Prije svega, zahvaljujem H-Alteru i svim čitateljima koji su bili dovoljno strpljivi da pročitaju feljton Zakon i red u Rusiji. Nakon što sam pročitao komentare na feljton, kao i tekst g. Ive Škorića Vijesti iz Oligarhije koji je igrom slučaja objavljen nedugo nakon feljtona o Rusiji, osjetio sam potrebu da napišem kratak komentar.
Naravno da bi Zapad trebao nametnuti sankcije ruskim vlastima radi njihovog odnosa prema ljudskim pravima u zemlji i vojne intervencije na Krimu, kojom je ustanovljen presedan za sve ostale ukrajinske regije u kojima se može pronaći dovoljno fanatika i očajnika spremnih da ubijaju i budu ubijeni radi prekrajanja administrativnih granica te preraspodjele imovine i vlasti
Među komentrima na feljton su me najviše iznenadile izjave koje podržavaju rusku politiku ili ju objašnjavaju reakcijom na "hegemoniju" Sjedinjenih Američkih Država. Takav pristup zvuči vrlo slično izmišljenoj paradigmi o "jednopolarnom svijetu" s kojom se plemenito bore ruski političari dok istovremeno opustošuju vlastitu zemlju (kako iskustvo pokazuje, te dvije pojave su povezane). Kao čovjeka koji za život zarađuje prodajom svojeg ograničenog vremena i sposobnosti (drugim riječima, kao standardnog uredskog devet-do-pet radnika), liberalni kapitalizam nije model koji me pretjerano veseli. Međutim, ne vidim kako je moguće usporediti nevolje otpuštenih ili potplaćenih radnika na Zapadu sa životnim uvjetima u despotskom političkom sustavu, tim više što u Ruskoj Federaciji stvari niti ekonomski ne stoje onako dobro kako se prikazuju.
Na primjer, niska nezaposlenost od otprilike pet posto ne znači da je ostalih 95 posto radnog kontingenta zaposleno: kako je u travnju 2013. godine izjavila zamjenica ruskog Premijera Olga Golodec, 38 milijuna Rusa u radnoj dobi nalaze se "Bog zna gdje". Oni nisu registrirani na zavodu za nezaposlene, ali za njih nitko ne uplaćuje poreze i doprinose, pa nije moguće utvrditi da li negdje rade na crno ili provode svoje dane na klupi ispred polurazrušenog doma, odjeveni u sintetičku trenirku i s bocom pive u ruci. Fantazije o ekonomskoj stabilnosti koju je moguće kupiti kompromisom s vragom razbijaju se o vrlo grubu stvarnost - na primjer, kada se prosječan životni vijek u Rusiji usporedi s onim u Zapadnoj Europi ili u Sjedinjenim Američkim Državama. Na kraju krajeva, za liberalni kapitalizam postoji lijek unutar samog sistema (upravo zato što je liberalan) dok iz modela upravljanja državom kojeg primjenjuje trenutno vladajuća ruska politička elita ne postoji nikakav izlaz. Ukoliko ne želite ispasti neozbiljni, slobodu govora i mogućnost političkog sudjelovanja u SAD-u ne možete uspoređivati s onima u Ruskoj Federaciji.
Tekst o zakonu i redu u Rusiji nije napisan radi usporedbe sa Sjedinjenim Američkim Državama, kao što nije napisan radi privlačenja pažnje jeftinim recikliranjem kontroverznih tema, pošto ruska politička misao za mene ne predstavlja ništa kontroverzno ili višedimenzionalno. Ona je tek odraz zamorne ambicije frustriranih ljudi koji su obrazovani i odgojeni u zatvorenom, paranoičnom i licemjernom sistemu, čime je gotovo zajamčeno da će se takav sistem replicirati u nedogled, ili do sljedećeg socijalnog sloma.
Ukoliko postoje ljudi kojima od takvih priča (o stanju ljudskih prava u Rusiji) ne stoji kosa na glavi, ljudi koji takvo stanje stvari nalaze etički i estetski prihvatljivim, volio bih da to jasno i glasno kažu umjesto da tu vladavinu bespravlja uporno uspoređuju sa stanjem građanskog društva u SAD-u
U komentarima sam primijetio jednu zanimljivu pojavu koja je karakteristična i za javnost u Rusiji: čitatelji traže - i često sami pronalaze - dokaze pristranosti autora te insinuiraju njegovu povezanost s neodređenim interesnim skupinama i sponzorima. Ovakav svjetonazor je u Rusiji toliko degenerirao da pretpostavlja umiješanost zapadnih tajnih službi u sve značajnije socijalne nemire na svijetu, potpuno zanemarujući mogućnost da se radilo o običnim ljudima kojima je dosadila korupcija vladajućih elita. Tako su ruski mediji opsjednuti mantrom o američkoj umiješanosti u "Arapsko proljeće" i "Cvjetne revolucije" u Gruziji u Ukrajini. Međutim, bez obzira što priča o Mohamedu Bouaziziju (tuniskom trgovcu voćem koji se spalio nakon što mu je zabranjeno trgovati na ulici i time pokrenuo revoluciju u Tunisu) nije toliko jednostavna, ona zasigurno ne uključuje financiranje od strane američkog State Departmenta: barem što se tiče doslovno izgorjelog Bouazizija, on je bio motiviran nedostatkom novca.
Jednako tako, neki autori su motivirani gađenjem koje osjećaju prema gruboj falsifikaciji izbornih rezultata, protuustavnim zabranama okupljanja, ničim ograničenom privođenju i zatvaranju pojedinaca i grupa, apsurdnim sudskim postupcima s ucijenjenim svjedocima, odbijanju registracije političkih stranaka pod smiješnim izlikama, organiziranoj policijskoj "navlakuši" i posljedičnom masovnom prebijanju nevinih demonstranata na Blatnom trgu u svibnju 2012. godine. Krunu svih shizofrenih društvenih zbivanja (ne zaboravimo državni reket i korupciju koja je, prema riječima jednog od ruskih oligarha, "faktor od makroekonomskog značaja") i posljedične negativne selekcije u Rusiji predstavlja jednoglasna podrška gornjeg doma ruskog parlamenta za korištenje vojne sile u Ukrajini usprkos preuzetim obavezama očuvanja ukrajinskih granica te slavodobitno, svetim bijesom obasjano lice nacionalnog lidera koji putem televizora objašnjava kako Ukrajina nakon nelegalne smjene vlasti više nije Ukrajina te stoga sve međunarodne obveze otpadaju i nasilna otimačina zemlje nije samo dopuštena, već i nužna. Možda je to samo moj dojam, ali ljudi koji podržavaju ovakvu politiku zvuče kao da su spremni držati ljestve despotima i primitivnim varalicama.
Fantazije o ekonomskoj stabilnosti koju je moguće kupiti kompromisom s vragom razbijaju se o vrlo grubu stvarnost - na primjer, kada se prosječan životni vijek u Rusiji usporedi s onim u Zapadnoj Europi ili u Sjedinjenim Američkim Državama
Moguće je relativizirati stvari dok svi ne poplave u licu. Moguće je reći da u Americi postoje slučajevi poput presude Tareku Mehani (17 i pol godina zatvora za prevođenje "terorističkih materijala", teško objašnjiva presuda u svjetlu prvog amandmana američkog Ustava), da tajne službe nelegalno nadziru privatne komunikacije, da je u SAD-u korupcija praktički legalizirana nakon odluka Vrhovnog suda u slučajevima Citizens United v. Federal Election Commission (ukinula ograničenja na trošenje korporacija za izborne poruke) i McCutcheon v. Federal Election Commission (ukinula ograničenja na donacije pojedinaca političkim strankama). Međutim, nadam se da je jasno kako tajne službe u SAD-u ne maltretiraju ljude zato da bi neki američki Putin ostao na vlasti. Ruska novinarka Julija Latinjina rekla je kako bi baš voljela vidjeti da američka agencija NSA "izreketari" nekog američkog poduzetnika. Za one koji nisu čitali moj predugačak tekst, načelnik Ruskog istražnog biroa (ruski pandan FBI-a) Aleksandar Bastrikin je usred bijela dana oteo novinara Novaje Gazete, odveo ga u šumu i prijetio da će ga ubiti te sam istražiti ubojstvo. To je bilo 2012. godine. Bastrikin, koji je javno potvrdio ovu priču te u njoj nije našao nikakav kazneni element (po njemu, ljudima na njegovoj poziciji se može oprostiti ako pod stresom malo izgube glavu), još uvijek obavlja dužnost šefa Istražnog biroa.
Djelatnici Istražnog Biroa, policije i Ruske porezne uprave koji su oteli imovinu stranog poduzeća i u njegovo ime ukrali više od 230 milijuna dolara iz ruskog (ne američkog) proračuna nalaze se na slobodi bez obzira što je slučaj iza sebe ostavio četiri leša, uključujući i poznatog ruskog odvjetnika Sergeja Magnitskog. Izvjesna banda Capok je više od desetljeća terorizirala južni ruski gradić Kuščevskaja uz svestranu pomoć policije, istražnih organa i sudova. Članovi bande koja je nekažnjeno iznuđivala, ubijala i silovala uhapšeni su tek nakon što su obavili sumarnu egzekuciju 12 ljudi u jednoj noći - "za manje od deset minuta," kako je poglavar bande kasnije ponešto skrušeno priznao. To nisu iznimke, to je sistem, i to sistem protiv kojeg je nemoguće boriti se, a u posljednje vrijeme postaje sve teže i pisati. Ukoliko postoje ljudi kojima od takvih priča ne stoji kosa na glavi, ljudi koji takvo stanje stvari nalaze etički i estetski prihvatljivim, volio bih da to jasno i glasno kažu umjesto da tu vladavinu bespravlja uporno uspoređuju sa stanjem građanskog društva u SAD-u. Ovo posljednje je izuzetno glup pristup raspravi, jer je vrlo teško naći pokazatelj kvalitete ljudskog života koji bi u Rusiji bio povoljniji nego na Zapadu.
Kao čovjeka koji za život zarađuje prodajom svojeg ograničenog vremena i sposobnosti, liberalni kapitalizam nije model koji me pretjerano veseli. Međutim, ne vidim kako je moguće usporediti nevolje otpuštenih ili potplaćenih radnika na Zapadu sa životnim uvjetima u despotskom političkom sustavu
Pored toga, ne znam da li itko sumnja kako bi stanje u ruskom društvu izgledalo otprilike jednako kada SAD uopće ne bi postojale (ranije navedeni fenomeni Bastrikina, pljačkaša državnog proračuna i Capka teško da imaju ikakve veze s "hegemonijom" SAD). Na kraju krajeva, ovaj tekst je o Rusiji, te se uopće ne bavi usporedbama stanja građanskog društva u SAD i Ruskoj Federaciji. Neki vole širiti kontekst najobičnije ulične pljačke tako da on uključuje geopolitiku, a neki idu toliko daleko da uključuju zavjere nadnacionalnih grupa, natprirodne sile i vanzemaljce. Sve što se time postiže je uzaludno trošenje vremena, zamaranje sugovornika i otvaranje prostora za relativiziranje zločina.
Što se tiče uvođenja sankcija protiv Rusije, mislim da bi do sada stvar trebala biti jasna. Naravno da bi Zapad trebao nametnuti sankcije ruskim vlastima radi njihovog odnosa prema ljudskim pravima u zemlji i vojne intervencije na Krimu, kojom je ustanovljen presedan za sve ostale ukrajinske regije u kojima se može pronaći dovoljno fanatika i očajnika spremnih da ubijaju i budu ubijeni radi prekrajanja administrativnih granica te preraspodjele imovine i vlasti. To ne znači da postojanje zatvora u Guantanamu nije nehumana svinjarija, kao što ne znači da ljudi kao Henry Kissinger i Dick Cheney ne bi trebali biti suđeni za zločine protiv čovječanstva. Međutim, to je tema za drugi tekst.
