Pismo prenosimo u cijelosti.
Vaše ekselencije!
U ime Židovskog informacijsko-obrazovnog centra Hatikva, molim vas da glede opravdanog i razumljivog izostanka i ove godine, treće zaredom, predstavnika žrtava (srpskog, židovskog i romskog naroda, te antifašista) sa službene državne komemoracije u Jasenovcu, 22. travnja 2018., obratite pozornost na sramotno licemjeran stav organizatora tog događaja, to jest različitih državnih organa. S jedne strane se toga jednoga dana u godini promovira navodne antifašisitčke stavove službene vlasti, a s druge se tijekom 364 dana u godini podilazi nostalgiji za ustaškim zločinačkim simbolima i stavovima.Ovakvi stavovi službene vlasti i državnih lidera znatno utječu na građane, od kojih se mnogi počinju sve više bojati, a mnogi drugi pak misle da je došlo doba da ustaška nostalgija, pa onda postupno i načela, počinju bivati legitimnim dijelom svakodnevnog hrvatskog života
Hrvatska Vlada se žrtvama ustaša zapravo ruga licemjernim sakupljanjem jednom godišnje na tome mjestu najgoreg ustaškog zločina, a predstavnike žrtava prezire. Vi, kao diplomati i predstavnici svojih država, ne možete izbjeći nazočnost ovoj licemjernoj farsi, ali vas molim da tijekom komemoracije promislite zašto se zastupnici žrtava više ne mogu odazvati organizatorima te navodne komemoracije.
Prije tri godine, od Predsjednice Republike i Premijera, pa nadalje do svih političkih faktora koji su kod vladajućih željeli ostvariti neke bodove, predstavnici žrtava su vrlo grubo javno prozivani kao oni koji time što po prvi put neće sudjelovati na službenoj državnoj komemoraciji "ne poštuju žrtve"?!?!
Dakle, vlast, koja masovno, javno i ponekad službeno podupire, ohrabruje i zaštićuje nostalgiju za ustaškim znakovljem, "poštuje žrtve", a još rijetki preživjeli, te potomci žrtava i njihovi predstavnici "ne poštuju žrtve" – to je bila javna poruka i pokuda. Ovaj besramni i zlonamjerni cinizam je ipak izostao prošle i ove godine, kada se uvidjelo da se takvim pritiskom ne ostvaruje željeni učinak pritiska na predstavnike žrtava.
Na izostanak predstavnika žrtava je prije tri godine, nakon dužeg razdoblja kritika i velikog nezadovoljstva zbog popuštajućeg stava vladajućih političara prema ustaškoj nostalgiji, pa i više od toga, odlučujuće utjecao upravo sve izraženiji takav smjer odgovornih političkih tijela. A ovo alarmantno stanje relativiziranja ustaških zločina u hrvatskoj javnosti nije od jučer.
Nastajalo je malo-pomalo, početno pripremljeno za širu javnost neznačajnim činom: otvorenjem 2006. godine revizionističkog postava u muzeju na samome mjestu toga nekadašnjeg ustaškog logora, te zatim upornom ogluhom na zahtjeve meritornih stručnjaka i predstavnika žrtava da se ukloni taj postav jer relativizira ustašku zločinačku državu i ponižava žrtve, te i danas, na samome mjestu zločina prikriva bit ustaškog režima i etničkog čišćenja.Na izostanak predstavnika žrtava je prije tri godine, nakon dužeg razdoblja kritika i velikog nezadovoljstva zbog popuštajućeg stava vladajućih političara prema ustaškoj nostalgiji, pa i više od toga, odlučujuće utjecao upravo sve izraženiji takav smjer odgovornih političkih tijela
Stoga ne začuđuje razvitak kojem svjedočimo: iz dana u dan situacija se tijekom proteklog desetljeća pogoršava, a neprikrivena upornost vladajućih političara sve više unosi ustašku simboliku u društvo kao normalnu, ili barem podnošljivu činjenicu. Vrhunac toga do danas (a ne znamo kamo vodi u budućnosti) jest nedavna odluka Vladinog povjerenstva za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje je nakon godine dana studiranja donijelo zaključak koji je već i bio ugrađen u Ustav RH, to jest da je ustaška simbolika, napose slogan Za dom spremni, neprihvatljiva i zakonski zabranjena.
Ali, zaključili su ovi Vladini povjerenici, u "nekim prigodama" je ovaj ustaški slogan ipak dopušten?! Ovo dakako, osobito vi, ekselencije, koji dolazite iz demokratskih zemalja, lako možete usporediti s hipotetičkom situacijom da njemačka ili neka druga europska Vlada donese ukaz kojim je doduše nacistički povik Sieg heil! zabranjen, kao i sva simbolika vezana uz nacističku zločinačku državu, ali u "nekim prigodama je dopušten"?! Bilo bi to nevjerojatno, ali u Hrvatskoj se događa upravo ta nevjerojatnost, i to pod patronatom Vlade.
Postoje već neko vrijeme uporni pokušaji da se ustaški uzvik Za dom spremni! proglasi "starim hrvatskim pozdravom" – ali on ne samo što to nikada nije bio, nego prije ustaša nije ni postojao kao sintagma. A da slučajno i jest, izgubio bi pravo javnog isticanja u Europi u kojoj je pobijedila antifašistička koalicija, jednako kako je to izgubio kukasti križ, koji je kao simbol postojao i ranije, ali se u europskom krugu onemogućio zbog nacističke kontaminacije.
Međutim, i sama Predsjednica Republike je pred TV kamerom izjavila da ona "smatra da je Za dom spremni! stari hrvatski pozdrav", a Premijer izjavljuje da je to pitanje "delikatno", dok je nedugo ranije u Zagrebu potpredsjednik Sabora (treća osoba u državi) predvodio kolonu od 5000 osoba koja je uzvikivala ustaške slogane... Stoga ne čudi što su osude skandiranja ustaškog slogana svih odgovornih političara blage, neutralne, suzdržane, oprezne, izbjegavajuće...Ne slučajno, međunarodni stručnjak za pitanja Holokausta dr. Efraim Zuroff izjavio je ovih dana da su hrvatski crnokošuljaški odredi (samo) simptom problema, a "pravi problem je to što postoji široko raširena potpora ustaškim idejama, ustaškoj nostalgiji"
Predsjednica Republike fotografirala se, nasmijana, u Kanadi sa skupinom koja drži zastavu s ustaškim simbolom, a nedavno je u Argentini izjavila i da su “nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine” - nema nikakve mogućnosti da se ovo tumači drukčije nego da je time mislila na ustaše izbjegle u Argentinu (koja je, uz Kanadu, mjesto brojne emigracije nekadašnjih ustaških zločinaca u bijegu pred pravdom).
Pritom, Predsjednica rado i često uz svoje razne slične relativizirajuće izjave i ponašanja izjavljuje da su njezini (osuđujući) stavovi o ustaškom režimu "poznati", ali time zapravo i nespretno i nedovoljno izbjegava objasniti ove i druge slučajeve svoga propusta da svoje navodne antifašističke stavove jasnije iskaže, primjerice kada stadionom odzvanja ustaški slogan a ona ga "ne čuje", i tako dalje...
Neonacistički crnokošuljaški skupovi i parade (u Zagrebu 8. travnja 2018., u Splitu 10. travnja 2018. - na dan uspostave ustaške države) postali su gotovo svakodnevica, a u spomenutoj prigodi u Splitu su crnokošuljaši dali izravnu prijetnju demokratskim građanima i građanima ciljevima nekadašnej ustaške države: uz ustaške povike mahali su zastavom s natpisom "Jasenovac - Za dom spremni". Više ni radi forme nema skrivanja, a i čemu, kada je ovome skupu u Splitu nazočio i državni tajnik Ministarstva branitelja, dakle predstavnik hrvatske Vlade.
Ovakvi stavovi službene vlasti i državnih lidera znatno utječu na građane, od kojih se mnogi počinju sve više bojati, a mnogi drugi pak misle da je došlo doba da ustaška nostalgija, pa onda postupno i načela, počinju bivati legitimnim dijelom svakodnevnog hrvatskog života. Dogodilo se da umirovljeni general u školama drži nastavu povijesti, te učenicima govori da "povijest nije znanost, nego ideologija"... Među mladima se širi mržnja na drugoga i drukčijega, rasistički stavovi. Mladež, koja u školskoj nastavi ne dobiva praktično nikakve informacije o stvarnosti ustaškoga režima i njegovim žrtvama, među kojima je i sam hrvatski narod, sve više u ustašama vidi povijesne heroje.
Ne slučajno, međunarodni stručnjak za pitanja Holokausta dr. Efraim Zuroff izjavio je ovih dana da su hrvatski crnokošuljaški odredi (samo) simptom problema, a "pravi problem je to što postoji široko raširena potpora ustaškim idejama, ustaškoj nostalgiji". Kakvu poruku ovi odredi nesmetano u hrvatskome političkom prostoru šalju javnosti? I kamo se sve to kreće?
