Ljudska prava i neoliberalizam

Ljudska prava su sintagma koja se provlači kroz svakodnevicu, a na njih se pozivaju različite interesne skupine. Kako bismo saznali više o nastanku, značenju i teškoćama implementacije ljudskih prava, razgovarali smo sa Sandrom Kasunić iz Centra za mirovne studije.

Kasunić navodi da su ljudska prava revolucionarna jer su njihov nastanak i razvitak omogućile Američka, Francuska i Oktobarska revolucija. Povodom Američke revolucije je Virdžinijska deklaracija o pravima iz 1776. proglasila sve ljude po prirodi slobodnima i dodijelila im inherentna prava od kojih ne mogu lišiti sebe ili svoje potomstvo. To je uključivalo pravo na vlasništvo, sigurnost vlasništva, glasanje, pošteno suđenje, slobodu tiska i vjeroispovijesti. Doduše, navedena su prava bila dodijeljena samo bijelim muškarcima.

Francuska revolucija je 1789. dovela do Deklaracije o pravima čovjeka i građanina koja je narod proglasila suverenom i odredila da su svi građani jednaki u očima zakona i imaju isti pristup svim položajima, što je proturječilo predrevolucionarnoj vjeri da se ljudi rađaju kao plemići i Sandra Kasunić smatra da neoliberalan društveni i ekonomski sistem ciljanjem na individualizaciju i minimalno uplitanje države u gospodarstvo otežava punu implementaciju ljudskih prava koje nam država treba garantiratipodjeli društva na svećenićki, plemićki i treći stalež, prema kojoj su prva dva staleža imala svoja posebna prava. Kasunić je istaknula da je nedugo nakon Francuske revolucije, 1791. godine, autorica Olympe de Gauges objavila Deklaraciju o pravima žena i građanki, koja se pokušala izboriti da ista prava budu primijenjena na žene, zbog čega je bila pogubljena za izdaju.

Godinu dana nakon Oktobarske revolucije iz 1917., uspostavljena je Deklaracija o pravima radnika i eksploatiranog naroda, koja je elaborirala drugačije principe koji će utjecati na moderna ljudska prava. Principi ove deklaracije bavili su se pitanjima radničke kontrole nad sredstvima za proizvodnju, nacionalizacije banaka i poništenja dugova, što je po prvi puta preispitalo pravednost samog liberalnog ekonomskog sustava.

Međutim, sve navedene revolucije su proizvele prava koja vrijede samo za specifičnu državu u kojoj su se dogodile, a jasna internacionalizacija ljudskih prava dogodila se 10. prosinca 1948. Općom deklaracijom o pravima čovjeka. U toj se deklaraciji javlja, tada još nedefinirana, podjela na prvu i drugu generaciju prava. Prava prve generacije podrazumijevaju ljudska prava donesena Američkom i Francuskom revolucijom. Ona omogućuju jednakost sviju pred zakonom neovisno o socijalnom statusu, ali dozvoljavaju, recimo, ekonomsku nejednakost, smatrajući da je pravna jednakost dovoljna u pružanju mogućnosti za individualni napredak.

Druga generacija prava je povezana s problemima siromaštva i ekonomske nejednakosti, a priznata je od strane većine Vlada tek Općom deklaracijom o pravima čovjeka. Podizanjem svijesti o nemogućnosti nekih da pristupe zdravstvenim, obrazovnim i drugim važnim institucijama zbog imovinskog stanja, druga generacija prava garantira ljudima osnovne životne uvjete, kao što su pravo na stanovanje, zapošljavanje, hranu, obrazovanje i zdravstvo.

Usvajanjem Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (GP) i Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (ESK) 1966., a koji stupaju na snagu 1976., dolazi do dodatne elaboracije ljudskih prava. GP se ponajviše oslanja na prvu generaciju poput zabrane ropstva i diskriminacije temeljene na rasi, rodu, jeziku, vjeri ili socijalnom podrijetlu, a GP na drugu generaciju, poput prava na životni standard koji omogućuje odgovarajuću prehranu, odjeću i stanovanje, pravo na odmor, plaćeni neradni dan i pravo sviju da osnivaju ili pristupe sindikatu.

S obzirom na parametre kojima se bave socioekonomska prava, važno je istaknuti stanje u kojem se svijet trenutno nalazi. Godišnje oko 9 milijuna ljudi umire od gladi i povezanih bolesti, od čega preko 3 milijuna djece, a broj gladnih u Africi raste. Što se prava na stanovanje tiče, u svijetu nalazimo najmanje 150 milijuna beskućnika, što je 2 posto svjetske populacije, a otprilike 1,6 milijarde ljudi nema adekvatan smještaj, što je više od 20 posto svjetske populacije. Svake se godine broj beskućnika povećava, a neki od glavnih uzroka su privatizacija javnih usluga, neplanirana i brza urbanizacija, nezaposlenost i špekulacija tržištem nekretnina. Europa broji 3 milijuna beskućnika, a 410 000 ih svake noći Najveći pad radničkog udjela u ukupnim prihodima događa od početka osamdesetih godina kada predsjednik SAD-a Ronald Reagan uvodi neoliberalne mjere poput deregulacije tržišta, smanjivanja poreza, proračunskih rezova i napada na sindikatespava na ulicama. Istovremeno, poznata Oxfamova istraživanja su pokazala da 8 najbogatijih ljudi posjeduje jednako bogatstva kao najsiromašnija polovica čovječanstva, a da godišnji prihodi 100 najbogatijih ljudi može eliminirati svjetsko siromaštvo četiri puta.

Nalazimo se u periodu stagnacije socioekonomskih prava u svijetu. Prihodi najsiromašnijih 10 posto ljudi su se od 1988. do 2011. povećavali za manje od 3 dolara, dok su prihodi najbogatijih 1 posto porasli 182 puta. U SAD-u tijekom posljednjih 30 godina nema nikakvog rasta prihoda najsiromašnijih 50 posto, dok su prihodi gornjih 1 posto porasli za 300 posto.

Veliki problem internacionalizacije ljudskih prava je nemogućnost kaznenog gonjenja država koje se ne pridržavaju potpisanih paktova i deklaracija. Kasunić navodi da je međunarodno pravo ili međunarodno javno pravo utemeljeno na principu suvereniteta država te dobrovoljnom participiranju međunarodnih pravnih subjekta tj. država pa ih je nemoguće kazneno goniti. Međutim, jedan od ključnih faktora za poticanje država na pridržavanje potpisanih paktova je stvaranje javnog i međunarodnog pritiska na države koje krše ljudska prava putem izoliranja, embarga i/ili bojkota.

Navedene tendencije smanjenja ljudskih prava možemo povezati i s padom broja radnika uključenih u sindikate. Naime, budući da ESK ističe važnost sindikata, potrebno je zapitati se o razlozima pada članstva sindikata. Recimo, početkom sedemdesetih godina u SAD-u počinje se događati zajednički pad članstva u sindikatima i udjela prihoda srednje klase u ukupnom bogatstvu (Graf 1) iako produktivnost od rada nastavlja rasti (Graf 2), što znači da su prihodi od rasta produktivnosti išli isključivo u ruke najbogatijih (Graf 3).

Iz grafova se daje primijetiti da se najveći pad radničkog udjela u ukupnim prihodima događa od početka osamdesetih godina kada predsjednik SAD-a Ronald Reagan uvodi neoliberalne mjere poput deregulacije tržišta, smanjivanja poreza, proračunskih rezova i napada na sindikate, kao što je poznati slučaj napada na PACTO, sindikat kontrolora leta. Porezne olakšice na ulaganje u praksi su predstavljale subvencioniranje bijega kapitala iz sindikalno organiziranog dijela zemlje prema sindikalno neorganiziranom i slabo reguliranom dijelu, uništavajući sindikalnu organizaciju općenito i stavljajući plodove produktivnosti rada u ruke kapitala. Slična se implementacija neoliberalnih metoda događala svuda u svijetu, kao što je slučaj Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji i Augustoa Pinocheta u Čileu, što je uzrokovalo paradigmatski status neoliberalizma.

Kasunić smatra da neoliberalan društveni i ekonomski sistem ciljanjem na individualizaciju i minimalno uplitanje države u gospodarstvo otežava punu implementaciju ljudskih prava koje nam država treba garantirati. Primjerice, prihodi iz doprinosa i poreza bi trebali financirati socijalnu državu te ulaganja u pristupačno i povoljno stanovanje, kvalitetno obrazovanje, pravedan mirovinski sustav i obuhvatno, kvalitetno i dostupno zdravstvo. Za razvoj i unapređenje ljudskih prava, navodi Kasunić, svakako trebamo promisliti aktualni ekonomski sustav te raditi na tome da i on postane faktor za unapređenje, a ne za ugrožavanje ili čak dokidanje ljudskih prava. U članku 28. u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948. piše da "[s]vatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu potpuno Veliki problem internacionalizacije ljudskih prava je nemogućnost kaznenog gonjenja država koje se ne pridržavaju potpisanih paktova i deklaracijaostvariti", a budući da aktualni društveni, ekonomski i međunarodni poredak ne izgleda kao idealni sistem za ostvariti prava i slobode koje su nam garantirane na papiru, Kasunić smatra da ga treba preispitati. Pokazatelj toga je, između ostalog, da socioekonomske nejednakosti na nacionalnoj, ali i nadnacionalnoj razini konstantno rastu. I premda je nekoć vjera u kapitalizam kao sustav koji će svima omogućiti slobodu i blagostanje svih bila velika, danas rastu kritički stavovi glede tog pitanja. Primjerice, u međuvremenu je odbačena nekoć popularna teorija o tzv. trickle-down ekonomiji koja je opravdavala minimalno uplitanje države u gospodarstvo jer se ispostavilo da se povećanje bogatstva nije pozitivno odrazilo na one s najmanjim primanjima, a i glasovi koji zagovaraju redistribuciju društvenog bogatstva se konstantno povećavaju.

Što se Hrvatske tiče, Kasunić ističe da je zbog tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, ali i zbog ratnih zbivanja došlo do pogoršanja socioekonomskih prava. Međutim, još tijekom 1980-ih je zbog ekonomske krize u SFRJ došlo do porasta stope siromaštva u društvu. Ta stopa je i dalje jako visoka na što nam ukazuje i najnoviji izvještaj Državnog zavoda za statistiku o pokazateljima siromaštva i socijalne isključenosti u 2019. godini. Prema tim podacima, gotovo milijun osoba u Hrvatskoj prijeti rizik od siromaštva i socijalne isključenosti, a među najugroženijim skupinama su osobe starije od 65 godina, a posebice žene i nezaposlene osobe. Nadalje, Ginijev koeficijent, dakle mjera nejednakosti raspodjele dohotka, u 2019. iznosio je 29,2.

Visoke stope nejednakosti, siromaštva i socijalne isključenosti usko su povezane i negativno utječu na prava na rad i odgovarajuće radne uvjete, prava na dostojanstven život, stanovanje i obrazovanje te učešće u kulturnom životu.