Kultura u globalnom supermarketu

Time se utišavaju njihovi eventualni glasovi protiv ideje da se sve može posjedovati i kupiti.

Hrvatska se tako nalazi među vodećim zemljama po broju upisanih dobara, iako je riječ o popisu novijeg datuma. Dok UNESCO-va konvencija o svjetskoj kulturnoj i prirodnoj baštini datira iz 1972. godine, ona o nematerijalnoj je novijeg datuma, iz 2003. godine, a Hrvatska ju je ratificirala 2005.

Dok su mediji često preplavljeni napisima o upisu novih dobara na ovu listu, rijetko se postavljaju pitanja što uopće znače ona i takav način prezentacije kulture. Što se događa kada ljudi svoju svakodnevicu počnu promatrati kao baštinu? Tko je u cijelom procesu uključen, a tko isključen? Zašto se baština prikazuje kao nešto inherentno dobro? Pridonosi li ovaj koncept pretvaranju kulture u robu? Zašto je nemoguće izbjeći pitanja vlasništva i teritorija? Upravo na ova pitanja odgovara zbirka tekstova "Proizvodnja baštine: kritičke studije o nematerijalnoj kulturi" koju je krajem prošle godine izdao zagrebački Institut za etnologiju i folkloristiku. Zašto je ovakav kritičan pristup konceptu baštine rijedak, za "H-Alter" govore urednice zbirke Marijana Hameršak i Iva Pleše. Uredništvo zbirke supotpisuje i Ana-Marija Vukušić.

Osim ugroženosti zbog globalizacije, koji su još razlozi potaknuli UNESCO da nakon liste svjetske materijalne baštine oformi i listu nematerijalne baštine?

Može se govoriti o pacifikaciji marginaliziranih, "siromašnih i potlačenih", o konvenciji kao svojevrsnoj nematerijalnoj nagradi i ušutkavanju onih koji bi mogli tražiti i neke druge promjene u vlastitim i drugim društvima

Iva Pleše: O ugroženosti baštine govori se otkad se govori o tradicijskoj kulturi, iako su se u početku koristili neki drugi termini: urbanizacija, modernizacija i slično. Drugi poticaj za pokretanje programa zaštite ili očuvanja takozvane nematerijalne kulturne baštine navodno je vezan uz potrebu da se ispravi nepravda koja je nanesena onom dijelu svijeta koji se nije uklapao u dominantna zapadnjačka poimanja baštine. Naime, u Konvenciju o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine iz 1972. godine ugrađena su, između ostalog, mjerila zapadne visoke kulture. S druge strane, Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine iz 2003. godine usmjerena je na neke druge vrijednosti i tumači se često i kao otklon i kao nadopuna one starije konvencije. No osim ovih službenih tumačenja, nazovimo ih tako, postoje i druga. Ako se uzme u obzir širi zaokret UNESCO-a prema promicanju tržišnih interesa, o čemu se u posljednje vrijeme više piše i govori, onda nije neočekivano da razni promatrači uočavaju i neospornu komodifikaciju kulture, i to ne kao neželjenu nego kao ciljanu posljedicu cijelog projekta. Postoje i interpretacije po kojima se radi o pokušaju pacifikacije siromašnijih zemalja i to tako što im se priznaje bogatstvo u području onog što se naziva nematerijalnom kulturnom baštinom. Može se govoriti o pacifikaciji marginaliziranih, "siromašnih i potlačenih", o konvenciji kao svojevrsnoj nematerijalnoj nagradi i ušutkavanju onih koji bi mogli tražiti i neke druge promjene u vlastitim i drugim društvima. Koji su stvarni razlozi, u ovom je trenutku teško jednoznačno odgovoriti, ali bi svakako trebalo uzeti u obzir i tumačenja koja ne ulaze u službenu propagandu UNESCO-a i ne uklapaju se u priču o pukom očuvanju baštine i bratstvu među narodima.

U uvodu zbornika navodite kako je "teško oteti se dojmu da se UNESCO-ovim programom kultura usmjerava prema tržištu", kako se otvara put prema kulturi kao "robi", te postavljate pitanje ne svodi li se čitav UNESCO-ov projekt zaštite nematerijalne kulturne baštine na priredbu, da postane tek proizvod unatoč proklamiranoj usredotočenosti na lokalnu zajednicu. Što potiče takve sumnje?

Za razliku od 19. stoljeća kada su primarno bile upregnute u pogon formiranja nacionalnog identiteta, baština, tradicijska kultura ili folklor danas  postaju zupčanik nacionalne i globalne ekonomije

Marijana Hameršak: Ovo o čemu smo govorili može se svesti na princip "neka jedu kulturu". Dakle, čak i ako nemate što drugo ponuditi, vaša kultura može biti prepoznata na globalnoj razini i pomoći vam da riješite neke svoje probleme. To pokazuje da baština, tradicijska kultura ili folklor danas, za razliku od 19. stoljeća kada su primarno bile upregnute u pogon formiranja nacionalnog identiteta, postaju zupčanik nacionalne i globalne ekonomije. One postaju resurs i za lokalnu zajednicu koja očekuje da će je iskoristiti kroz turističke i neke druge aktivnosti, ali i za globalnu kulturnu industriju koja stalno mora poticati potrošnju, a novi proizvodi omogućuju ostvarivanje tog imperativa. Problematično je to što društva koja su privoljena na doživljaj baštine kao resursa, nekako automatski pristaju i na zapadnjački koncept intelektualnog vlasništva, dakle na odnose koji se temelje na potrošnji i favoriziranju ekonomske vrijednosti kao jedine relevantne vrijednosti. Time se utišavaju njihovi eventualni glasovi protiv ideje da se sve može posjedovati i kupiti. Druga razina problema je ono što se događa s kulturom nakon što postane resurs. Nominalno se kroz konvenciju promiče sasvim suprotan koncept baštine, gdje su lokalne zajednice ključne i njihova zadovoljština od primarnog interesa, ali u stvarnosti se proglašenje nekog elementa nematerijalnom baštinom vrlo često svodi tek na iskorištavanje u promotivne ili turističke svrhe. Primjerice, prilikom službene proslave ulaska Hrvatske u EU naša su se kulturna dobra upisana na UNESCO-ove liste preselila na pozornicu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu i samo nastavila ono što se u Hrvatskoj događa od kada se govori o tradicijskoj kulturi, a to je njezino javno postavljanje ili predstavljanje, kao ključne, ali nekonfliktne, lijepe i benigne.

Hrvatska je objeručke prihvatila ovaj koncept i među vodećim je zemljama svijeta po broju praksi koje su upisane na listi, od zvončara preko izrade licitara do ojkanja. Kako u zbirci piše Naila Ceribašić, naša se zemlja "požurila zauzeti ugledno mjesto u globalnom ekonomskom supermarketu". Otkud takav entuzijazam u inače sporoj hrvatskoj administraciji?

Iva Pleše: Naša je administracija, čini se, konvenciju prepoznala kao priliku da uz minimalne napore i minimalna financijska sredstva postigne maksimalno u pogledu promocije države u svijetu, ali i vlastite promocije unutar države. Taj drugi dio je možda i važniji. Iako je UNESCO-ov projekt globalna priča, on je u Hrvatskoj, čini se, prvenstveno usmjeren na domaću publiku. Stalno se ističe broj hrvatskih elemenata na listama, naš "uspjeh" u tom području, kao da sami sebi dokazujemo da smo najbolji. Na priču koju toliko volimo, o bogatstvu i posebnosti Hrvatske, odlično liježe ovakva potvrda iz svijeta. Osim što uz minimalna sredstva postiže maksimalno u smislu vlastite promocije, državna administracija također minimalno ulažući daje osjećaj lokalnim zajednicama da su vrijedne, važne i posebne, čineći istodobno vrlo malo da bi se doista stvorili temelji za osnaživanje tih zajednica, kao onih koje su nominalno najvažniji dio priče u cijelom UNESCO-ovom pothvatu.

U stvarnosti se proglašenje nekog elementa nematerijalnom baštinom vrlo često svodi tek na iskorištavanje u promotivne ili turističke svrhe

Marijana Hameršak: Konvencija iz 2003. godine preuzela je koncept liste iz prijašnjih projekata, pa i već spomenute konvencije iz 1972. godine, a da se nisu uzeli u obzir problemi takvog modela i njegova prenošenja. Lista je najjednostavniji i, budimo iskreni, najjeftiniji mehanizam kojim se postiže vidljivost. U prvi plan dolazi sam čin upisa, ono što se događa poslije ostaje u sjeni, a opća društvena situacija i u znanosti i u kulturi nalaže da se traži neka opća primjenjivost, što je u hrvatskom kontekstu najčešće turizam.

Dubrovnik se nalazi na listi Svjetske kulturne i prirodne baštine, a na primjeru tog grada gdje se lokalna zajednica doslovno poziva da se makne s puta da napravi mjesta turistima, vide se mnogi negativni učinci turizma na lokalnu zajednicu. Dio te pretjerane turistifikacije vjerojatno je posljedica i privlačnosti UNESCO-vog brenda. Mogu li se slični procesi očekivati i s nekim nematerijalnim dobrima?

Iva Pleše: Nekim nematerijalnim dobrima sigurno će se dogoditi slično, i već se događa. Najgore je to što se korištenje nematerijalne baštine u turističke svrhe uzima kao samo po sebi pozitivno. Potpuno se zanemaruju pogubni učinci turizma, pa makar to bio i kulturni turizam. Dubrovnik je idealan primjer, iako u Hrvatskoj postoji još primjera. Nedavno je baš na H-Alteru objavljen intervju sa Sandrom Uskoković koja je govorila o tome kako je Dubrovnik postao predmet potrošnje konzumerističkog društva i ništa više. U takvom je Dubrovniku prošle godine pri proslavi desetogodišnjice UNESCO-ove konvencije o nematerijalnoj baštini organizirano okupljanje plesača linđa. Moralo ih je biti više od 250 jer je događanje organizirano s ciljem ulaska u Guinnessovu knjigu rekorda. To je nešto potpuno apsurdno. Pitam se čemu i komu to služi? Kako bismo imali još jednu atrakciju ili, govorimo li o linđu, ustvari potvrdili staru? Treba li Dubrovniku doista još atrakcija, i promocije, i još turista? Nažalost očekivano, mediji su taj događaj prenosili kao nešto iznimno važno. Zar je moguće da se ne mogu naći i neki drukčiji načini kojima bi se, ako je to bio cilj, osnažila lokalna zajednica, osim da joj se plješće zbog ulaska na liste ili u knjige rekorda.

U tekstu Chiare Bortolotto navodi se kako, da bi lokalni akteri mogli tvrditi da su vlasnici nematerijalne baštine, oni moraju svoje tvrdnje zasnivati na teritoriju, oni tu nematerijalnu baštinu moraju učiniti materijalnom i vidljivom. Kakvu ulogu u UNESCO-ovom konceptu ima koncept teritorija?

Marijana Hameršak: Konvencija se formalno vezuje uz zajednice, a ne teritorije, ali kada se govori o tome tko skrbi za nematerijalnu kulturu i baštinu, onda se spominju države koje na svom teritoriju brinu o nematerijalnoj kulturi. Teritorij država ključan je i za sam proces nominacije, ali i za samu skrb. UNESCO je ipak agencija UN-a, organizacije država. UNESCO-ov međuvladin odbor koji je ključan za sve aspekte provedbe konvencije sastoji se od predstavnika država stranaka, države potpisuju konvenciju, države nominiraju kulturna dobra. Time se kultura, nešto uglavnom nematerijalno i vrlo fluidno, fiksira u materijalni oblik, što donosi niz situacija u kojima pitanje teritorija postaje ključno. Tako Lidija Nikočević u zborniku opisuje slučaj s upisom zvončara na UNESCO-ovu listu. Na listu su upisani zvončari s područja Kastavštine kao kulturnog područja, ali je u medijima preneseno da se radi o zvončarima s područja Kastva čime se upis vezao uz uže, administrativne, općinske granice. Zato je došlo do tenzija između različitih zvončarskih skupina. Ma koliko konvencija proklamirala ideje otvorenosti kulture, u praksi se pokazalo da brojne djelatnosti konvencije tu kulturu i dalje omeđuju granicama teritorija, vlasništva i slično. U Hrvatskoj su sa susjednim zemljama zabilježene napetosti vezano uz hrvatski upis ojkanja, ali i nekih drugih dobara. Otvoreno je pitanje atributa nijemog kola, turska kava je upravo ušla na UNESCO-ovu listu vezano uz Tursku.

Baština je za naciju ono što je autorsko djelo za pojedinca, navodi se u zbirci. Kakav je odnos UNESCO-vog koncepta nematerijalne kulturne baštine prema formaliziranju vlasništva nad baštinom? Koliko je tu sličnosti s pravnom regulacijom intelektualnog vlasništva koja često vodi u privatizaciju zajedničkog dobra, kao što je slučaj s, primjerice, sjemenjem?

Naša je administracija, čini se, UNESCO-vu konvenciju prepoznala kao priliku da uz minimalne napore i minimalna financijska sredstva postigne maksimalno u pogledu promocije države u svijetu, ali i vlastite promocije unutar države. Taj drugi dio je možda i važniji

Iva Pleše: UNESCO-ova se konvencija iz 2003. izrijekom ne bavi vlasništvom, pa ni problemom vlasništva nad kulturnim dobrom. Naime, sedamdesetih i osamdesetih godina UNESCO i Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) su zajedno radili na razvijanju modela i preporuka na koji se način odnositi prema tradicijskoj kulturi koja, za razliku od visoke kulture, nema jedinstvenog autora. Njihove preporuke nisu dobro primljene, odbile su ih najbogatije zemlje, te su se u tom trenutku WIPO i UNESCO razdvojili. WIPO je osnovao poseban odbor usmjeren na tu problematiku, ali taj odbor do danas nije proizveo neka konkretna rješenja. UNESCO je taj dio potpuno zanemario. Sve je to zapravo dobro, jer se, ako ništa drugo, odgađa konačno prisvajanje, privatizacija nečeg što bi moglo spadati u sferu zajedničkih dobara. No, s druge strane, samim upisom na neku od listi naglašava se ili ustanovljuje simboličko vlasništvo, što dovodi do prijepora koje smo spominjali. Već se samim upisom na listu otvaraju pitanja vlasništva, što je moje, a što tvoje, što je pravo, a što krivo.

Prema dosad upisanim praksama vidi se da UNESCO izbjegava baviti se kontroverznim pitanjima, iako baština sigurno nije inherentno dobra. Koji su ciljevi ovakvog neproblematskog pristupa ovom dijelu kulture?

Marijana Hameršak: To se može povezati s glavnim ciljem UNESCO-a, a to je da UNESCO, ni više ni manje, "gradi mir", doduše, "u mislima čovjeka". Čini se da prevladava mišljenje, kao i u slučaju lista u lokalnom kontekstu, da se tako nešto može postići nekim efektnim postupcima i odlukama, pa se u obzir uzimaju i ističu one kulturne prakse koje nisu uznemirujuće, nego dapače, osnažuju vjeru u dobrotu i ispravnost malog čovjeka. Tu i tamo im se omaknu pogreške, koje pokazuju koliko je takav pristup kulturi i miru prije svega reprezentacijski, a vrlo malo suštinski. Primjerice bečki balovi su upisani 2010. godine, da bi bili povučeni 2012, i to nakon pritiska javnosti. Razotkrilo se, naime, da jedan od uvrštenih balova ustvari okuplja ekstremnu desnicu. Brojne kulturne pojave izazivaju etičke kontroverze: primjerice obrezivanje spolovila, borbe s bikovima i dr. Kultura nije uvijek fina, ne promiče uvijek dobro, a najvažnije je da ne brine uvijek o političkoj korektnosti, pa ni o ljudskim pravima u suvremenom smislu. Ako to kažemo, imamo posla s kulturom kao problemom, a ne lijepom slikom u katalogu, a to već znači poduzimanje nekih intelektualno i financijski konkretnijih i složenijih napora od onih koje smo do sada vidjeli.

Iako se kultura pacificira, ovaj koncept može se iskoristiti i za postizanje sasvim drugačijih političkih ciljeva, primjerice prisvajanje baštine neke manjine ili asimilacije te manjine s obzirom da samo države mogu predlagati nominacije za listu, a lokalne zajednice ne mogu. U zbirci su tako opisani slučajevi Tibeta i Ujgura. Razmišlja li se o promjeni modela nominacije?

Ono što se u Konvenciji navodi kao "social practices" i pod što bi se eventualno moglo podvesti besplatno obrazovanje, u hrvatskom je tekstu konvencije prevedeno kao "običaji"

Iva Pleše: Stalno se radi na "usavršavanju" programa, ali teško da će promjene krenuti u tom smjeru da se, recimo, zajednice same prijavljuju. UNESCO okuplja države, a ne zajednice. A da ne govorimo o problemu što je to zajednica, kako se i gdje konstituira, tko je predstavlja? Odličan je primjer Kine koja koristi koncept nematerijalne baštine kako bi pokazala kako brine o svojim manjinama dok se u samoj zemlji događa nešto potpuno suprotno. Međutim, ključno pitanje nije hoće li se nešto u tom projektu promijeniti, već da li i zašto uopće u njemu sudjelovati? Ne samo na listi već u cijelom tom programu. Što stvarno dobivaju zajednice, ma kako ih definirali, kojima je ta konvencija nominalno usmjerena? To je pitanje koje se nameće iz svih ovih dilema, a o kojemu se vrlo malo raspravlja.

Osim pacifikacije, zatim opredemećivanja kroz koje kultura postaje predmet pa dolazi do vlasničkih sporova i komodifikacije o čemu smo razgovarali,  može li se govoriti o još nekim negativnim posljedicama do kojih dolazi kada ljudi svoju svakodnevicu počnu gledati kao baštinu?

Marijana Hameršak: Sigurno da može. Uzmimo za primjer Patum o kojem u zborniku piše Dorothy Noyes. Radi se o  svetkovini vezanoj uz Tijelovo i katalonski grad Berga. Patum postoji od sedamnaestog stoljeća i često je imao izraženu društvenu funkciju, bio je mjesto gdje su se neke napetosti u zajednici iznosile na vidjelo i eventualno rješavale. Posebnu ulogu imao je u vrijeme Francovog režima, kada je bio jedan od rijetkih dozvoljenih javnih događaja. Međutim, devedesetih godina jedna skupina sudionika bliskih vlasti osnovala je udrugu za zaštitu Patuma. Radilo se više o preuzimanju kontrole nego zaštiti, jer toj tradiciji nije prijetilo izumiranje ili neka druga ugroza. Tada je krenulo usmjeravanje Patuma prema turizmu, angažiranje stručnjaka, izdavanje žigova za proizvodnju stvari s natpisom "Patum", selekcija tko smije fotografirati, tko koristiti posebne bubnjeve i sl. Najsporniji je bio sustav bodovanja za izbor voditelja svetkovine. Prednost su imali oni rođeni u Bergi i vjenčani u crkvi. Berga je još od 1950-ih grad imigranata, a ima i veliku radničku populaciju koja je antiklerikalno usmjerena. Dio stanovnika tako je isključen iz njima važnog područja djelovanja. Sukob se više nije odvijao kroz tradicijske kodove i samu svetkovinu, i tada su zabilježeni ozbiljniji društveni nemiri. Godine 2005. u samom jeku Patuma u predgrađu je došlo do sukoba. Jedna osoba je preminula, a neredi i optuživanja trajali su još tjednima.

Temelj sukoba bio je odnos između imigranta i starosjedilaca. Čini se da je kodifikacija Patuma poslala poruku već asimiliranim imigrantima da ipak nisu ravnopravni. Paralelno, Patum je upisan na tadašnju UNESCO-ovu listu. Tražeći spasonosno rješenje u turizmu pod UNESCO-ovim pokroviteljstvom, Patum je, čini se, izgubio svoju funkciju za one kojima je bio najpotrebniji, same stanovnike Berge.

Bi li se ovaj koncept, s obzirom da dobiva puno medijske pažnje, ipak mogao iskoristiti za skretanje pozornosti na neke društvene probleme s kojima se suočavaju lokalne zajednice? Primjerice, postavljanje pitanja ne zaslužuju li javno zdravstvo ili radnička klasa istu ili veću pozornost kao klapsko pjevanje ili čipkarstvo. Zanimljivo je da je UNESCO-va definicija nematerijalne baštine šira od hrvatske, pa bi ovakve akcije bile teže nego u nekim drugim državama.

Uzme li se u obzir širi zaokret UNESCO-a prema promicanju tržišnih interesa, nije neočekivano da razni promatrači uočavaju i neospornu komodifikaciju kulture, i to ne kao neželjenu nego kao ciljanu posljedicu cijelog projekta

Marijana Hameršak: U prošlosti je već bilo takvih ideja. Kao odjek studentske blokade iz 2009. godine, a u vrijeme protivljenja  tzv. Fuchsovim zakonima (2010. i 2011. godine), koji su danas zaživjeli kao Jovanovićeve izmjene i dopune zakona,  razmišljalo se o tome da se besplatno obrazovanje ili općenito javno obrazovanje i  znanost upišu prvo na nacionalnu listu, a zatim i na neku od UNESCO-ovih. S obzirom na stanje u susjednim zemljama, razmatrala se i mogućnost međunarodne nominacije. Poanta naravno ne bi bila upis na listu, već se razmišljalo da se kroz postojeće medijske top-teme ukaže  na jedan od ključnih društvenih problema.

No, hrvatski zakon koji je osnova za upis u nacionalnu listu stariji je od same konvencije, i on nematerijalnu kulturu vezuje uz običaje, usmenu književnost, tradicijske oblike kulture i slično. S druge strane, ono što se u Konvenciji navodi kao "social practices" i pod što bi se eventualno moglo podvesti besplatno obrazovanje, u hrvatskom je tekstu konvencije prevedeno kao "običaji". Besplatno obrazovanje definitivno nije ni usmena književnost, niti običaj, ali u ovim dijelovima svijeta jest nasljeđe. Pitanje je samo kad ćemo toga postati svjesni i za to se zauzeti. Konvencija nam u tome, danas gotovo sa sigurnošću možemo reći, neće pomoći.