava se uzgoj životinja na farmama, a i počeli su se ignorirat distributeri moralno sumnjivo proizvedenog mesa, otvaramo svoje granice (a za koju godinu i granice EU) azilantima bez problema... "Politik needs ignorance!"
Koncert je bio sveden na najosnovije izmjene brzog punkiodnog ritma te sporijeg reggae ritma koji je uveliko služio za prikupljanje snage za daljnje skakanje pri ponovnoj promjeni iz sporog u brzo. Sve u svemu, poprilično jednolično
Jose Manuel Thomas Artur Chao, svjetski putnik i čovjek bez stalne adrese. U svojih pedesetak godina je prošao razne dijelove svijeta što se i da čuti u njegovoj muzici koja se može okarakterizirati kao kolaž svjetskih ritmova i zvukova. Čovjek koji je glazbom i aktivističkim stavovima osvojio svijet. Čovjek kod kojeg nema limuzina, nema bodyguarda, nema skupe cuge, nema "pratilja" - nema glumatanja.
Za njega je uobičajeno da uvjetuje da među sponzorima koncerta nema multinacionalnih brandova, da se dijeli voda publici premorenoj od skakanja, poganja u prvim redovima... Da se omogući spretnima koji se uspiju izverat na binu da nesmetano skoče s nje u publiku pa bilo i pod cijenu naguravanja sa redarima koji se ekspresno hoće riješit onog sretnika koji jedva čeka bacit se u publiku.
Iskreno i skrušeno priznajem da sam bila na samo dva koncerta Manu Chao, onom na Šalati, prije nekih devet godina i ovom jučer, u maloj dvorani Doma sportova. Onaj u Puli, prije tri godine sam preskočila. I sada bih voljela da sam propustila ovaj koncert, a pohodila onaj u Puli, ali to je rizik na koji morate biti spremni.
Nemojte me krivo shvatiti, jučerašnji koncert je bio brz i frentičan. Atmosfera je bila više nego odlična, ali...
Atmosfera je bila sjajna i hrvatska publika je pokazala zavidan nivo plesno-pjevačke energije
Koliko god su njih trojica više od dva sata uspijevali držati brz ritam bez pauza između pjesama, definitivno je nedostajalo začina koji su specifični za Chaovu muziku. Brze izmjene različitih instrumenata, raznih zvukova sirena i slično, te sempliranih dijaloga ili pak raznih povijesnih govora što je pokušano zamijeniti pokojom gitarskom solažom. Koncert je bio sveden na najosnovije izmjene brzog punkiodnog ritma te sporijeg reggae ritma koji je uveliko služio za prikupljanje snage za daljnje skakanje pri ponovnoj promjeni iz sporog u brzo. Sve u svemu, poprilično jednolično. Repertoar, naravno, standardan. Odsvirali su više-manje sve pjesme, pa čak i poneku grupe Mano Negra čiji je i Manu Chao bio član, u formi jednog velikog i energičnog mixa.
Atmosfera je bila sjajna i hrvatska publika je pokazala zavidan nivo plesno-pjevačke energije. Biseva je bilo nekolicina i jedva su završili koncert, jer im publika nije dala otići s bine.
Uglavnom, Manu ludilo je poharalo naš grad jučer. Pitanje ostaje: koliko je tih poruka koje Manu Chao pokušava prenijeti ostalo u hrvatskim ušima? Ili su pak hrvatski slušatelji poznati samo po reagiranju na pravednost i čovječnost kroz tuđe pjesme?
Manu bi rekao: "Próxima Estación: Esperanza!"
