Na šestom Regionalnom forumu za tranzicijsku pravdu koji se prošlog tjedna održao u Novom Sadu sudjelovao je i jedan od članova Koisije za istinu i pomirenje u Peruu. Riječ je o sociologu Felixu Reátegui, koji je svoja iskustva podijelio sa članovima Inicijative za REKOM. Na Forumu se raspravljalo o ciljevima, modelu, mandatu te sastavu članova Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na prostoru bivše SFRJ koja bi se trebala osnovati.
Reátegui je pričao o peruanskoj Komisiji za istinu i pomirenje koja je osnovana 2001. da bi se utvrdili zločini u počinjeni u periodu od 1980. do 2000. godine. Komisija je formalno završila s radom u kolovozu 2003. kad je tadašnjem predsjedniku Alejandru Toledu predstavljen Završni izvještaj . Bavila se zločinima, nasiljem i kršenjem ljudskih prava koje su počinile pobunjeničke grupe Sendero Luminoso i Movimiento Revolucionario Túpac Amaru (MRTA) te državne vojnih snaga. Oružani sukob koji je trajao dvadeset godina započeo je pobunom gerilske maoističke grupe "Sendero Luminoso" u trenutku kad je Peru trebao krenuti ka demokratizaciji nakon dvanaest godina diktature. Prema Izvještaju, Sendero Luminoso odgovoran je za 54 posto žrtava, a državna vojska za 34 posto ukupnih zločina počinjenih i evidentiranih od strane Komisije.
U razgovoru za H-alter Reátegui je ispričao na koje su probleme nailazili tijekom osnivanja i rada Komisije, njenoj recepciji u peruanskoj javnosti i pozitivnim učincima koje je ona proizvela za društvo u cjelini.
Možete li nam reći nešto o političko i društvenom kontekstu unutar kojeg je stvorena Komisija?
Komisija se formirala nakon internog oružanog sukoba koji je trajao dvadesetak godina i za vrijeme kojeg su počinjeni brojni zločini i kršenja ljudskih prava. Kad je 2000. godine pala vlada Alberta Fujimorija došlo je do perioda političke tranzicije od autoritarizma ka demokraciji. Organizacije za ljudskih prava, malobrojne organizacije žrtava koje su postojale, i neke političke stranke, uz podršku međunarodne zajednice, izvršile su tada pritisak da se formira neki mehanizam istraživanja recentne prošlosti.
Tko je formirao Komisiju?
Tadašnji predsjednik u tranziciji koji je bio na vlasti osam mjeseci i u tom periodu osnovao Komisiju. Uslijedili su izbori na kojima je izabran novi predsjednik Alejandro Toledo koji je potvrdio osnivanje Komisije istine i povećao njen sastav sa sedam na dvanaest članova.
Tko su bili članovi komisije?
Intelektualci i borci za ljudska prava, također je bilo ljudi iz područja religije tj. predstavnika katoličke i protestantske crkve. Važno je naglasiti da su oni su izabrani jer ih se smatralo uglednim građanima, a ne predstavnicima neke od zaraćenih strana. Interesantno je napomenuti da je predsjednik komisije bio filozof Salomón Lerner Febres koji je tada obnašao dužnost rektora Peruanskog katoličkog sveučilišta i bavio se metafizikom. Dakle, riječ je o čovjeku čije se područje djelovanja nije izravno odnosilo na ljudska prava. To je dalo određenu ravnotežu i raznolikost sastavu Komisije.
Koji su bili najveći problemi prilikom stvaranja Komisije?
Nije bilo nekih prevelikih problema poput onih koje su imale neke druge komisije, a pritom mislim na problem suočavanja s procesom sjećanja onog dijela društva koji predstavlja neprijateljsku stranu. Taj problem nismo imali jer je strana koja se najviše protivila procesu suočavanja, vojska odnosno „Sendero lluminoso, poražena u ranijem sukobu.
Međutim, glavni problemu u Peruu je bio kako zadobiti povjerenje žrtava. Podrška od strane mreže organizacija ljudskih prava i crkvi, čije je djelovanje bilo poznato od ranije, dala je kredibilitet pred žrtvama. Drugi važan problem, koji nije riješen, bio je kako zainteresirati veći dio društva za samu inicijativu. Za proces kao što je ovaj, zainteresirane su žrtve i organizacije ljudskih prava, ali ne i šira javnost. Većina društva ipak ostaje ravnodušna. Stoga je bitno raditi na senzibilizaciji društva i uključenju medija u proces. To je predstavljalo veliki problem koji je pratio Komisiju do samog kraja.
Kakva je bila reakcija javnosti na Završni izvještaj? Je li bilo negativnih reakcija onih na koje se Izvještaj izravno odnosio.
Otprilike sedamdeset posto ljudi je podržalo njezin rad, dakle većina javnosti. No, treba naglasiti da se radilo o pasivnoj podršci. Ljudi su se slagali s osnivanjem i radom Komisije, ali nisu bili baš previše zainteresirani za nju.
Situacija je bila malo drugačija kod onog dijela stanovništva na koji se Izvještaj odnosio i koji su mogli biti njime pogođeni. Jedan dio konzervativne političke scene Perua podržao je u početku Komisiju, ali je poslije kritizirao Izvještaj. Prema njima, Komisija je izjednačila „Sendero iluminoso" sa vojnim snagama države i nije napravila potrebno razlikovanje.
Druga se kritika odnosila na ukupni broj žrtava. Komisija je došla do broja od 24 tisuće žrtava, ali je učinila kao i u Gvatemali i drugim zemljama, statističku projekciju o ukupnom broju te zaključila da je bilo nekih sedamdeset tisuća žrtava. Konzervativne političke struje smatrale su da je taj broj izmišljen da bi se moglo više okriviti državu. Od strane "Sendero iluminoso" nije bilo previše kritika. Nisu ni napadali, ali nisu ni podržavali Komisiju.
Kad je 2003. Izvještaj tek objavljen, postojali su napadi od strane desnice, ali nije ih bilo previše, niti su bili oštri. Kako su prolazile godine, počela je rasti neprijateljstvo i napadi od strane konzervativaca prema Komisiji. Prije par godina konzervativne političke stranke su zajedno s vojskom pokrenule kampanju da diskreditiraju rad i Izvještaj Komisije.
Koji je najbolji učinak koji je Komisija postigla na peruansko društvo u cjelini?
Pozitivan učinak je prije svega to š;to je Komisija za istinu objavom svog Izvještaja društvu otvorila put prema procesu sjećanja i zahtjevima žrtava. Ljudi obično misle da je Komisija krajnja točka procesa sjećanja, ali u slučaju Perua vidimo da je riječ o njegovom početku.
Je li Izvještaj na neki način inkorporiran u obrazovni sustav Perua?
Na kolegijima privatnih sveučilišta rad Komisije je inkorporiran u program obrazovanja. Riječ je o religijskim školama i ljudima koji imaju napredne poglede na obrazovanje. U državnom obrazovnom programu rad Komisije se ne spominje kao ni Izvještaj.
Što mislite o Inicijativi za REKOM? Smatrate li da je prepreka različitih država koje bi zajednički trebale ostvariti ovu ideju nepremostiva?
Impresioniran sam dokud se već došlo u pokušaju stvaranja jedne višenacionalne komisije. Znajući kako postoji netrpeljivost između različitih nacija u regiji, dosadašnja postignuća mi se, kao strancu, čine jako dobrima. Smatram da je to dobar put te da postoje dobre mogućnosti za ostvarenje komisije.
Važno je da se shvati da komisija sama za sebe ne može riješiti probleme. Ona može u jednom političko- povijesnom kontekstu doći do određenih saznanja koje bi druge državne institucije trebale iskoristiti. Na temelju saznanja komisije vlade i javno mnijenje trebaju vući daljnje poteze. Od komisije se ne može očekivati da riješi probleme i ako postoje takva očekivanja ona će neuspješno završiti. Jedna ovakva višenacionalna komisija sa humanitarnom perspektivom može stvoriti zajedničko mjesto sjećanja na kojem se mogu naći različite povijesti Balkana.
