"Kud će čovjek?", pitala je to 70-godišnja Kata Pražić iz sela Mlakve na javnom izlaganju Studije utjecaja na okoliš hidroenergetskog sustava Kosinj. Stanovnici nekoliko sela u Kosinjskoj dolini već 50 godina žive čekajući potapanje svojih kuća i polja. Projekt se svakih nekoliko godina aktualizira pa potom zamre, ostavljajući stanovnike da žive u izuzetno stresnoj situaciji, bez osnovnih građanskih prava koja uživaju ostali stanovnici RH. Oni, naime, ne mogu dobiti građevinske dozvole, a u infrastrukturu se ne ulaže desetljećima jer je u prostornom planu ovo područje odavno poplavljeno.
"Meni se više ne živi, ne mučite nas više", poručila je Pražić predstavnicima HEP-a na javnom izlaganju Studije utjecaja na okoliš hidroenergetskog sustava Kosinj, koje je u petak održano u Perušiću. Iako je riječ o projektu koji će, ukoliko bude realiziran, u potpunosti promijeniti njihove živote, a lokalna zajednica kao zajednica nestati, na javno izlaganje odazvao se tek manji dio od 180 stanovnika sela kojima prijeti potop. Nakon 50 godina agonije i iščekivanja raseljenja i potopa, ljude je teško motivirati da sudjeluju u novim raspravama i vjeruju obećanjima. Iako Studija koja je u pitanju, ocjenjuje utjecaj na okoliš, okupljenima na javnom izlaganju ovo je, pokazalo se, prvenstveno pitanje njihovih prava.
"Ja ne želim seliti, a odgovora hoćemo li morati seliti ili ne i dalje nema. Nas nitko uistinu ništa ne pita. Pročitamo u novinama da kreću radovi, uhvati nas takav stres da ni spavati ne možemo, onda to sve prođe nekako, a od radova ništa. Taman kada se malo smirimo opet viču 'seli se' i ponovo stres. Mi ovako više ne možemo. Boli me srce i duša, sva se tresem", opisuje svakodnevicu Pražić dok sjedi ispod slika južnoameričkih izvornih naroda, koje začuđujuće ukrašavaju zidove vijećnice u Perišiću. Upravo su izvorni narodi tog kontinenta učestalo žrtve gradnje velikih hidroenergetskih projekata, sudbina koju dijele sa stanovnicima Kosinja.
Osim što su izloženi stresu, stanovnici sela kojima prijeti potapanje, Mlakve, Gornji Kosinj i dio sela Kosinjski Bakovac, uskraćeni su za građanska i ljudska prava. Ovo je područje, naime, u prostornim planovima ucrtano kao akumulacijsko jezero, te se već desetljećima ovdje ništa legalno ne može graditi, niti se ulaže u ikakvu infrastrukturu.
Ovo je područje, naime, u prostornim planovima ucrtano kao akumulacijsko jezero, te se već desetljećima ovdje ništa legalno ne može graditi, niti se ulaže u ikakvu infrastrukturu.
"Ne možemo dobiti građevinske dozvole, a plaćamo slivne vode. Ovako dalje ne možemo, a seliti ne želimo", kaže Josip Pintar iz Gornjeg Kosinja, jedan od rijetkih mlađih stanovnika u selima u kojima prevladava starije stanovništvo.
"Mlade ljude su otjerali HEP, ona stara država i ova nova država. Još 70-ih kada sam ja gradio svoju kuću, rekli su mi - kud to gradiš, selit ćeš se ionako. To je tragedija", smatra Slavko Pleša iz Kosinjskog Bakovca.
No, HEP ne odustaje od produžavanja gotovo 50 godina agonije stanovnika nekoliko sela u Kosinjskoj dolini. Taj je projekt nadogradnja hidroenergetskog sustava Senj sagrađenog u 60-im godinama prošlog stoljeća. Za projekt je 1995. godine već postojala lokacijska dozvola, no zbog tadašnje situacije, političke i financijske, s gradnjom se nije započelo. Priča o potapanju Kosinja aktualizirana je ponovo u travnju 2010. godine kada je Vlada donijela Zaključak o utvrđivanju prioriteta izgradnje elektroenergetskih građevina gdje se ponovo našla i HE Kosinj. Kosinj je na sreću, izbjegao sudbinu rijeke Dobre na kojoj je sagrađena hidroelektrana na temelju prastare studije utjecaja na okoliš. 2007. je novim zakonom o zaštiti okoliša određeno rok trajanja za studije utjecaja na okoliš od dvije godine, te HEP nije mogao koristiti studiju za projekt u Kosinju izrađenu davne 1988. godine.
"2012. smo ponovo intenzivirali postupke. Ukoliko ova studija koja je na javnoj raspravi bude prihvaćena, s realizacijom bi se moglo krenuti sredinom 2019. Radovi bi mogli biti završeni u roku od pet godina“, rekao je Tomislav Tomić, voditelj projekta od strane HEP-a d.d.
Kata Pražić: "Mi ovako više ne možemo. Ja se sva tresem."
Akumulaciju u Kosinju HEP kao investitor zagovara tvrdeći kako će ona pružiti dodatnu zaštitu od poplava u Kosinjskom polju, te kako je bitna za stabilnost rada elektroenergetskog sustava.
"Karakter rijeke Like je takav da ju je moguće obuzdati jedino gradnjom velike akumulacije", kaže Vedran Jurić iz HEP-a tvrdeći kako je sadašnji projekt smanjen u odnosu na onaj za koji je 1995. postojala lokacijska dozvola za čak 10 metara vodne visinske razlike.
No, kako su podsjetili predstavnici Zelene akcije, katastrofalne posljedice gradnje HE Lešće ne idu u prilog njihovim argumentima. Za manje od 1% godišnje potrošnje energije u Hrvatskoj potopljen je zauvijek prekrasni kanjon rijeke Dobre, a krš propušta vodu koja se nekontrolirano pojavljuje po okolnim selima, njivama i slično, na što su ekološki aktivisti prije gradnje upozoravali.
"Gradnja hidroelektrana na kršu se u svijetu napušta jer je to neisplativo. Kada se grade takve hidroelektrane govori se ljudima da će doći do revitalizacije kraja, da će se tu razviti turizam poljoprivreda, rekreacija i slično, iako do toga na umjetnim akumulacijama jako rijetko dolazi. Imamo primjer hidroelektrane Lešće na Dobri gdje su ljudima isto obećavali razvoj, a od toga nije bilo ništa. Sav turizam i rekreacija se događao prije izgradnje hidroelektrane, a ne nakon", komentirala je Željka Leljak Gracin iz Zelene akcije.
Kolika bi odšteta uistinu nadoknadila cijele ljudske živote provedene u strahu i krajnjoj neizvjesnosti?
Stariji stanovnici sela u Kosinju kojima prijeti potop sjećaju se kako su se isti argumenti o smanjenju poplava i turizmu koristili i za gradnju obližnjeg akumulacijskog jezera Kruščica. No, na Kruščici danas nema turista, selo koje je postojalo je raseljeno, poplave u Kosinjskoj dolini nisu riješene, a jezero redovito obavija magla.
Jedno od pitanja na koje su stanovnici posebno osjetljivi je premještanje groblja. Ni tu ne vjeruju obećanjima iz Studije kako će se ovom pitanju postupiti po željama stanovnika. "Tako su rekli i za Kruščicu, pa je došao bager i sve kosti zgrnuo na jedno mjesto", opisuje Pražić.
Trošak gradnje procijenjen je na 220 milijuna eura, ako se uključi cijena otkupa zemlje i nekretnina. "Financiranje nije još riješeno. Razmotrit ćemo nekoliko opcije ukoliko dobijemo dozvole", tvrdi Tomić.
Zlatko Pletikapić iz Elektroprojekta, tvrtke koja je na čelu konzorcija koji je izradio Studiju utjecaja na okoliš, ustvrdio je pak kako se sa svakim kućanstvom posebno razgovaralo. "Mi predlažemo da se za svakoga individualno pronađe rješenje. Veliki dio anketiranih prihvaća financijsko obeštećenje, no ima i onih koji traže zamjensko rješenje, ali i onih s kojima će trebat pregovarati“, izjavio je. No, upitno je kolika bi odšteta uistinu nadoknadila cijele ljudske živote provedene u neizvjesnosti.
"Kud da idem, kud da krenem? 70 mi je godina, meni ne trebaju nikakvi novci. Gladovat ću ako treba, samo da nas ne tjeraju odavde", zaključuje Kata Pražić.
Cjelovita Studija može se pronaći na stranicama Ministarstva zaštite okoliša i prirode, a primjedbe se mogu slati do 16. studenog.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
