Ajme, ljudi, je li to moguće, rekao bi Ralf Hütter. Nakon točno osam mjeseci od podnošenja tužbi protiv Vijeća za elektroničke medije zbog kršenja prava na pristup informacijama, Upravni sud je presudio po hitnom postupku, kako zakon od njega i traži. I to u korist novinara!
Al' da krenemo otpočetka. Kao što smo već u više navrata pisali, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i Hrvatsko novinarsko društvo prošle su godine, u okviru projekta Pravo novinara na pristup informacijama, tužili Upravnom sudu veći broj tijela javne vlasti zbog nedavanja traženih informacija. Upravni sud je dosad pronalazio formalne razloge, pa i najbesmislenije, kako bi presudio u korist države. U tri takve presude izmuzao je od novinara-tužibaba 2000 kuna na račun sudskih pristojbi, čitaj: kazni što su se drznuli tužiti državne organe.
Jedna nam je ptičica rekla da registar nakladnika ne postoji, odnosno da zaposlenici, djelatnici i ostalo osoblje koje radi pri Vijeću za elektroničke medije već godinama primaju plaću za nešto što nisu napravili, a po Zakonu su morali
A sada, k'o grom iz vedra neba, tri presude u korist novinara! Čelniku Vijeća za elektroničke medije, Zdenku Ljevku, naloženo je da "riješi o žalbi tužitelja najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka ove presude"! Premda su sve tri presude donesene još 7. svibnja, dakle prije tri i pol mjeseca, one, doznali smo prekjučer u pisarnici Suda, još uvijek nisu poslane g. Ljevku, pa ih ovaj nije mogao niti primiti i po njima postupiti. Toliko o zakonom propisanoj hitnosti kojom Sud vodi postupke u vezi kršenja prava na informaciju.
K tome, za razliku od prethodnih presuda koje smo mi, novinari, izgubili, ovoga puta nitko nije bio dužan platiti paprene pristojbe, dapače, u ova tri slučaja nitko nije dužan platiti ništa. Usprkos tome što Zakon predviđa kaznu od 20 do 100 tisuća kuna za tijelo javne vlasti, odnosno 5 do 10 tisuća kuna za odgovornu osobu koja onemogući ili ograniči ostvarivanje prava na pristup informacijama. Zašto? Zato što Upravni sud nije presudio da se u ignoriranju naših zahtjeva za informacijom radilo o "onemogućivanju ili ograničavanju ostvarivanja prava", već da se radilo o nedonošenju "rješenja o žalbi u predmetu ostvarivanja prava na pristup informacijama". Sve jasno?
Kako sada imamo presudu, ali tražene informacije još uvijek nemamo, sazvat ćemo tim pravnih stručnjaka koji će nam reći što i kako dalje. Ali ne bi bilo u redu da ne spomenemo koje smo informacije uopće tražili od Vijeća za elektroničke medije.
Zakon o elektroničkim medijima, koji je na snazi bio još od 2003. pa sve do 2009. godine, od Vijeća je nalagao vođenje registra (hrvatski: očevidnika, kako je pisalo u zakonu) elektroničkih publikacija, tj. portala. Na stranu pitanje radi li se o popisivanju koje je od presudne važnosti za hrvatsku internet-situaciju ili o pukom birokratskom refleksu pobrojavanja i nadziranja svega postojećega - zakon je takav kako u njemu
ljevak.jpg
Sud je presudio da nas (se) g. Ljevak nekako mora riješiti. Kako će nas (se) riješiti, pokazat će vrijeme
Druga dva zahtjeva za informacijom koja smo bili uputili Vijeću i na koja nismo dobili nikakav odgovor, a Upravni sud je presudio da predsjednik Ljevak mora nekako "riješiti o žalbi tužitelja" zahtijevaju, da bi ih se bolje razumjelo, kratako uvodno objašnjenje. Po Zakonu, tijela državne uprave i ostali korisnici državnog proračuna moraju 15 posto godišnjeg iznosa namijenjenog samoreklamiranju utrošiti na oglašavanje u programima regionalnih i lokanih elektroničkih medija. A nakladnici tih regionalnih, pače lokalnih medija, imaju zakonsku obavezu da svake godine izvijeste Vijeće za elektroničke medije o tome koliko su love dobili iz državne kase na ime oglašavanja. E sad, u okviru projekta Pravo novinara na pristup informacijama tražili smo od Vijeća da nam podastre sve izvještaje o oglašavanju za 2007. i 2008. godinu. Vijeće je naše zahtjeve ignoriralo, a Sud je sada presudio da nas (se) g. Ljevak nekako ipak mora riješiti. Kako će nas (se) riješiti, pokazat će vrijeme. A zašto nam Vijeće nije dalo tražene podatke, niti nam je bilo kako odgovorilo, to ovoga puta ne znamo sa sigurnošću, ali možemo ponuditi nekoliko mogućih odgovora:
a) Državni organi i drugi korisnici budžeta nisu poštovali zakon i nisu odvajali 15 posto za reklamiranje u lokalnim medijima, a lokalni su mediji, u najboljoj tradiciji hrvatskog nezavisnog novinarstva, hrabro čkomili;
b) Državni organi i drugi korisnici budžeta poštovali su zakon i reklamirali se u lokalnim medijima, ali ovi nisu slali izvještaje, na kojima pak djelatnici i zaposlenici Vijeća, radišni kakvi već jesu, nisu insistirali;
c) Državni organi i drugi korisnici budžeta poštovali su zakon i reklamirali se u lokalnim medijima, o čemu su ovi uredno slali izvještaje, ali ti izvještaji su se redovito negdje pogubili u sobama & hodnicima Vijeća, pa u našem slučaju nisu mogli biti dostavljeni zainteresiranim predstavnicima zainteresirane javnosti;
d) U Vijeću smatraju da ne bi bilo gancik kad bi na vidjelo izašlo koliko love dobivaju lokalni mediji od državnih tijela, jednostavno zato što smatraju da je o protoku javnih financijskih sredstava, kao i o bolesti najbližih ili o neuspjehu djeteta u školi, bolje ne pričati uokolo;
e) U cijelom tom poslu netko nekoga negdje reketira, pa je bolje da se o svemu skupa što manje zna.
Vaše cijenjene odgovore možete slati na adresu: Upravni sud Republike Hrvatske, Frankopanska 16, 10 000 Zagreb. Kao nagradu za točan odgovor dobivate 1.000,00 kuna sudskih pristojbi.
