Od svih opera napisanih u vrijeme njemačke Weimarske republike (1919. - 1933.), vjerojatno najnezaboravnija je posljednja: Srebrno jezero Kurta Weilla, za koju je tekst napisao Georg Keiser. Opera govori o dvojici gubitnika - dobrodušnom provincijskom policajcu i lopovu kojeg je ranio - koji se probijaju kroz društvo uništeno nezaposlenošću, korupcijom i porocima. Nakon što sam ponovo proveo tjedan dana u Grčkoj - usred nemira, gladi i nasilja krajnje desnice - konačno sam je shvatio. Ta opera trebala je biti Weillov srednjestrujaški povratak; po prvi put nije surađivao s Bertoldom Brechtom i opera je trebala imati premijeru 18. veljače 1933. istovremeno u tri njemačka grada. No, 30. siječnja Adolf Hitler bio je postavljen za njemačkog kancelara. Na prvim izvedbama Srebrnog jezera nacisti među publikom napravili su nerede, a 4. ožujka opera je zabranjena. Partitura je zapaljena zajedno sa scenografijom, u notornoj ceremoniji paljenja knjiga ispred berlinske operne kuće. Lako je shvatiti zašto se nacistima nije svidjelo Srebrno jezero. Weill je bio Židov te su nacistički kazališni kritičari glazbu ocijenili "ružnom i bolesnom". Štoviše, zaplet sadrži alegoriju političke situacije u osvit nacističkog uspona na vlast. Ali uvijek je bilo nešto drugo u Srebrnom jezeru, što ide iza politike. Nešto teško shvatljivo. Provodeći vrijeme u Grčkoj, dok Zlatna zora, stranka ekstremne desnice, nekažnjeno prekida kazališne izvedbe, a ulično je nasilje uobičajeno, konačno znam što to nešto jest. Srebrno jezero jest o tome kako se ljudi osjećaju kad prijeđu s otpora na beznađe. I koliko čudnovato oslobađajuće beznađe može biti.
Na izborima 1928. nacisti su, dotad beznačajna stranka u godinama gospodarskog oporavka (poput Zlatne zore u Grčkoj), dobili samo 2,7 posto glasova. Ali u ožujku 1930, kako je slom Wall Streeta poharao njemačko gospodarstvo, propala je vladajuća međustranačka koalicija lijevog i desnog centra. Zamijenjena je prvom od tri "postavljene" Vlade stvorene kako bi se izbjegao dolazak na vlast komunista ili pak sve jačih nacista. Predvodio ju je Heinrich Bruning. Suočen s recesijom, Bruning je slijedio politiku strogih mjera štednje, držeći njemačku valutu vezanu uz "zlatni standard" (kao što Grčka slijedi politiku štednje diktiranu članstvom u euru). To je pogoršalo recesiju. Kako je nezaposlenost skočila, porasli su i glasovi za naciste: u šokantnom proboju na izborima u studenom 1930. bili su drugi s 18 posto. Ali Bruning je bio odlučan skršiti i ljevicu i desnicu: zabranio je nacističku paravojnu organizaciju sturmanteilung, zajedno sa suparničkom komunističkom uniformiranom milicijom. Kako se recesija pogoršavala, nacisti su jačali: pobijedili su na izborima 1932. zadobivši 14 milijuna glasova (37 posto). Socijalisti i komunisti su zajedno dobili više. Stranke centra su propale. No, predsjednički sustav imenovanja Vlade omogućio je tim istim strankama centra da nastave vladati, ovaj put pod novim kancelarom, aristokratom Franzom Von Papenom. Von Papen je ukinuo zabranu nacističkih jurišnika u lipnju 1932. i, kako to povjesničar Ian Kershaw u svojoj biografiji Hitlera kaže: "Pritajeni građanski rat... prijetio je postati pravim građanskim ratom." Do kraja 1932, kada također značajno jačaju i komunisti, političari na vlasti posljednji su put pokušali zadržati Hitlera dalje od vlasti. Desničarski general Kurt Von Schleicher imenovan je kancelarom i pokušao je oformiti Vladu sa svima od lijevog krila nacista do socijalističkih sindikata. Ali kako je to propalo, Hitleru su se otvorila vrata. Kershaw je zapisao: "Samo su vrlo glupe greške državnika mogle Hitleru otvoriti put. I samo nesumnjivo neobaziranje njemačkih elita na očuvanje demokracije - u stvari, nadanje da će se gospodarska kriza moći iskoristiti kako bi se demokraciju zamijenilo nekim oblikom autoritarizma - mogli su stvoriti takve pogreške. Upravo to se i dogodilo." Ta tri imena - Bruning, Von Papen, Schleicher - trebala bi biti slavna poput riječi Staljingrad, Arnhem i Dunkirk. To su ljudi koji su pokušali i bezuspješno upotrijebili kombinaciju stroge štednje, oštrih policijskih mjera i onoga što sad nazivamo "tehnokratskom" vlasti kako bi spasili njemačku demokraciju. Oni nisu uspjeli.
Ovdje leži paralela s Grčkom: zemlja je obvezana na stroge mjere štednje, a stranke centra su stiješnjene u koaliciju koja predstavlja konzervativne snage i socijalnu demokraciju. Koalicija samu sebe vidi kao posljednji bedem protiv vlade krajnje ljevice i pokušava skršiti ekstremizam upotrebljavajući policijsku silu koja je sama bila kritizirana zbog simpatija s ekstremistima. Ali unatoč tim paralelama, Grčka nije na rubu kolapsa "weimarskog" tipa. Niti je u "građanskom ratu" kako je tvrdio vođa krajnje desnog pokreta Zlatna zora na Newsnigthu prošlog tjedna. Ako išta, Grčka ima razine nestabilnosti i političke radikalizacije bliske onima viđenima u Njemačkoj rane 1930, a ne kasne 1933. Problem je u tome što se Grčka približava razinama gospodarske propasti iz 1933. Nezaposlenost u Njemačkoj bila je 30 posto kada je Hitler preuzeo vlast; u Grčkoj je sada 25,1 posto i raste. BDP u Njemačkoj padao je oko 7 posto 1931. i 1932. Njegova trenutna brzina pada u Grčkoj otprilike je ista: 7 posto godišnje. Njemačke banke propale su 1931.; grčke banke već su djelomično nacionalizirane.
Psihičke posljedice toga možete vidjeti u atenskoj ulici Stadiou, odakle sam u posljednje dvije i pol godine izvještavao nebrojeno puta. Ovaj posljednji put izgledala je opustošeno. Prije samo godinu dana pisao sam otamo, na svom blogu, kako su male specijalizirane radnje u Grčkoj osuđene na propast. Dućan s pisaljkama, numizmatičarski dućan, lokalna trgovina mješovitom robom: nema više nijedne. Poput većine same ulice. Art noveau kino izgorjelo je prošle godine; tijekom nereda 2010. u susjednoj banci Marfin podmetnut je požar, uzrokovavši smrt troje zaposlenika. Na zidovima je netko sprejem napisao: "Ljubav ili ništa." Trenutno je uglavnom "ništa": zatvoreni dućani, rastavljene i ogoljene zgrade okrhnutih fasada od streljiva u neredima; izgorjele, nestale.
I nigdje u ovoj čudnoj situaciji posljedice u ljudima nisu jasnije, nego kad pričate s mladima. S Yiannisom i Mariom našao sam se u nenamještenom stanu u boemskoj četvrti Exarchia u Ateni. Unatoč njihovim modricama i zavojima, trebalo ih je neko vrijeme nagovarati da stanu pred kameru - anonimno u kapuljačama preko glava - kako bi zabilježili njihove optužbe za policijsku brutalnost u pritvoru. Ono što me
Desecima tisuća mladih ljudi život se već odvija u poluilegali: skvotiraju umjesto da iznajmljuju; moljakaju hranu od svojih prijatelja
pogodilo, pored njihovih optužbi (koje je policija zanijekala, ali djelomično u izvještaju potvrdio istražni sudac), bila je njihova odvojenost od normalnog života. Oni su očekivali da policija bude brutalna i fašistoidna. Bili su bijesni što su, kako tvrde, morali u ćelijama slušati propagandu Zlatne zore. Ali oklijevali su iznijeti žalbu unutar sistema. Desecima tisuća mladih ljudi život se već odvija u poluilegali: skvotiraju umjesto da iznajmljuju; moljakaju hranu od svojih prijatelja. Odlaze u sela svojih djedova i baka, spavaju na sofama. Yiannis je povremeno zaposlen tehničar u kulturnoj industriji; Maria je visoko kvalificirana profesionalka koja radi kao konobarica.
Britanska spisateljica Laurie Penny ovako je, u nedavnim memoarima, opisala situaciju za vrijeme boravka u Ateni: "Stigli smo ovdje očekujući nerede. Umjesto toga našli smo se u situaciji da promatramo što se događa kad neredi odumru i nastupa stravična inercija." (Penny L./Crabapple M., Discordia, Random House 2012). Stravična inercija sada se, iz svijeta poluodmetnutih mladih aktivista, uvlači u živote običnih ljudi. Ljudi se povlače u svoju privatnost, bili oni atenski anarhisti s kapuljačama ili mladi farmeri u Tesaliji pri svojoj trećoj ili četvrtoj boci pive prije ručka. To više nije "osobno je političko", nego osobno umjesto političkog. Istina, prosvjednici će i dalje dolaziti u velikim brojevima, kao na prošlotjednom Općem štrajku. Ali oni sudjeluju, kroz pokrete prosvjeda, čak nereda. "To je samo da se strane pokažu jedna drugoj, policija i anarhisti.", kazao mi je moj grčki fikser kada smo se probijali kroz stampedo i suzavac. Prije godinu dana poštapalica je bila "bezakonje" - strah od anomičnog sloma, u kojem male grupe i zajednice odustaju od zakona, krojeći vlastite. Sad nema čak niti suviše anomičkog aktivizma; pokret koji je prkosio cestarinama i ometao prodaje domova pod ovrhom, i koji je bio velik u proljeće, sada je malen.
Ako je išta poštapalica kasne 2012, to je djelo onoga koji je ispisao slogan "Ljubav ili ništa". On je manje o bezakonju, više o depresiji. Ono što deprimira većinu grčkih građana - od liberala desnog centra do liberalne ljevice - brz je uspon Zlatne zore. U dvjema izborima u svibnju i lipnju dobila je između 6 i 7 posto. Ništa poput nacističkog probitka u stilu 1930. Ali počela je provoditi "učini sam" zakone protiv imigranata, bez policijska intervencije. Na gradskim tržnicama u Messolonghiu i Rafinai njezini uniformirani aktivisti provjeravali su dozvole imigrantskih štandova, demonstrativno uništavajući one za koje se nisu imale dozvole. Kako istraživanja biračkog tijela pokazuju da 45 posto policajaca glasa za Zlatnu zoru, raste zabrinutost da potpora krajnjoj desnici počinje skretat operacionalne prioritete policije na lokalnim razinama. Kad sam razgovarao s drugim čovjekom Zlatne zore Illiasom Panagiotarosom, on je tvrdio da im je potpora unutar policije "60 posto i više". I dao je frapantno objašnjenje kako ilegalne akcije Zlatne zore utječu na provedbu zakona. Govoreći o napadima na tržnicama, rekao je: "Problem je bio riješen jednim incidentom koji je snimljen, jer su time nestali ilegalni imigranti u svim otvorenim tržnicama u cijelog Grčkoj. Tad je došlo je do naguravanja i tuče, ništa posebno, a sad policija stiže zbog samo jednog telefonskog poziva o tome kako će Zlatna zora navratiti, što znači da je naše ime vrlo učinkovito..."
Nova politika, poznata kao "gostoljubivi Zeus", jest okupljanje imigranata u kampove: policija u civilu ili uniformama na ulici vidljivo zaustavlja svaku obojenu osobu, provjerava papire i, ako nisu u redu, šalje ih imigrantski pritvor
Grčka ima očit i ogroman problem s ilegalnom imigracijom. Središta mnogih gradova su prepuna - ili su barem bila do ljetos - mladih muškaraca iz Afganistana, Somalije, Sudana i, sve više, Sirije. Mnogi Grci ih se boje, smatrajući ih prijetnjom društvenom redu i tradicionalnom načinu života u zemlji koja nikad nije imala kolonije i zato donedavno nije ni iskusila veliku etničku raznovrsnost. Nova politika, poznata kao "gostoljubivi Zeus", jest okupljanje imigranata u kampove: policija u civilu ili uniformama na ulici vidljivo zaustavlja svaku obojenu osobu, provjerava papire i, ako nisu u redu, šalje ih imigrantski pritvor. Dok udruge za ljudska prava, zahtijevajući pristup kampovima, protestiraju zbog toga, Zlatna zora protestirala je ispred njih, tvrdeći da su uvjeti u njima predobri, a deportacije nedovoljno brze (oko šest tisuća imigranata je privedeno, a možda tri tisuće su deportirane). Ali čak i kad policija kupi imigrante, politika Zlatne zore jest da ih teroriziranjem makne s ulica, smještajući pravne kampanje protiv onih tvrtki koje ih zapošljavaju.
U međuvremenu, grčki mediji su si uzeli zadatak da ojačaju asocijacije imigranata s kriminalom. Za one koji traže drukčiji pogled postoje samo novine krajnje ljevice jer je glavna liberalna tiskovina Eleftheopia, ekvivalent Guardiana, propala.
Grčka koalicija sprema se nametnuti još jednu, posljednju mjeru štednje: 13 i pol milijardi eura godišnje u rezovima i rastu poreza, kako bi se otpustio paket pomoći od 31 milijarde eura. U trenutku kada to stavi u parlament možemo očekivati veliki prosvjed. Nakon toga Koalicija može samo čekati i nadati se da njezina biračka potpora neće krenuti stopama njemačkim stranaka centra nakon 1932. Na njihovu nesreću, potpora im već izmiče. Dok je Nova demokracija zadržala anketni rejting na 27 posto (za razliku od izbornih 29 posto), Pasok - bivša vladajuća socijalistička stranka - pala je na 5,5 posto, rame uz rame s koalicijskim partnerom Demokratskom ljevicom. Kombinirani birački rejting stranaka koje su za mjere štednje sada je 38 posto. Zlatna zora prošlog je tjedna imala 14 posto, dok ljevičarska Syriza vodi u anketi s 30 posto (uzimajući mnogo glasova komunistima koji su sad na 5 posto). No, ovi se rezultati ankete vjerojatno neće uskoro isprobati na izborima. EU radi prekovremeno kako bi sadašnju koaliciju održala zajedno, a kako potpora Pasoku ponire prema dnu, nema razloga riskirati skorim izborima. Za većinu ljudi koja želi da mjere štednje prestanu i koji ne žele biti trovani suzavcem, prebijani, zlostavljani ili čak ići u štrajk, preostaje jedino "ljubav ili ništa" strategija. Navodno raste upotreba antidepresiva. Knjiga Laurie Penny govori o brojnim slučajevima bivših političkih aktivista jednostavno preuzetih pićem i drogom.
Što nas ponovo vraća Srebrnom jezeru. "Interes ljubavi" se u operi Kurta Weilla ne javlja do druge polovine i dolaska Fennimore, mlade žene zatočene u dvorcu s dvojicom gubitnika i reakcionarnim aristokratom koji ih je opelješio spletkama. Kad se Fennimore pojavi, glazba postaje očaravajuća i lirična; usredotočuje se na miješani očaj dvojice muškaraca i djevojke. Posljednja scena, snovitih petnaest minuta tijekom kojih se muškarci upućuju iz dvorca prema jezeru gdje će se vjerojatno utopiti, mješavina je zanosa i očaja.
"Ti bježiš od užasa", pjeva Fennimore,
"koji može uništiti sve što znamo.
Ali klica stvaranja borit će se da raste.
Sve ovo može biti početak
Iako vrijeme pretvara naš dan natrag u noć
Ipak će sati mraka voditi naprijed
Prema svitanju veličanstvenog svjetla."
Uvijek sam se mučio razumjeti ovaj završetak: zašto, u posljednjim danima Weimara, Kurt Weill nije napisao neku himnu otpora nacizmu, umjesto djela koje u konačnici izražava rezignaciju? Odgovor se nalazi na atenskim ulicama. Možete osjetiti kako je kada se politički sustav, pa čak i vladavina zakona, paralizira i atrofira. "Beznadna inercija" počinje zahvaćati srednju klasu, kako prizori organiziranog rasističkog nasilja zadiru u njihove živote. Suočeni s gospodarskim stanjem nametnutim od strane Europske središnje banke i MMF-a, te uličnom atmosferom koja nalikuje Isherwoodovom Berlinu, prirodna ljudska potreba nije borba nego bijeg. Bijeg od opasnosti u čahure droge, veza, alternativnih životnih stilova ili svojeg iPoda.
Ovako je američki režiser Douglas Sirk opisao događaj u kazalištu nakon nereda na premijeri Srebrnog jezera u Leipzigu: "Nacistički jurišnici ispunili su pozamašan dio gledališta, a i gomila nacista bila je ispred kazališta s transparentima, uzvikujući nekakve parole. Ali većina publike je uživala u izvedbi... pa sam isprva pomislio da će vjerojatno biti grubo, no možda nije nemoguće nadvladati nad situacijom... ali nikakva predstava niti pjesma nije mogla zaustaviti ovaj grozan smjer kretanja prema neljudskosti." (Citat iz Kurt Weill on Stage, Forster Hirsch.)
Razlike su, prema posljednjim danima Weimara, jasne. Grčka država je, pod međunarodnim pritiskom, još sposobna provoditi vladavinu zakona; iako atrofirana, još ima potporu više od trećine glasača i nije bilo ključnog probitka krajnje desnice. Najvažnije, velike poslovne ili medijske grupe, te nikakav važniji dio elite, još nisu stali iza krajnje desnice kao što se desilo u Njemačkoj. Ali ovakav bijeg u inerciju, depresiju i privatni život možda je naglašeniji nego u Weimaru. Weimarska Njemačka je prije svega bila društvo intenzivnog političkog angažmana: hijerarhičnih politika, cjeloživotnog obvezivanja društvenim pokretima, sindikatima, udrugama ratnih veterana. Pa iako je grčka kriza možda na nižoj razini od one koja je slomila njemačku demokraciju, snage koje drže demokraciju možda su također slabije. Kad sam prije dva tjedna intervjuirao Iliasa Panagiotarosa iz Zlatne zore, on je bio jasan o tome koji je projekt stranke: ako Syriza dobije izbore, "mi ćemo dobiti sljedeće... Prevrat će se desiti nakon sljedećih izbora, kada će pobijediti Zlatna zora; sad smo treći - tako da nije san da ćemo kroz godinu, dvije ili tri biti vodeća politička stranka."
Vođe međunarodne zajednice, zaposleni pregovaranjem posljednjeg paketa mjera štednje koji bi trebao prethoditi strateškom spašavanju zemlje, znaju koji su ulozi. Ako podbace, cijeloj generaciji mladih Grka bit će, poput protagonista u Srebrnom jezeru, ostavljen izbor između ljubavi ili ničeg.
Tekst je izvorno objavljen ovdje.
