Sam bog zna što je imao biti smisao nekoliko emisija i priloga Hrvatske televizije, (jedan i usred glavnog Dnevnika), u kojima se čeznutljivo baca pogled preko hrvatsko-srbijanske granice na Dunavu, s tvrdnjom da su neke tamošnje ade i livade hrvatske. Ali, ovako na prvi pogled reklo bi se da je neka luda glava iz vrha vlasti odlučila baciti u vatru novinare nacionalne televizije s otprilike ovakvim planom. Da bi se ohladilo usijano zapadno granično pitanje, otvorite, dečki, malo ono istočno, a kako je Bosnu i Hercegovinu koja je pod međunarodnim nadzorom malo teže čačkati, eno vam Srbije pa tu zakuhajte. Ne previše oštro, ali da svima bude jasno da su ono naše livade i ade. A sad svi na svoje poslove i zadatke!!
Postoje tri dobra razloga da se ovo televizijsko otvaranje istočnog graničnog pitanja proglasi promašenim i neodgovornim, od kojih ćemo treći odmah otkriti - ludi avanturizam.
Ali, najprije prva dva. Prije svega, ako Hrvatska tvrdi da granica u Piranskom zaljevu može i mora ići samo sredinom zaljeva, zašto bi drukčije bilo na Dunavu? Ondje bi službeni Zagreb granicu pomakao od sredine prema lijevoj, srbijanskoj strani obale, pa i na njoj samoj. I nije ga nimalo briga što je i malom djetetu jasno da je to iskakanje iz piranskog principa i stvaranje potpuno novog, dunavskog, providno u funkciji toga da se nešto dunavskih otoka i kopna prebaci sa srbijanske na hrvatsku stranu.
Drugo, ako se na te ade i nešto livada s druge strane obale pretendira pod argumentacijom da su oni katastarski u rukama hrvatskih građana, zašto se isto pravo ne prizna i omrznutom Jošku Jorasu? Njegova kuća i okućnica bez sumnje jesu u Hrvatskoj, ali je jednako nesumnjivo i da su- katastarski slovenski? Isto, naravno, vrijedi i za drugu, slovensku stranu. Ako je po njoj kuća Joška Jorasa u Sloveniji samo zato što se vodi u slovenskom katastru, zašto ne prizna da su i sporni pašnjaci i oranice s one strane Mure dio Hrvatske kada su oni - katastarski hrvatski?
Rado podsjećamo svadljive evropejce i sa slovenske i s hrvatske strane da je svojedobno i Radovan Karadžić, a s njim valjda i dalje ne žele imati veze, također bio veliki zaljubljenik u katastar. Tražio je za Srbe 75 posto BiH, jer je tvrdio da im, pogađate, toliko - katastarksi pripada. Ovdje je pravo mjesto da odgovorimo i zašto je sve ovo što dolazi sa slovenske i hrvatske strane ludost i avanturizam. Pa, valjda je i iz dosad rečenog jasno da dvije zemlje, koliko god se činilo da se razilaze kao nebo i zemlja, spaja poput sijamskih blizanaca to što kao opčinjene idu stopama koje su devedesetih vodile u rat. Dobro, okolnosti su sada bitno drukčije i hrvatsko-slovenski vojni sukob ipak je nešto što je teško prizvati i u najsmjelijoj mašti.
Ali, zar nije dovoljno tragično što raste broj onih koji se pribojavaju da bi neki izolirani incident, na nekoj novoj "srpskoj svadbi" (na hrvatskoj ili slovenskoj strani svejedno) mogao i do toga dovesti. Ovo je posebno bizarno i neprirodno za slovensku stranu, koja je izbjegla glavninu ratnog kovitlaca iz devedesetih, ali sada ispada da je poput najboljeg đaka dopisne škole naštrebala sve što je za taj kovitlac trebalo. Tako je slovenska skupština proglasila "anšlus" svih spornih teritorija prema Hrvatskoj, uključujući i cijeli Piranski zaljev, što opako sliči na hrvatsku aneksiju "Herceg-Bosne" i na srbijansku aneksiju "autonomnih srpskih oblasti"(prethodnice Republike Srpske) na početku devedesetih godina.
Usto, javila se i ideja o referendumu kojim bi se, kao, Istrani trebali izjasniti žele li živjeti u Hrvatskoj ili Sloveniji, (to bi mu bilo nešto kao slovenska SAO Krajina), a baca se oko čak i na dio Kvarnera s otocima. Autor ideje nije bilo tko, nego slovenski partizan i doajen slovenske politike i pravnih znanosti France Bučar, kojeg zbog biografskih sličnosti neki na hrvatskoj strani nazivaju slovenskim Dobricom Ćosićem, a s dosta pretjerivanja, pitaju se i da li je na pomolu stvaranje slovenskog SANU i slovenskog Memoranduma. Ali, bilo pretjerano ili ne, sigurno je da je Hrvatska, koja ima veliko iskustvo rata u prvoj polovici devedesetih, reagirala ispod razine tog iskustva, čak i ispod tanke razine tadašnjeg hrvatskog predsjednika.
Tuđman je pola posla u Oluji obavio prije toga, kada je prihvatio, istina mrzovoljno, ono za što je unaprijed znao da će odbaciti previše ratoborni i premalo inteligentni Milan Martić (mirovni plan Z-4). Sada se ništa od te taktičke domišljatosti ne vidi ni na kilometre. Umjesto da iskoristi sve aneksionističke i memorandumske ludosti koje su došle sa slovenske strane i pusti da ona samu sebe dovede do zida, Hrvatska je reagirala najgore što se moglo. Stavila se na stražnje noge i zauzela odbojan stav prema Rhenovoj inicijativi o Ahtisaarijevoj komisiji samo zato što polazi od načela "pravičnosti" (iako joj nije nimalo smetalo kada je to načelo, kako je već napisano na ovim stranicama, ugrađeno i u Ahtisaarijev plan za Kosovo).
I onda se, naravno, iz komotne i superiorne pozicije došlo gotovo u bezizlaz, pa se na ovotjednom ponovljenom sastanku državnog vrha (Sanader, Mesić) s šefovima parlamentarnih stranaka ponovilo ono što smo gledali već tko zna koliko puta. Tek kada se došlo do ruba provalije hrvatski državni čelnici shvatili su da ono "idemo dalje" ne bi bilo najpametnije i uslijedio je iznuđeni zaokret. Sada se prihvaća Ahtisaarijev plan, ali uz uvjet da se sve na kraju ipak završi pred Međunarodnim sudom u Haagu, kao što se otpočetka tvrdo i tražilo. No, ni Slovenija ne odstupa od protivljenja tome Sudu, iako su mu i u Bruxellesu sve skloniji, mlako pozdravivši "korak naprijed" koji je napravljen u Zagrebu, ali, vele, ako je to jedini korak naprijed, onda je to zapravo - korak trag.
Zato ni traga obećanju iz Ljubljane da će odblokirati Hrvatsku, što je jedan od uvjeta prihvaćanja Ahtisarijevog plana u Zagrebu. A kako tog obećanja nema, ima sasvim izvjesnog propadanja završetka pregovora Hrvatske s Bruxellesom u ovoj godini, i ima vrlo vjerojatne 2 možda i 3 - godišnje odgode hrvatskog članstva u EU. Ukratko, ovotjedno konsenzualno prihvaćanje Ahtisaarijevog plana s hrvatske strane, pokazat će se kao obično pišanje u vjetar, jer je Hrvatska počela pokazivati konstruktivnost kada je to već postalo kasno. Isto, doduše, vrijedi i za Sloveniju. Ali ova je unaprijed znala da je kao EU-članici to pišanje ni izbliza neće koštati kao Hrvatsku, čak može mirno nastaviti urunirati.
No, uzmimo da će nekim čudom sve ovo završiti sretno, kao što neće. I u tom slučaju bi se postavilo nekoliko važnih pitanja, od kojih su neka odavno otvorena, ali sada naprosto vape za odgovorom. Ostat ćemo samo na dva. Prije svega kome je sve ovo trebalo i tko će utvrditi hrvatski dio odgovornost za ovo jalovo i glupo nadvikivanje oko granice, koje i neki od najprovjerenijih hrvatskih prijatelja kao kancelarka Merkel tretiraju kao provincijalno nadvikivanje preko graničnog plota. Kako sada stoji - takvog nema.
Opozicija, kojoj je to u opisu posla, pokazala se potpuno nesposobnom za to, jer za razliku od gromkih uvjeta koje Sanader diktira i Ljubljani i Bruxellesu, ona nije u stanju promucati najmanji uvjetić ni kod kuće. Čak dva puta u tjedan dana odazvala se na sastanke solidarnosti sa Sanaderom (sada i Mesićem), a da nije zatražila, pa onda naravno ni dobila, od premijera ni riječi, što riječi slova, priznanja da je i njegova vlada suodgovorna za ovaj fijasko.
Drugo pitanje logično se nadovezuje na prvo. Ako je Sanaderovoj vladi širom otvoren prostor da klasičnom populističkom manipulacijom stavlja na kocku interese zemlje zbog granice sa Slovenijom, što joj stoji na putu da sutra isto ne napravi i sa Srbijom. Tu su mogućnosti još veće, jer je Hrvatska pred ulaznim vratima Unije, a Srbija tek pred dvorišnim, pa se ove granične igre bez granica mogu nastaviti i proširivati koliko hoćeš. Sve dok se Hrvati i drugi susjedni narodi jednom ne probude i shvate da su međudržavne granice povjerili na čuvanje nekompetentnim i samoživim ludacima.
Ali taj je dan, bojimo se, jako, jako daleko.
* Tekst je prvotno objavljen u zadnjem broju Tjednika Novosti
