KSENOFOBIJA JE IZ RAJA IZAŠLA

Iako je onima koji su aktivniji na hrvatskoj civilnoj i društvenoj sceni vrlo dobro poznat problem azila i azilanata u Hrvatskoj, mnogi neupućeni (u većini slučajeva “obični puk”), često ni ne znaju što je to azil, tko je azilant ili kakva je razlika između tražitelja azila i azilanta. U ovotjednoj je Civildreti naglašeno da su nedavni problemi oko premještanja prihvatilišta za azilante u Kutinu velikim dijelom uzorkovani neznanjem i neupućenošću lokalnog stanovništva u probleme azilanata i tražitelja azila u Hrvatskoj. “Azil zapravo znači utočište, a u Republici Hrvatskoj dobiva je izbjeglica na temelju odluke MUP-a, kojim se udovoljava njezinom/njegovom zahtjevu za priznavanje azila. Tražitelj azila je stranac koji je izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za azil u RH, dok je azilant izbjeglica kojem je priznato pravo na azil.” - objašnjava Goranka Lalić, direktorica projekta direktne pomoći tražiteljima azila iz Hrvatskog pravnog centra (HPC-a) te nastavlja - “Azil se priznaje prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. kojem je i Hrvatska pristupila, a on se može priznati ako se osoba, koja se ne nalazi u zemlji svog porijekla, ne može u nju vratiti radi osnovanog straha da će joj se u zemlji porijekla dogoditi proganjanje zbog njene/gove rase, vjere, nacionalne pripdanosti, pripadnosti političkoj stranci ili društvenoj skupini ili ako joj je ugrožen život – što je opravdani strah od proganjanja.” U Hrvatskoj je od 1997. upućeno više od 550 zahtjeva za azil, ali niti jedan nikada nije odobren, tako da Hrvatska još uvijek nema niti jednog azilanta. Gošće su u Civildreti zaključile da je tome nekoliko razloga – kao prvo, do srpnja 2004. ovo područje nije bilo zakonski uređeno i tek je 1. srpnja 2004. na snagu stupio Zakon o azilu. Drugi je što je Hrvatska nije zemlja odredišta, već zemlja tranzita, što znači da se osobe u većini slučajeva prolaze kroz Hrvatsku na putu u EU. Još jedan razlog jest da je bilo puno zahtjeva za azil od strane osoba koje su u stvari ekonomski imigranti, dakle osobe koje su napustile svoju zemlju isključivo iz ekonomskih razloga, a ne političkog proganjanja. Prema statistikama, ljudi koji dolaze u Hrvatsku najčešće su iz Afrike i središnje Azije, ima ih i iz područja bivše Jugoslavije, a razlozi su najčešće politički ili ekonomsli status u zemlji porijekla. Prihvatilište za tražitelje azila u Hrvatskoj radi trenutno na dvije lokacije, pri čemu je prihvatni dio u Prihvatnom centru za strance “Ježevo”, a smješteni dio je trenutno u Šašinoj Gredi. U Ježevu se vrši prihvat tražitelja azila, nakon čega prvo slijedi zdravstveni pregled. Nakon toga se uzima zahtjev, otisci prstiju i rade se iskaznice, a onda se tražitelj azila smješta u smješteni dio u Šašinoj Gredi. Također, uskoro se planira selidba u Kutinu, gdje bi smješteni i prihvatni dio trebali biti u jednoj zgradi. Kako kaže voditelj prihvatilišta za tražitelje azila Miroslav Horvat - to bi im olakšalo posao, ali imaju problema s stanovništvom lokalne zajednice koji se opiru tome da se takvo prihvatilište smjesti u njihovu blizinu. “Lokalne zajednice nisu bile na dovoljno dobar način obavještene i infomrirane o tome što bi značilo otvaranje jednog takvog Centra u njihovoj lokalnoj zajednici. Ono što građani obično smatraju o osobama koje će zatražiti azil ili će jednom postati azilani je da su to kriminalci ili prenositelji raznih zaraznih bolesti tj. osobe koje bi na neki način mogle ugroziti njihovu lokalnu zajednicu” – objašnjava Horvat i dodaje - “Očito postoji strah od nepoznatog. Mi u dvije godine, od početka primjene Zakona o azilu, nismo imali niti jednu prekršajnu prijavu protiv tražitelja azila, niti smo imali ikoga tko je bio zaražen nekom zaraznom bolešću. Međutim, uvijek postoje priče koje kruže među ljudima.” To je jedan licemjeran stav građana, pogotovo ako s uzme u obzir da nitko iz svoje domovine ne odlazi osim ako ne mora i da je '90 – ih godina puno ljudi moralo otići iz Hrvatske i tražiti azil u drugim zemljama. Tako su gosti Civildrete zaključili da je u dosadašnjim pokušajima pronalaženja smještaja za tražitelje azila MUP, kao nadležno tijelo, trebalo puno bolje informirati lokalnu zajednicu i iskoristiti iskustva od zemalja koje su također imale problema s odbijenjem otvaranja prihvatilišta od strane lokalnog građanstva. “Ono što se pokazalo u tim zemljama je da je smještanjem prihvatilišta blizu velikog centra, što bi u našem konkretnom slučaju značilo blizu Zagreba, otpor lokalne zajednice bio puno manji nego u manjim područjima i lokalnim zajednicama” - napomenula je Maja Kadojić, sociologinja i radnica Crvenog Križa koja radi u prihvatilištu za tražitelje azila - “Mi koji se bavimo azilom naišli smo na jednu vrlo ružnu i negativnu reakciju lokalne zajednice u Stubičkoj Slatini, koja se mogla spriječiti da su ljudi bili bolje informairani o tome što znači biti tražitelj azila i tko su zapravo tu ljudi. Mi nikada nismo imali nikakvih većih problema s tim ljudima. Normalno je da se ljudi posvađaju, ali to imate u svakom domu i to je normalno.” U prosjeku su tražitelji azila u Šašinoj Gredi bili tamo 24 dana, pri čemu nisu dočekali rješenje i napustili su zemlju. Međutim, tu dolazi do jednog apsurda – za vrijeme trajanja postupka tražitelja azila u Hrvatskoj, nema legalnog izlaska iz zemlje. Znači, iako postoji vrlo velika šansa da im RH neće dati odobrenje za azilom, tražitelji azila svejedno ne smiju napustiti Hrvatsku, pa se događa da oni ilegalno napuštaju zemlju kako bi se dokopali zapada. S druge strane, ako zahtjev za azilom bude odbijen, tužitelju se izdaje rješenje o napuštanju teritotrija, odnosno deportaciji u zemlju porijekla iz koje su pobjegli. “Samim dolaskom oni prolaze prvi zdravstveni pregled, a ako dolaze iz kritičnih zemalja gdje postoje određene zarazne bolesti, vode se odmah na testiranje i smještaju u smještajni dio u Šašinoj Gredi gdje prolaze još tri liječnička pregleda i gdje se prati njihovo zdravstveno stanje.” - objašnjava Horvat proceduru kada se javi tražitelj azila, napominjući da razloga za nekakvu paniku među lokalnim stanovništvom ne bi trebalo biti. Također, azilanti dnevno dobivaju 3 obroka, za djecu je organiziriana igraonica, a postoji i mala TV sala u kojoj mogu boraviti. Postoji i kabinet za rekreaciju i body building, a CMS je počeo program edukacije hrvatskog jezika. “Već smo u nekoliko navrata s MZOS-om pokušali uključiti djecu koja se tamo nalaze razrednu nastavu” – objašnjava Maja Kadojić - “Na žalost, ljudi su otišli i djeca nisu završila razred, ali smo ipak uspjeli uključiti tu djecu kako ne bi cijeli dan samo sjedili u prihvatilištu.” Što se tiče MUP-a i njegovog rada na tom području, gosti u ovotjednoj Civildreti su se složili da, iako su djelatnici MUP-a koji su zaduženi za pitanja azila prošli nekoliko edukacija na temu azila, još uvijek nije donesena i ne postoji integracijska politika, čije donošenje smatraju iznimno važnim. “Ono što vidim kao veliki problem radi nepostojanja integracijske politike, a koji će se pojaviti kad Hrvatska napokon prizna nekome status, jest da će se priznati status npr. osobi iz Bangladeša koja ne zna jezik i nikoga ovdje, a onda se neće znati što će se s njom u budućnosti dogoditi, tj. neće se znati što i kuda s njom.” - napominje Gordana Lalić i zaključuje - “Potrebno je donijeti i odlučiti se za određene integracijske politke koje će nas pripremiti za ono što dolazi.” Ono što ostaje je nada da će se ipak, zajedničkim snagama svih onih koji se bave pitanjem azila u Hrvatskoj, naći pravo rješenje za tražitelje azila u Hrvatskoj. Iako je potrebno puno bolje educirati građane o azilu i azilantima, isto se tako nameće licemjerna činjenica da je velik broj ljudi u Hrvatskoj, za vrijeme rata, bio u sličnoj situaciji, a sada mnoge od tih ljudi osuđuju. Novi zakon o azilu trebao bi unijeti princip tzv. komplementarne zaštite, koja je šira od zaštite zagarantirane Konvencijeom i pomoću koje bi se neki dvojbeni slučajeni koji ne ulaze u Konvenciju mogli priznati te tako proširiti zaštita tražiteljima azila u Hrvatskoj. Takoder se očekuje i prakticiranje nekog načela benifit of a doubt, s obzirom da će jednom i nekada, netko ipak postati prvi azilant u Hrvatskoj. Samo se onda postavlja pitanje – što će tom azilantu od pravog utočišta Hrvatska i njeni stanovnici zaista i pružiti?