Studenti i studentice Sveučilišta Sveti Kliment Ohridski u Sofiji, u suradnji s UVIJEK/Festivalom poezije otpora i mentorstvom Magdalene Došen, organiziraju proslavu rođendana Vesne Parun (rođena je 10. travnja 1922.) i upravo je tim povodom studentica Diljana Trpčeva, razgovarala s Gančom Savovom, Vesninim suradnikom i prijateljem iz vremena kada je šezdesetih godina prošlog stoljeća živjela u Sofiji.
Savov, bugarski novinar, književnik, prevoditelj, slavist, rođen je 1930. u Perniku. Studirao je slavistiku u Jugoslaviji. Od 1974. do 1985. godine bio je u zatvoru pod lažnom optužbom za veleizdaju u korist Jugoslavije i za tzv. "ideološku diverziju".
Poslije sudske, političke i građanske rehabilitacije 1989. radio je u nekoliko redakcija i nastavio svoj znanstveni rad u Bugarskoj akademiji znanosti. Potkraj 1994. postaje glavni urednik revije za svjetsku književnost Panorama, a nešto kasnije i predsjednik Saveza prevoditelja Bugarske te predaje na slavističkoj katedri Sveučilišta u Velikom Trnovu gdje rukovodi odsjekom za južnoslavensku knjževnost.
Vesna Parun živjela je nekoliko godina u Sofiji, no pročitala sam kako su je mnogi prijatelji u Bugarskoj zvali "femina bulgarica" – znate li nešto više o tome i što se točno pod tim podrazumijeva?
Rijetko kad sam čuo da je nazivaju tako! A to znači upravo "žena Bugarka". Češće su je zvali "hrvatskom Bugarkinjom" odnosno "bugarskom Hrvaticom", jer se nakon godina boravka među Bugarima ona udomaćila i sama sebe smatrala u neku ruku Bugarkom.Mnogih mjesta na koje je Vesna voljela ići, danas više nema u Sofiji. Ipak, kazalište, u koje je redovito išla, još uvijek je na istom mjestu
U knjizi Bugarska odiseja Vesne Parun Katje Zografove, mnogo je Vesninih pisama njezinoj velikoj ljubavi, Veliju Čauševu. Pisma su emotivna i strastvena, a vi nam kao njen prijatelj i sugovornik, sigurno više možete reći i o okolnostima u kojima su nastajala.
Ne znam puno o njezinim odnosima s Velijem Čauševim. Nije mi o njemu pričala. Katja Zografova mi je govorila o njihovim odnosima kada je sakupljala podatke o njihovoj vezi. Inače mi je Veli puno govorio o Vesni, kakva je osoba, ali bez puno detalja. Ipak, uvijek kad je bila zaljubljena, bilo je iz dubine srca, do beskraja. Jedan od prvih mojih razgovora s njom bio je o tome da se 1942.-43. godine u Hrvatskoj družila sa studentima antifašistima, koji su hapšeni i proganjani za vrijeme režima Ante Pavelića. Međutim,Vesna se tada zaljubila i pobjegla je sa svojom ljubavi negdje na more i tako se spasila; rekla mi je: ''Ljubav me je oduvijek spašavala!''
1962.-63. godine dok je boravila u Sofiji bila je zaljubljena u Ivana Slavova (prije one ljubavi s Velijem). On je bio filozof i držao je predavanja na fakultetu. Jednom je došla u redakciju gdje sam radio i toliko mi je pričala o njemu (a pričali smo satima) da mi se vrat ukočio dok sam slušao. Vesna je bila sjajna. Noću je dolazila u moj stan i budila me kako bi mi ispričala sve svoje ljubavne priče i avanture koje su joj se dogodile.
Voljeli ste Vesnine kvalitete kao što su iskrenost i strastvenost, no što ste posebno cijenili u njezinoj poeziji? Koja vam je njezina najdraža zbirka ili pjesma i zašto?
Teško je izabrati koja je za mene njena najdraža zbirka ili pjesma jer ima više njih koje su mi neobično drage. Ipak, osobito draga mi je pjesma Ti koja imaš ruke nevine, te i čitava zbirka Bila sam dječak, kojoj se uvijek vraćam kad želim stići do dna njene pjesničke moći. Često se ne mogu odvojiti i od pjesama u zbirci Vjetar Trakije gde je ona sakupila svoju "bugarsku" dušu.Želim reći da ona nije bila ekstradirana, nego se sama odlučila vratiti. Dok je bila u Bugarskoj, okrivili su je da je jugoslavenska špijunka pa se odlučila vratiti. No, veze s Bugarskom ostaju jake – puno je prevodila bugarske pisce, pisala o njima
Posebno cijenim i njena prozna djela koja se nadovezuju na njezinu poeziju, kao što su: životopis Noć za pakost, putopis po Bugarskoj Na drugo more i divni eseji o našoj zemlji i čovjeku u Nedovršenom mozaiku. U ovoj zaista divnoj knjizi ima neponovljivih i strastvenih pasusa o nama. Evo samo jedan:
"Gdje još nisam bila u ovoj zemlji? Ako sam je obišla svu, zašto je dakle još nespokojno tražim? Svaki korak bliže njezinoj istini donosi mi novu radost i nadahnuće – jer s tim bojama živim i osluškujem ih kako stare, obnavljaju se i dišu... Ta je zemlja u meni već tiha riznica uspomena. I glas i jeka pohranjeni su nježno u starinskom kovlegu, no ne smiruju se. Kao na onom potamnjelom drvorezu ikonostasa u plovdivskoj crkvi – ptica i zmija isprepletene poput bršljana, ne sustaju. Ptica je žar otkrića, žeđ za suncem. Zmija – hlad otuđenja, izgnanstvo ljubavi..."
Ne treba posebno isticati kako je prevođenje poezije vid umjetničkog rada – što je vama predstavljalo najveći izazov prilikom prevođenja poezije, a posebice u slučaju prevođenja poezije Vesne Parun? Što ste sve prevodili s hrvatskog jezika?
Nisam naročito razmišljao o izazovima prilikom prevođenja poezije jer su me privlačili pjesnici koji su na neki način pokazivali interes za Bugare. Baš zato imam manje prijevoda iz hrvatske poezije, nego iz hrvatske proze. Ipak tijekom godina nakupilo se dosta prevođenih pjesnika – od Dragutina Tadijanovića, Slavka Mihalića, Vlade Gotovca, Ante Stamaća, Sonje Manojlović, Sibile Petlevski – više od 40 hrvatskih Vesna je bila sjajna. Noću je dolazila u moj stan i budila me kako bi mi ispričala sve svoje ljubavne priče i avanture koje su joj se dogodilepjesnika. Vesnu Parun prevodio sam u nekoliko navrata, sastavio sam i pet - šest ciklusa njene poezije.
Zašto se Vesna vraća u Hrvatsku nakon svog duljeg boravka u Bugarskoj gdje joj se očito sviđalo?
Želim reći da ona nije bila ekstradirana, nego se sama odlučila vratiti. Dok je bila u Bugarskoj, okrivili su je da je jugoslavenska špijunka pa se odlučila vratiti. No, veze s Bugarskom ostaju jake – puno je prevodila bugarske pisce, pisala o njima. Ona je često prevodila konzultirajući se sa svojom prijateljicom, pjesnikinjom Blagom Dimitrovom.
Kada ste se zadnji put našli s Vesnom? Kamo biste je vodili da imate priliku da se još jednom sretnete u Sofiji?
Posjetio sam je 2009. u Stubičkim Toplicama gdje je bila na liječenju. Ona je htjela da izađemo van. Razgovor nije bio predug jer je morala otići zbog procedure na koju je išla. Bez obzira što je bila bolesna, sačuvala je svoju energiju. Ona je do kraja pisala. Inače je Vesna strašno voljela pričati, skoro bez zaustavljanja je držala svoje sugovornike u napetosti. A govorila je krasno, zabavno, emotivno, mudro, slikovito. Jednom riječju, bila je divan drug i čovjek!Teško je izabrati koja je za mene njena najdraža zbirka ili pjesma jer ima više njih koje su mi neobično drage. Ipak, osobito draga mi je pjesma Ti koja imaš ruke nevine, te i čitava zbirka Bila sam dječak, kojoj se uvijek vraćam kad želim stići do dna njene pjesničke moći
Baš tada je podijelila sa mnom svoju neobičnu želju da se ponovo nađe u Sofiji, sretne se sa svojim vjernim prijateljima koji su napustili ovaj svijet i ispriča im sve što se s njome zbivalo, mada mnogih mjesta na koje je voljela ići, danas više nema u Sofiji. Ipak, kazalište, u koje je redovito išla, još uvijek je na istom mjestu.
Baš poput Vesne, i vi ste bili optuženi da ste jugoslavenski špijun, samo što ste, zarazliku od nje, završili u zatvoru i tamo proveli 11 godina, iako je početna presuda glasila – 18 godina. Kako se izdrži u zatvoru 11 godina – pod lažnom optužbom?
Studirao sam u Jugoslaviji i bavio se slavistikom pa su me uvijek zanimale veze Bugarske i Jugoslavije (zbog geografskog položaja, Bugarsku smo zvali "istočno od raja"), ali su me lažno optužili za veleizdaju u korist Jugoslavije i za tzv. "ideološku diverziju". Tamo sam radio kao stolar, popravljao sam namještaj (zbog toga danas doma sam popravljam svoj).
Potom sam radio u knjižnici zatvora. Za neke blagdane su nam davali mogućnost podnijeti zahtjev za pomilovanje ("pomilovku"), odnosno priznati da si kriv pa su mogli zauzvrat smanjiti presudu. Meni se to nije sviđalo i nikad nisam priznao da sam kriv jer jednostavno nisam bio - pa sam im napisao: "Ako mislite da zaslužujem, pustite me..."