Poslije 42 godine Gadafijeve vladavine njegova se Libijska Džamahirija raspala u međuplemenskom ratu oko raspodijele naftne rente i pod NATO-vim bombama. Zapadni su saveznici, prije svih SAD, Francuska i Britanija, iskoristili unutrašnji sukob Libijaca za promociju vlastitih interesa na nemirnim obalama južnog Sredozemlja. Kako sada stoje stvari - Amerikanci će sa svojim Atlantskim vojnim savezom steći važno strateško uporište na tlu Afrike i zadržati vlastiti udio u raspodjeli libijskog naftnog bogatstva. Šlepajući se za Washingtonom, Sarkozy i Cameron se dodvoravaju segmentima vlastitih elektorata još uvijek nostalgičnim za minulim vremenima "kolonijalne slave", a računaju i na sadržajnije komade libijskog naftno-plinskog kolača. Italija, koja je ranije najviše uložila u Libiju, pridružila se NATO-voj koaliciji tek kada je Berlusconi shvatio kako bi mu zemlja mogla ostati bez neophodnog joj libijskog plina. Realpolitik je prevladala i kod onih država koje su bile skeptične ili su se čak protivile vojnoj intervenciji.
Libijska Džamahirija više ne postoji, ali se još ne naziru konture države koja će je zamijeniti, a koja je već međunarodno priznata.
Kako su "pobijedili": film događaja
Libijska Džamahirija više ne postoji, ali se još ne naziru konture države koja će je zamijeniti, a koja je već međunarodno priznata
Nezadovoljstvo Gadafijevim svojeglavim raspolaganjem nacionalnim bogatstvom dovelo je do rascjepa u redovima njegove heterogene vladajuće ekipe. No da prvi protesti na istoku zemlje nisu bili ugušeni krajnje surovo, vjerojatno ne bi došlo do opće pobune što se proširila Sirenaikom. Ta je regija, s vlastitom poviješću, bila između dva svjetska rata uporištem senusijevskog bratstva čiji su borci pružali žilavi otpor talijanskoj kolonizaciji. U Drugom svjetskom ratu su se pridružili britanskim trupama koje su prodrle u Libiju iz Egipta za petama njemačko-talijanske armade u povlačenju. Kada je odlukom Ujedinjenih naroda 1951. godine ustanovljena Kraljevina Libije, na njezino je čelo postavljen Idris Senusi, šeik tog bratstva. Svrgnut je u beskrvnom vojnom udaru 1969. kojega je predvodio kapetan Moamar Gadafi.
Bengazi je pao u ruke pobunjenika u veljači ove godine. Tu su otpadnici od Gadafijeva režima, kojima su se kasnije pridružili neki politički emigranti, osnovali Privremeno nacionalno vijeće (PNV). U njemu su se većinom našli pripadnici plemena sa istoka zemlje koja su u Gadafijevoj Džamahiriji bila zapostavljena. Zastava koju su istakli je crveno-crna-zelena trobojka bivše kraljevine. Mustafa Abdul Džalil, predsjednik Vijeća, je lokalac rođen u Baidi, primorskom gradu sjeverno od Bengazija. Bio je Gadafijev dugogodišnji ministar pravde - upućen u Baidu smiriti situaciju - prešao je na pobunjeničku stranu. Predsjednik kasnije sastavljenog Izvršnog komiteta (vlade), Mahmud Džibril, nije iz tog kraja. Pripadnik je Varfala plemena, rođen u Bani Validu, nekih 150 km južno od Tripolija. Bio je ranije na čelu Gadafijeve agencije za ekonomski razvoj koja se bavila poslovima privatizacije. No pobunjenici se ne bi održali u Bengaziju i njihovo samoproglašeno PNV ne bi preživjelo da NATO-vi projektili i bombe nisu spržili blindiranu kolonu Gadafijeve brigade koja je već bila prodrla u bengazijsko predgrađe (dva dana ranije je Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo rezoluciju br. 1973 o uspostavljanju No-Fly zone, s ciljem zaštite libijskih civila od Gadafijievih zračnih napada). Govoreći nedavno pred Generalnom skupštinom UN-a u New Yorku, britanski je premijer David Cameron ustvrdio kako je time "spriječena nova Srebrenica".
Pobuna je uskoro zahvatila i neke oblasti zapada zemlje - Mistratu, moderan industrijski centar i naftni terminal s miješanim stanovništvom, te više priobalnih mjesta sjeverno od Tripolija. Ta je rano skršena, ali je Mistrata, poslije pojačanja dopremljenih iz Bengazija i dugotrajnih borbi, pala u ruke pobunjenika. Prve demonstracije nezadovoljnika u samom Tripoliju su također ugušene. Gadafijevi lojalisti su istočno od grada Sirte, uporišta njegova plemena Gadadfa, pružali žilavi otpor naletima bengazijskih boraca sve dok ih NATO-vi bombarderi nisu ušutkali (pri tom je ciljan i oštećen naftni terminal u Bregi, a usput je u jednom lokalnom svratištu stradalo nekih 60 civila, među kojima i 11 imama što su krenuli u mirovnu misiju prema Bengaziju). Kasnije su se pobunila berberska plemena u planinama Nafusa na jugozapadu zemlje. Nalut, glavni grad te oblasti, je osvojen. Zatim su redale vijesti o
djalil.jpg
Bitka za Tripoli je počela 21 kolovoza. U uličnim borbama, uz aktivnu podršku NATO-vih borbenih helikoptera, pobunjenici su za par dana ovladali gradom. Gadafi je ispario u nepoznatom pravcu, nastavljajući svojim audio-porukama pozivati Libijce na otpor protiv "novih kolonizatora, njihovih štakora i plaćenika do konačne pobjede i oslobođenja zemlje". Vlast je u Tripoliju de facto preuzeo vojni komandant lokalnog vojnog vijeća Abdelhakim Belhadž, nekadašnji emir Libijske islamske borbene grupe, veteran antisovjetskog rata u Afganistanu, uznik američke CIA-e koja ga je bila isporučila Libiji (u okviru zloglasnog rendition programa), gdje je proveo sedam teških zatvorskih godina. On je pozdravio par dana kasnije dolazak u Tripoli premijera PNV-a Džibrila, a zatim i predsjednika PNV-a Džalila, još uvijek zbunjenih neočekivanim poklonom "pobjede".
Zapadni su mediji euforično dočekali pobjedu libijskih "boraca za slobodu" nad Gadafijevom diktaturom uz naglašavanje kako je ta ostvarena uz podršku zajednice demokratskih zemalja. Bilo bi bliže istini kada bi se reklo da je to bila pobjeda koalicije zapadnih zemalja ostvarena uz pomoć libijskih pobunjenika.
Nije gotovo, tek počinje
No rat nije okončan. Dok pišem ove redove - pobunjenici, čije je PNV već priznato za legitimnog predstavnika Libije i preuzelo stolicu Gadafijeva režima u UN-u - vode se borbe s borcima urušene Gadafijeve države oko Sirte i Bani Valida. U oba su grada pobunjenici (u dobrom dijelu medija sada uzdignutih na status "Libijaca") već navodno prodrli, a onda se morali povlačiti. Sebhu, glavni grad Fezana na jugu zemlje, su prema neprovjerenim vijestima osvojili. Sasvim je moguće da ova tri urbana uporišta Gadafiju lojalnih klanova i boraca u dogledno vrijeme budu osvojena. To međutim ne znači da će prestati ratni sukobi, čak i u slučaju da sam Gadafi i njegov sin Seif El-Islam budu ubijeni, uhićeni ili pobjegnu u inozemstvo. Od početka sukoba Seif istupa kao opunomoćenik svoga oca. Bio je glavni pregovarač u procesu skidanja sankcija UN-a sa Libije; smatrali su ga reformatorom i vjerojatnim nasljednikom Moamera na čelu države. Ostali članovi Gadafijeve obitelji su se sklonili u susjedni Alžir. Drugi čelnici propalog režima su potražili spas u emigraciji ili su se još ranije priklonili pobunjenicima.
Libija je ogromna zemlja sa svega šest i pol milijuna stanovnika (do izbijanja rata, na tlu Libije je legalno ili ilegalno boravilo i još najmanje dva milijuna stranaca, većinom Egipćana, Sudanaca i imigranata iz drugih afričkih zemalja). Njezinih 1,8 milijuna kvadratnih kilometara ni jedna vlast nije nikada potpuno kontrolirala. Većina libijskog življa je koncentrirana na sjeveru zemlje, u Tripolitaniji i u Sirenaiki, te uskom priobalnom pojasu između te dvije regije. Na sredini autoceste što spaja Tripoli sa Bengazijem lociran je Gadafijev Sirte. Pad tog grada u pobunjeničke ruke će po svoj prilici omogućiti PNV-u puno ovladavanje sjevernim dijelom Libije. Međutim, izvori vode, naftna i plinska polja se svi nalaze u pustinjskim rijetko naseljenim predjelima oblasti Fezana i pustinjskoga juga Sirenaike, odakle se voda, crno zlato i prirodni plin pumpaju prema obali. Nema te sile koja može osigurati tisuće kilometara cjevovoda, a dovoljne su male grupe komandosa za onesposobiti ih. Doduše, mreža tih crpilišta i cjevovoda je izvan funkcije, ali nije jasno da li zbog nedostatka pogonskog goriva, bombardiranja ili sabotaža. Osim toga, tisuće kilometara poroznih pustinjskih granica prema Egiptu, Čadu, Nigeru, Alžiru i Tunisu također nitko nije nikada potpuno kontrolirao, pa neće ni sada. K tomu, ista tuareška i Tubu plemena što naseljavaju jug Libije žive i preko puta u Čadu i Nigeru, dok libijski berberski klanovi imaju rođake u Tunisu i Alžiru. Na tom će se ogromnom pustinjskom prostoru rat nastaviti. No za razliku od dosadašnje faze ratovanja i borbe za gradove - to će biti gerilski rat mačke koja ne poznaje pustare juga i miša koji se tu dobro snalazi. Može se čak preliti u neke oblasti susjednih zemalja.
Neprijateljski blizanci
Zapadni su mediji euforično dočekali pobjedu libijskih "boraca za slobodu" nad Gadafijevom diktaturom uz naglašavanje kako je ta ostvarena uz podršku zajednice demokratskih zemalja. Bilo bi bliže istini kada bi se reklo da je to bila pobjeda koalicije zapadnih zemalja ostvarena uz pomoć libijskih pobunjenika
Inozemni novinari na široko pišu o zvjerstvima Gadafijeva režima. I doista, njegovi su se lojalisti u povlačenju iz Tripolija osvećivali - ubijali po zatvorima, bolnicama i kućama sumnjivaca. No najgori je režimski zločin počinjen još 1996. u zatvoru Abu Salim u jugozapadnom predgrađu glavnoga grada, gdje je poslije zatvoreničke pobune pobijeno bez suda preko tisuću uznika. Mnogi među njima su pohapšeni nešto ranije pod sumnjom da su pripadali Libijskom islamskom pokretu osnovanom godinu dana ranije. Taj je osnovao svoje borbene grupe i pozvao na ustanak protiv heretičkog džamahirijskog režima. Emir, vojni vođa tih grupa (nije jasno da li je bio glavni ili jedan od više njih), bio je ranijespomenuti Belhadž, ali je on poslije neuspjeha pobune pobjegao ponovo u Aziju. Kada je uhapšen u Tajlandu, a CIA ga isporučila Libiji, bolje je prošao od bivših pobijenih suboraca. Početkom ove godine, poslije sedam godina torture u Gadafijevom zatvoru, pušten je na slobodu. Ne znam da li je on osobno ili netko drugi poslije pada Tripolija pokrenuo potragu za posmrtnim ostacima žrtava tog masakra. No ovih je dana objavljeno da je pored Abu Salima pronađena masovna grobnica u kojoj je bilo zatrpano 1270 ubijenih.
Naravno užasno, ali ne gore od osvete sirijskog diktatora Hafeza El-Asada nad stanovnicima grada Hama koji su 1982. godine podržali pobunu Muslimaske braće. U tom je masakru pobijeno najmanje 10 000 žitelja tog grada (i ove je godine Hama jedan od centara otpora Hafezovu sinu Bašaru). Ili, da spomenem najkrvaviju sekvencu građanskog rata u Alžiru između 1992. i 2002., kada je izginulo 200 000-250 000 građana te zemlje, većinom civila, od kojih su mnogi stradali od režimskih snaga, a ne od islamističkih pobunjenika.
Ni drugi autokratski režimi ovoga dijela svijeta nisu bili puno nježniji od libijskog. Kada je Sadatova vlada 1977. ukinula subvencije za hranu siromašnih, izbili su nasilni protesti, tzv. pobuna zbog kruha, koje je vojska ugušila, pobivši, tvrdi se, najmanje 900 demonstranata. Prema zvaničnim podacima, u prvih par dana ovogodišnjih protesta u Egiptu, Mubarakove su snage sigurnosti ubile 850 mirnih demonstranata i izranjavale dodatnih 6 000. Stotine su demonstranata također stradale prošloga proljeća u Tunisu i Bahreinu. U međuplemenskim sukobima u Jemenu, koji se ne smiruju, svakodnevno ginu civili. Ali je sve to relativno "skromno" prema razaranjima i stradanjima izazvanim vojnim intervencijama što ih je pokrenula Bushova administracija u Afganistanu i Iraku, gdje su stotine tisuća građana tih zemalja izginule, a milijuni raseljeni ili otišli u izbjeglištvo.
A što reći o sadašnjim libijskim "pobjednicima"? Bez obzira koliko su mnogi među njima imali osobnih razloga za osvetu - nisu se pokazali boljima od gadafijevaca.
Nema provjerljivih podataka o broju ubijenih na dvije strane i o "kolateralnim žrtvama" NATO-vih zračnih napada. Najviše su, izgleda, stradali crni građani Libije i afrički imigranti, kojima su se pobunjenici osvećivali jer je jedna Gadafijeva elitna brigada sastavljena od crnih Tuarega gušila prve proteste na istoku zemlje. Tvrdi se da je odgovorna za smrt više stotina demonstranata. Od tada je počela rasistička hajka na sve tamnopute i mnogi su poubijani bez pitanja. Afrički su imigranti, procjenjuje se nekih 400 000, bježali prema zemljama njihova porijekla. Oni među njima što su se probili do Čada, Nigera i još dalje do Malija, najčešće bez igdje ičega, stvorili su tamošnjim vlastima nerješive probleme. Suočene sa dugotrajnim sušama i glađu vlastitih građana, nisu u stanju zbrinuti i ne mogu pomoći tim izbjeglicama. NATO-ovi "pobjednici" ignoriraju tu humanitarnu krizu. Nisu se zainteresirali ni za sudbinu približno iste mase egipatskih povratnika (Arapi su kao i većina Libijaca) koje je bolje organizirana egipatska država prihvatila. No u najgoroj su situaciji pripadnici libijskih arabiziranih crnih plemena i Tuarezi. Nemaju kuda bježati i mnogi među njima će se boriti - ne za Gadafija, već za vlastite živote.
Kakva država?
Nejasno je kakva će biti sutrašnja libijska država i to pod uvjetom da se prethodno ne raspadne u novom međuplemenskom ratu u dva ili više komada. Jedno je ipak izvjesno - jedinstvena ili ne - neće biti demokratska. Takvih sa ove strane Mediterana nema i neće ih biti u dogledno vrijeme. Dok rat traje neće biti ni pomaka u tom pravcu. O demokraciji pričaju oni koji su sa svojim bombama pokrenuli "humanitarnu intervenciju" i kojima pred vlastitim građanima treba alibi za njihovu neokolonijalizatorsku ekspediciju.
Privremeno nacionalno vijeće, koje još uvijek zasjeda u Bengaziju, se već više od mjesec dana muči sastaviti svoju novu reprezentativnu vladu. Krajem srpnja su u
junes_ubojstvo.jpg
Zna se da odnosi među članovima PNV-e nisu najbolji. Njihovi su javni istupi često bili kontradiktorni. Više puta do sada je potpredsjednik Vijeća Abdul Hafiz Goga (inače predsjednik sindikata pravnika Bengazija) javno demantirao Džalila, ili se događalo obratno. Rad Vijeća, koje zasjeda iz zatvorenih vrata, je potpuno netransparentan. Čak mu se ne znaju svi članovi, što se pravdalo razlozima konspiracije. Nije također jasno koliko je Vijeće uopće imalo kontrolu nad pobunjeničkim grupama na terenu i uvida u njihove akcije.
Ista tuareška i Tubu plemena što naseljavaju jug Libije žive i preko puta u Čadu i Nigeru, dok libijski berberski klanovi imaju rođake u Tunisu i Alžiru. Na tom će se ogromnom pustinjskom prostoru rat nastaviti
Po svemu sudeći, najveći teret sukoba sa Gadafijevim lojalistima i najznačajniji doprinos konačnoj "pobjedi" i osvajanju Tripolija dale su pobunjeničke grupe sa zapada zemlje i iz Misurate koje su djelovale samostalno, neovisno od Bengazija. Onima na zapadu Francuzi su padobranim dostavljali oružje (Pariz se sa tim čak hvalio), dok je oružje što je morskim putom dopremljeno u Misuratu bilo, izgleda, plaćeno katarskim petro-dolarima. Uz obje ove formacije su djelovale male grupe inozemnih specijalaca, navodno američkih i britanskih "tehničkih savjetnika" i "instruktora". Ako je bilo ikakve koordinacije sa Bengazijem onda su je oni održavali. Bilo je, tvrdi se, i plaćenika što ih je regrutirala poznata Blackwater vojna privatna firma, preimenovana u Xe Services (sjedište joj je u Arlingtonu, u Virdžiniji). Vidim iz novina da se vojnim žargonom takva vrsta uključivanja zapadnih sila u lokalne sukobe naziva "fleksibilnim ratnim operacijama".
Što reći o sadašnjim libijskim "pobjednicima"? Bez obzira koliko su mnogi među njima imali osobnih razloga za osvetu - nisu se pokazali boljima od gadafijevaca
A PNV što zasjeda u Bengaziju stalno odlaže inauguraciju nove vlade koja bi svojim sastavom trebala biti dovoljno reprezentativna da se može tvrditi kako predstavlja sve Libijce. Trebala bi dakle uključiti predstavnike svih regija ili barem onih osvojenih. To je preduvjet da se lokalni komandanti pobunjeničkih jedinica sa zapada zemlje svrstaju pod zastavu PNV-a i priznaju vrhovni autoritet Bengazija. Naređenje Bengazija tripolitanskim milicijama da predaju svoje oružje se ignorira (a za sada i nemaju komu ga predati). Svi traže udio u budućoj vladi prema vlastitom doprinosu pobjedi (ista logika kao kod podijele ratnoga plijena). Pobunjenički vođe iz Misurate, čije je stanovništvo najviše stradalo od Gadafijevih lojalista, smatraju da bi im u budućoj vladi trebao pripasti neki od značajnijih resora. Više puta citirani čelnik Vojnoga vijeća Tripolija, Belhadž, u nedavnom pismu britanskom Guardianu kaže - "Moramo se suprotstaviti pokušajima izvjesnih libijskih političara da isključe neke učesnike revolucije (...) Njihova politička kratkovidnost im ne dozvoljava shvatiti rizik takvoga isključivanja (,, ) kao i ozbiljnu reakciju isključenih". Dakle islamisti, koji su dali značajan doprinos pobjedi, zahtijevaju svoj udio u vlasti. I prijete. No nezadovoljstvo radom PNV-a javno manifestiraju i pripadnici plemena Obeidi. Traže kažnjavanje odgovornih za ubojstvo Abdel Fatah Junesa, koji po njihovu mišljenju, sjede u PNV-u. Osporava se i ličnost dosadašnjeg predsjednika vlade Džibrila, koji je svojevremeno bio blizak Gadafijevom sinu Seif Al-Islamu, a jednom promoviran na položaj bengazijskog premijera bio veza PNV-a sa zapadnim saveznicima.
U promet je puštena ideja da bi buduća država trebala biti federacija tri povijesne regije - Tripolitanije, Sirenaike i Fezana - kakva je bila Libijska kraljevina kada je osnovana 1951. godine.
Očito i samo podijeljeno, a u nemogućnosti pronalaženja kompromisne formule za sastav buduće vlade, Privremeno vijeće je prema izjavi jednog svog člana - odložilo formiranje vlade sve do "konačnog oslobođenja zemlje".
