Kaos, strah i neizvjesnost
Dok ispisujem ove redove, situacija na terenu je nejasna. Stižu kontradiktorne vijesti o "obruču koji se steže oko Tripolija", o Gadafiju koji je "opsjednut" u svom glavnom gradu, o "kontraofenzivi prorežimskih snaga", o "napredovanju pobunjenika prema zapadu", i o "pat situaciji na bojištima". Nesvjesno ili namjerno se plasiraju dezinformacije. Šire se priče o stranim "plaćenicima" odgovornim za masakre prosvjednika. Pronalaze se pojedinci koji zazivaju inozemnu vojnu intervenciju radi zaštite civila.
Borbe su se doista vodile i povremeno obnavljaju u priobalnom pojasu što se proteže prema zapadu. U Zavijahu na nekih pedeset kilometara zapadno od Tripolija, pobunjenici navodno još uvijek kontroliraju dio grada i luku, i pružaju otpor napadima vladinih snaga. Centralne su vlasti međutim uspostavile kontrolu nad strateškom autocestom i nad Ras Aždirom, najvažnijim graničnim prijelazom prema Tunisu. Tako barem tvrde strani novinari kojima je ministarstvo informacija organiziralo vožnju do tog mjesta. Nisu vidjeli na tom putu od nekih 200km značajnije tragove borbi. Jedino su primijetili nestanak portreta Gadafija što su ranije krasili ovu magistralu. Tom istom prometnicom prema susjednoj zemlji sada bježe deseci tisuća građana arapskih zemalja prethodno zaposleni u Libiji. Mnogi tvrde da su bili opljačkani na usputnim kontrolnim punktovima.
Sa kolapsom centralne vlasti na istoku zemlje i svrstavanjem lokalnih vojnih garnizona uz pobunjeničku stranu, granica prema Egiptu je praktično otvorena i
mustafa-jalil.jpg
Grad Sirt, Gadafijevo rodno mjesto i uporište njegova klana, otprilike na pola puta između Bengazija i Tripolija, pod čvrstom je kontrolom lojalističkih snaga. Odatle istovremeno kreću režimski protunapadi prema istoku. Koliko sam uspio razabrati, najžešće su se borbe vodile ili još vode oko više priobalnih naftnih terminala i rafinerija. Dalje prema istoku situacija oko Ras Lanufa i Misurate je nejasna, dok su pobunjenici odbili prvi napad na Bergu. Inače razdaljina između Tripolija, gdje je koncentrirana glavnina Gadafijevih snaga i Bengazija je oko 1.000 km. Da bi bilo koja od dvije suprotstavljene strane mogla pokrenuti izgledniju ofenzivu, morala bi raspolagati sa odgovarajućom logistikom, što ni jednima ni drugima nije jača strana. Tu su pobunjenici u lošijem položaju, jer nemaju vojne avijacije. ili do sada nisu koristili vojne pilote koji su im se pridružili, ili nemaju osposobljenih aviona. Svaki masovniji pokret njihovih trupa prema zapadu bi mogao biti zaustavljen zračnim napadima. Iako su prije neki dan uspjeli srušiti jedan od Gadafijevih lovaca, ne raspolažu odgovarajućom protuzračnom obranom, pa nisu u stanju zaštiti ni sve pozicije u vlastitoj pozadini (vladini avioni su neometano bombardirali više bivših kasarni i depoe oružja).
Iako se javljalo o pobuni nekih berberskih plemena oko grada Sebhe, 1 300 km južno od Tripolija, u oblasti Fezana, jugozapad zemlje još uvijek nije izmakao kontroli Tripolija Strani mediji, čiji su se izvjestioci tek kasnije uspjeli ubaciti u zemlju, puno prostora poklanjaju pomorskoj i zračnoj evakuaciji stranaca, većinom zaposlenih u inozemnim tvrtkama ili pristiglim u Libiju kao tehnička međudržavna pomoć; među njima i građana država slijednica SFRJ. Srbija i Hrvatska su poslale avione, a Crna Gora brod koji je prihvatio i Bosance. Neki su se uspjeli ukrcati na plovila drugih zemlja.
Pitanje je kako će se sve ovo završiti i vratiti u nekakvu "normalu". Kakva i čija će to "normala" biti? Pobunjenici većinom nastupaju pod zastavom bivšeg kraljevstva. Tvrde, ne zato što bi htjeli restauraciju monarhije, već zato što odbacuju zastavu Gadafijeve džamahirije. Ipak, dva nećaka pokojnog kralja Idrisa, koji nije imao direktnih potomaka, nude iz svog londonskog izbjeglištva vlastite "usluge".
Nafta, plin, blagoslov i prokletstvo
Pošto su se prethodna dva mjeseca svjetski mediji bavili pobunama, prvo Tunižana, a potom Egipćana, protiv Ben Alijevih i Mubarakovih autokracija, sada su svi reflektori okrenuti prema Libiji i njezinu vođi Gadafiju. Jeste, libijska je pobuna bila inspirirana tuniskim, a još više egipatskim događajima, i dio je sadašnjeg slobodarskog vala što silovito zapljuskuje arapski svijet. Ako padne i Gadafi, kao što su pali njegovi kolege iz susjedstva, potvrdit će se predviđanja o t.zv. domino efektu. Međutim, dok građanske "revolucije" u Tunisu i Egiptu imaju mnogo toga zajedničkoga, libijska je pobuna sui generis, jer je libijsko društvo još uvijek plemenski fragmentirano. Najbliži po socijalnoj, dakle plemenskoj pozadini nemira, su joj jemenski protesti. No za razliku od Jemena, i od neposrednih susjeda, Libija je bogata naftom i prirodnim plinom, zbog čega je ishod sadašnjih političkih sukoba u toj zemlji važan, ne samo neposrednim uvoznicima tih resursa, već i potrošačima širom svijeta.
Poslije dva tjedna libijskih sukoba, cijene barela sirove nafte na svjetskim tržištima su prebacile granicu od 100 dolara. Nastojeći suzbiti dalji rast, uskočila je Saudijska Arabija, vodeća sila OPEC-ova kartela, te sa svojim rezervnim proizvodnim kapacitetima nadoknadila smanjenu libijsku izvoznu kvotu. Libijski naftni output pokriva jedva 3 posto potreba svjetskih potrošača. Može se samo zamisliti kakvu bi krizu izazvao napad na Iran za kojega uporno navijaju Izraelci.
Sadašnja politička podijeljenost Libije, gdje režim uglavnom kontrolira zapad zemlje, a pobunjenici njezin istočni dio, može se još više produbiti okolnošću da su i glavna naftna nalazišta locirana u te dvije geografski odvojene zone
Sa rezervama nafte koje se procjenjuju na 46,4 milijardi barela, Libija zauzima prvo mjesto u Africi. Do ovih je događaja izvozila oko 1,8 milijuna barela dnevno, a lokalno trošila svega 270.000. Bila je, poslije Nigerije i Alžira, treći afrički izvoznik i deseta na svjetskoj rang listi. K tomu se njezine rezerve plina procjenjuju na 55 trilijuna kubičnih feeta (Tcf). Njihovim izvozom se 2010 popunilo 95 posto libijskog budžeta. Prema procjenama Centra za studije i istraživanja arapskog i mediteranskog svijeta iz Ženeve, to je Libiji u proteklih 30 godina pribavilo prihod od nekih 450 milijardi dolara, s napomenom da je izvoz ogromno porastao poslije ukidanja UN-ovih međunarodnih sankcija 2003 godine (uvedene su 1992-1993).
Šukri Ganem, predsjednik Libijske nacionalne naftne korporacije (LNOC), ovih je dana tvrdio kako je dnevni izvoz smanjen za približno 700 000-750 000 barela; i to ne samo zbog unutrašnjih nemira, već i zbog prioriteta koje lučke vlasti daju pristiglim brodovima što evakuiraju strance.
Sadašnja politička podijeljenost Libije, gdje režim uglavnom kontrolira zapad zemlje, a pobunjenici njezin istočni dio, može se još više produbiti okolnošću da su i glavna naftna nalazišta locirana u te dvije geografski odvojene zone. Uz tunisku su granicu na jugozapadu od Tripolija locirana naftna polja odakle se crno zlato pumpa do terminala u Zavijehu. U zaleđini Sirenaike, bliže egipatskoj granici, je druga grupa skromnijih nalazišta, odakle su se nafta i plin dovodili cjevovodima do pet pomorskih terminala. Ti su sada pod kontrolom pobunjenika. Iako su se borbe vodile oko svih gore navedenih terminala, ni jedan od njih nije do sada fizički onesposobljen. Nisu stradali ni cjevovodi. Ali su neka polja, rafinerije i terminali prestali funkcionirati zbog bijega osoblja. Obje su strane očito svjesne da su nafta i plin, bez obzira kakav će biti ishod njihova sukoba, dragocjeni i da ih treba čuvati.
Libijski plemensko-klanski mozaik
Granice današnje Libije su zacrtale kolonijalne sile po ishodu Prvog svjetskog rata, kada je Liga naroda povjerila mandat upravljanja tim teritorijem Italiji. Sve do 1911. - 12. je priobalni pojas bio pod nominalnom vlašću propale Otomanske imperije, ali zapravo bio prepušten kontroli lokalnih begova turskog porijekla. Otpor talijanskoj okupaciji, kojega je prevodilo sufisko bratstvo Senusija, ugušen je brutalnom silom, pravim genocidom - talijanska je soldateska pobila nekih 200.000 Libijaca. Raselila ih je oko milijun, kako bi napravila mjesta za talijanske koloniste. To su zastrašujuće brojke ako se zna da tadašnja Libija nije imala više od dva milijuna žitelja. Konačno, tridesetih godina prošlog stoljeća, na glavnom trgu Bengazija su javno obješeni - posljednji vođa senusijevskog otpora, ranjen u prethodnom okršaju, Omar Moktar, i petorica njegovih suboraca.
Omar Moktar se smatrao nacionalnim libijskim herojem već u vrijeme kraljevstva, a njegov je kult pojačan sa stvaranjem džamahirije. Njegov unuk je ovih dana podržao pobunu protiv Gadafija.
Kraljevstvo je teškom mukom počelo graditi neke rudimente moderne države - administraciju, vojsku i školstvo. Libija nije imala ni kadrova, ni srednjih slojeva koji su se tek počeli stvarati pod okriljem nove države. Kraljevstvo nije imalo nikakve ekonomske politike, čak ni kada su otkrivena prva naftna nalazišta, i stranim kompanijama, tada američkim i britanskim, dodijeljene prve koncesije. Na tim su poljima, kao i u američkim i britanskim vojnim bazama, zapošljavani isključivo stranci. Samo libijsko društvo je ostalo plemenski podijeljeno kakvo je bilo ranije. Svaka od tih zajednica, a računa se da ih je nekih 120, ostala je zatvorena u svoje male i odvojene naturalne ekonomije.
Potomci prvih beduinskih grupa što su iz Arabije davno pristigle u ove oblasti se
omar_mokhtar.jpg
U poljoprivredu se bolje razumiju potomci starosjedilačkog stanovništva koje je islamizirano i arabizirano. Njih nazivaju Marabitinima i danas uglavnom neseljavaju unutrašnjost Sirenake i siromašne krajeve središnje Libije. Među ovima su Varfale najveća plemenska skupina, čiji se broj procjenjuje na nekih milijun pripadnika. Ali nisu imali, niti danas imaju centralne plemenske organizacije. I oni se dijele na brojne podplemenske klanove, koji se obično nazivaju po mjestima gdje su naseljeni. Daleke 1969. godine, kada je Gadafi pokrenuo pobunu protiv monarhije, uz njega su stajali oficiri iz tog plemena. No devedesetih godina, kada su se neki mlađi među njima pokušali pobuniti, proveo je radikalnu čistku Varfala iz armijskih redova.
Dalje prema jugu su islamizirani Berberi, koji su se okupili u i okolo plodnih oaza, gdje se bave ratarstvom i uzgajanjem sitne stoke. Također su plemensko-klansko podijeljeni.
Na krajnjem jugu su Tuarezi, po jeziku berberski rođaci, koji naseljavaju granične oblasti Libije, Čada, Nigera i Alžira. Tradicionalno su bili nomadi, gospodari transsaharskih karavanskih putova i ponekada razbojnici. Granice suvremenih država nisu mogle spriječiti njihove sezonske migracione pokrete. Mnogi koje sam bio susreo kada sam putovao južnim krajevima Libije su porijeklom iz susjednih afričkih država. S
kralj_idris.gif
Delegatski sustav džamahirije
Prisustvovao sam raspravi što se vodila na skupštini jedne radne jedinice, zapravo skupštini svih djelatnika jednog sveučilišta u Tripoliju. Podsjetilo me na sastanke našeg nekadašnjeg Socijalističkog saveza
Gadafi se od arapskog revolucionara kakav je mnogima izgledao 1969. godine, asketskog pustinjskog čovjeka koji se zadovoljio činom pukovnika, s vremenom uživio u ulogu velikog vođe, mislioca i proroka "treće univerzalne teorije između kapitalizma i komunizma", koju je promulgirao 1979. godine sa svojom Zelenom knjigom. Tu je formulirao smjernice budućeg revolucionarnog razvoja zemlje. Uspostavljena je Velika narodna libijska arapska džamahirija (države masa), zamišljena kao direktna demokracija u kojoj će narod vladati posredstvom mreže narodnih komiteta. Zelena knjiga je rezolucijom Generalnog narodnog kongresa proglašena temeljnim dokumentom države masa, dok je drugom rezolucijom "brat" Gadafi proglašen Vođom. Praktično su mu data sva ovlaštenja šefa države, ali bez odgovornosti (ne podliježe reizboru i nikomu ne polaže računa). Narodni komiteti su organizirani po dva principa - teritorijalnom i radnom. Ima ih ukupno oko 600 i svi imaju svoje milicijske čete, odnosno zaštitarske grupe. Neki od narodnih komiteta na terenu su veći i pokrivaju čitavo pleme ili klan. Biraju ih na godinu dana svi odrasli muški i ženski članovi odgovarajuće teritorijalne jedinice. Ti su zapravo funkcionari lokalne vlasti i za taj su posao, uz razne druge beneficije, novčano nagrađeni, kao i članovi njihovih zaštitarskih grupa. Time je unutar plemena ili klana stvorena režimu odana paralelna struktura, kojom je de facto potkopan autoritet tradicionalnih šeikova i klanskih glavara. No najčešće su i oni birani u te narodne komitete, u kojima mlađi i obrazovaniji članovi, ili sa uvažavanjem slušaju njihove savjete, ili ih preglasavaju.
Prisustvovao sam raspravi što se vodila na skupštini jedne radne jedinice, zapravo skupštini svih djelatnika jednog sveučilišta u Tripoliju. Podsjetilo me na sastanke našeg nekadašnjeg Socijalističkog saveza. Raspravljalo se o Gadafijevom projektu otpuštanja viška zaposlenih, njih ukupno pola milijuna, kojima bi se isplatila novčana kompenzacija (suma novca kojom bi mogli započeti neki posao ili kupiti zemlju). Oni koji su mislili da će dospjeti na listu za odstrel žestoko su se protivili. Par mjeseci kasnije, kada je održan Generalni narodni kongres na nacionalnoj razini, kojem su prisustvovali delegati svih teritorijalnih i radnih komiteta, primjena Gadafijeva prijedloga je bila "odložena" i prijedlog vraćen "na doradu". Generalni narodni kongres je inače redovito sastaje jednom godišnje i zna zasjedati po mjesec-dva; osim rasprava o naputcima Vođe, pretresa i rad vlade i njezinih ministarstava, koji su izvršni organi Kongresa. Velika je pričaonica. Gadafi se obično pojavi kada se raspravlja o državnom budžetu. Tada mu premijer i ministri objašnjavaju, nekada pišući kredom po crnoj ploči - koliki su bili prošlogodišnji prihodi i kako se namjeravaju trošiti. Onda im on daje sugestije kako bi to trebalo raditi i koji su prioriteti slijedeće budžetske godine. Obično se delegati Kongresa slože, nekada uz manje korekcije, sa njegovim sugestijama. No, ponavljam, njegov prijedlog za otpuštanje viška državnih službenika je "odložen" i do danas nije realiziran.
S ovom sam pričom o libijskom delegatskom sistemu, vjerujem dosadnom mnogim čitaocima, htio objasniti dvije stvari - prvo, kako je Gadafi uspio marginalizirati tradicionalne plemenske i klanske autoritete; drugo, kako je svom personaliziranom sustavu vladavine pribavio podršku onih, što su od tog sustava imali koristi. Velika mu je pogreška bio plan o otpuštanju 500 000 državnih djelatnika.
No režim je antagonizirao i one što su u raspodijeli beneficija i državnih sinekura bili zakinuti ili dobijali manje nego susjedi iz drugog klana/plemena. Svi su znali da je klan Gadadfa bio debelo favoriziran. O tomu sam slušao. Njegovi su članovi dobijali stipendije za školovanje u zemlji i inozemstvu, poslije su postavljani na prestižne i lukrativne položaje u civilnoj administraciji, u specijalnim vojnim jedinicama, u državnim firmama, zdravstvu i u školstvu. Dominirali su državnim institucijama. I u oblastima gdje nisu rođeni punili su narodne komitete. Uz njih su napredovali i članovi "savezničkih" klanova. Grad Sirt, odakle potječu Gadafijevi, je od zapuštene primorske selendre pretvoren u modernu urbanu cjelinu. Može se činiti paradoksalnim, ali je Moamar, potkopavajući tradicionalne plemensko/klanske autoritete stvorio nešto što bih nazvao "neoplemenima" i "neoklanovima".
Uz prethodno je degradirao neke bitne državne institucije. Prije svega vojsku iz koje je sam potekao. Bojao se vojnih pobuna. Sveo je redovnu armiju na nekih 40 000 vojnika i rasporedio ih po međusobno nepovezanim garnizonima razbacanim na ogromnom teritoriju zemlje. Uloga im je bila defanzivna i statična. Ostavio im je, kažu, staro istočnoeuropsko naoružanje. S druge je strane osposobio mobilne i suvremeno
ajsa_gadafi.jpg
Kada je Vođa bio predložio otpustiti onih suvišnih pola milijuna državnih službenika, istovremeno je izašao sa idejom da se poslovi države svedu na nacionalnu obranu, unutrašnju sigurnost, vanjsku politiku i financije. Sve ostalo, dakle školstvo, zdravstvo, transport i gospodarstvo, bi bilo prepušteno individualnoj inicijativi. Bila je to Gadafijeva verzija utopije o "odumiranju države". Možda bi Vođa nastavio sa demontiranjem države da ga ovi događaji nisu spriječili.
Čini se da su jedine dvije državne institucije što su u svim tim turbulencijama uspijevale "normalno" funkcionirati, dakako slijedeći direktive Vođe i njegova klana, bile - Libijska nacionalna naftna korporacija (LNOC) i Libijski investiciona agencija (LIA), sa njihovim brojnim filijalama. Preko prve je država dolazila do novca, a preko druge je taj novac investirala u zemlji i inozemstvu. Tvrdi se da u LNOC-ovim filijalama Gadafijevi sinovi imaju dionice.
Spominjem i jednu malo poznatu vjersku instituciju, neku vrstu državnog Vjerskog vijeća (na arapskom: Dava, što doslovno znači Poziv) , preko kojeg su vlasti kontrolirale upotrebu islama i islamske klerike (svi su bili državni službenici). U vijeće su bili kooptirani odabrani šeici i imami, uključujući šeici Senusijskog bratstva. Budžet mu je velikodušno popunjavan iz državne kase, tako da se Vijeće bavilo i investicijama. Bilo je na primjer vlasnikom elitnog hotelskog i poslovnog kompleksa zgrada u središtu Tripolija.
Klan Gadafijevih
Vladajuća klika, u čijem se prvom krugu nalazi Gadafijeva obitelj, a u drugom njezini pobočnici, najviše se okoristila poslovima vezanim za izvoz i prodaju nafte i plina (isto je bilo sa favoriziranim klanom Takritija u Iraku, kojega je predvodio Sadam Husein). Bili su posrednici ili čak voditelji pregovora u ime LNOC-ovih filijala, njezine marketinške agencije Tamoil, čije je sjedište u Milanu, i "savjetnici" Libijske investicijske agencije za ulaganja u inozemstvu.
Prema britanskom Daily Telegraphu, obitelj Gadafijevih u Londonu i u Europi raspolaže sa imovinom vrijednom 23 milijarde funti. Prema direktoru ranije spomenutog ženevskog instituta Hasni Abidiju, kroz ruke klana je do danas prošlo najmanje 35 milijardi dolara. Slutim međutim da je riječ o državnom, a ne privatnom novcu. Doduše bio je na raspolaganju familiji. Kao što se ranije dogodilo klanovima Ben Alija i Mubaraka, Europljani su u svojim zemljama, brzopotezno zamrznuli svu sumnjivu libijsku imovinu. Odvojeno od toga, američki predsjednik Obama je objavio kako su zamrznuta sva libijska ulaganja u SAD. Neki nagađaju da bi mogla iznositi do 30 milijardi dolara. Sve zajedno mi se čini pretjeranim.
Seif Al-Islam je predsjednik Gadafijeve međunarodne fundacije za razvoj i milosrđe.
saif-gadafi-.jpg
Mutasim, koji je očev savjetnik za nacionalnu sigurnost, zapravo šef obavješatajaca, od brata Mohameda na silu je preuzeo vlasnički udio u lokalnoj filijali Coca-Cole. Inače je bio redoviti sugovornik brojnih američkih dužnosnika i poslovnih ljudi, koji su prije ovih događaja defilirali Tripolijem. Surađivao je i sa glavnim egipatskim obavještajcem Suleimanom (bio je do Mubarakova smjenjivanja njegov potpredsjednik za jednokratnu upotrebu) i sa američkom CIA-om u zajedničkoj "borbi protiv terora" (posebno u neslavnim rendition programima).
Hanibal, koji se pročuo po skandalima što ih je izazivao po Europi, "savjetnik" je Organizacije pomorskog transporta preko koje ide sav izvoz libijske naftne kvote.
hanibal_gadafi.jpg
Ostavke i pretrčavanja
U Kairu je Gadafi, mimo ambasade, imao osobnog predstavnika, inače prvog rođaka Ahmeda Gadafa El-Dama, preko kojega je dogovarao sve ozbiljnije političke i ekonomske poslove sa Egipćanima. Taj je imao na osobnom raspolaganju mlažnjak s kojim je putovao po Bliskom istoku. Nedavno je u znak "protesta zbog događa u Libiji" javno otkazao ljubav Vođi, ali slutim da je zapravo riječ o parama kojima je u ime rođaka ovdje upravljao.
Uz prosvjednike u Bengaziju drugoga je dana pobune stao Mustafa Džalil, do tada Gadafijev ministar pravde, koji sada predsjedava Libijskim nacionalnim vijeću. Na stranu pobunjenika je prešao i general Abdel Fatah Junis Al-Abidi, doskorašnji ministar unutrašnjih poslova. Njegov je primjer slijedio i glavni državni tužitelj. Još prije njih se pobuni pridružio komandant vojnog garnizona u Tobruku, sa čitavom svojom jedinicom. Na Maltu su pristigla dva libijska vojna aviona, čiji su piloti, tvrdi se obojica pukovnici, odbili bombardirati civilne ciljeve.
Pobunu je podržalo ili dalo ostavku najmanje 10-12 ambasadora, među kojima veleposlanik u Washingtonu i izaslanik pri Arapskoj ligi u Kairu. Negdje su to učinili savjetnici ambasadora. Javljeno je da su neki dužnosnici iz Gadafijeve okoline u Tripoliju smijenjeni ili "nestali", ali se ne zna kakva im je sudbina.
***
Režim se očito urušava. Njegovi se kadrovi osipaju. Mnogi su prešli na pobunjeničku stranu. Čitave vojne jedinice. Ali sve to ne znači da je Gadafi gotov. On još uvijek raspolaže, ne samo sa dovoljnim snagama za obranu Tripolija, već i za ofenzivna djelovanja. Na svojoj strani ima, ne samo "plaćeničke jedinice", već i visokoopremljene i mobilne specijalne brigade pod komandom odanih mu oficira. Za razliku od protivnika, raspolaže sa vojnim helikopterima i avionima. Može se, barem u obrani, osloniti i na milicije mnogih narodnih komiteta na zapadu i jugu zemlje. U samom Tripoliju može još uvijek izvesti na ulice tisuće pristalica. Sklon sam vjerovati njemu i njegovim sinovima kada tvrde da će se boriti "do posljednjeg metka". I doista - osim dokaza o suprotnom, samo ga metak može zaustaviti.
Vidim, na primjer, iz komentara britanskog Guardiana - kako zemlji tek "prijeti građanski rat". Pa pobogu, taj je rat već bijesni! A kao i u svakom građanskom ratu - pobjednik je neizvjestan.
(Kairo, 07/03/2011)
