Potez Švicarske centralne banke još jednom je stavio u fokus pitanje kredita vezanih uz švicarski franak, ne samo u Hrvatskoj već i u drugim državama u kojima je prisutan značajan udio ovih kredita, posebice Poljskoj. Ono što upada u oči u nastaloj medijskoj kakofoniji raznih prijedloga i protuprijedloga, jest da se reaktualizirala teza kako su ovi dužnici sami krivi što su se doveli u takvu situaciju. S druge strane, oni koji argumentiraju kako je dužnike koji su socijalno ugroženi potrebno spasiti, to čine iz kuta zagovaranja "čina milosrđa" spram onih koji su se - ponovo smo na istoj pretpostavci - vlastitom neodgovornošću uvalili u probleme. U raspravi koja se trenutno odvija, može se iščitati gotovo potpuna amnezija Potrebno je ustvrditi da je dio duga vezanog uz CHF legitiman (onaj dio koji je ekvivalentan iznosu zaduženja da je bio ugovoren u eurima ili kunama), dok je drugi dio nelegitiman, a treći dio - pravomoćno utvrđeno - nezakonit spram niza događaja i argumenata koji su se u raspravi o ovoj temi odvili unatrag tri godine i koje je očigledno potrebno ponovo suprotstaviti objema gore navedenim pozicijama.
Tezi da su upravo dužnici ti koji su krivi za nastalu situaciju tako je nužno ponovo suprotstaviti tezu o odgovornosti HNB-a i propustima zakonodavca i postaviti pitanje: je li ovaj napuhani dug uopće legitiman i bi li do njega uopće došlo da je područje potrošačkog kreditiranja, posebice stambenog kreditiranja, bilo na vrijeme regulirano? Za početak, voljela bih smjestiti problem ovog duga u analitički okvir kojim se koristi Eric Toussaint, ne bi li diferencirao različite tipove problematičnog duga. Analizirajući primarno državni dug, Toussaint razlikuje četiri tipa problematičnog duga: neodrživ (unsustainable), štetan (odious), nelegitiman (illegitimate) i nelegalan (illegal). Ako bismo ovu klasifikaciju primijenili da zaduženja građana, mogli bismo razlučiti koji je dio duga u kojoj mjeri legitiman.
Ovom prilikom ne želim ponavljati argumente koje sam već ranije iznosila, među ostalim i u svojedobnom tekstu za H-Alter, o asimetrijama u odnosu banka-klijent, koje su doprinijele ugovaranju ovih "toksičnih kredita". Želim prvenstveno podvući niz momenata koji govore u prilog tomu da je u potpunosti promašeno prebacivati krivicu za nastalu situaciju isključivo na stranu klijenata. Također, bitno je istaknuti što se krije iza teze, koju ovih dana često čujemo iz bankarskih krugova, kako nastali problem treba adresirati prvenstveno kao socijalni problem.
Ponajprije, nevjerojatno je da se gotovo nitko u argumentaciji ovih dana više se ne sjeća kako su se dogodile dvije vrlo važne presude u kolek"Spašavanje najugroženijih" idealan je način uravnoteženja bankovnih bilanci, čišćenjem loših plasmana, a bez preuzimanja odgovornosti i bez rješavanja uzroka problemativnom sporu protiv osam banaka. Prvostupanjska, iz srpnja 2013. bila je u potpunosti u korist klijenata, a pravomoćna drugostupanjska, iz srpnja 2014., potvrdila dio presude koji se odnosi na nezakonitu jednostranu promjenu kamatne stope, proglasivši odredbu o kamatnoj stopi ništetnom. Medijski spin HUB-a kako banke nisu napravile ništa nezakonito u Hrvatskoj očigledno ima veću težinu od pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda. Tako se u računicama o troškovima različitih rješenja i pitanju tko ih treba snositi, posebice onima koje je iznio HNB uopće ne pojavljuje pitanje: koliko su banke, temeljem presude o ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi, dužne klijentima? I to ne samo dužnicima s kreditima u CHF-u, već i svima ostalima, i euro i kunskim - svima kojima su banke kamate mijenjale temeljem vlastite administrativne odluke, a ne temeljem nekog jasne i transparentne metodologije. Ishod ove presude iznio je na vidjelo još jednu asimetriju odnosa banaka i građana pred hrvatskim pravosuđem - tu da građani temeljem presude u kolektivnom sporu nemaju mogućnost ispostaviti kalkulaciju o visini odštete temeljem presude i ovršiti banku, dok s druge strane, banke nakon jednostranog raskida ugovora o kreditu imaju na raspolaganju vrlo efikasne mehanizme prisilne naplate vlastitih potraživanja. Da bi realizirali odštetu, klijenti banaka moraju ulaziti u dugotrajne individualne sporove, što itekako ide na ruku bankama zbog sporosti pravosuđa, troškova sporova i ostalih demotivirajućih faktora.
Međutim, to što ne postoje učinkoviti mehanizmi povrata preplaćenih iznosa, ne znači da nije donesena presuda o nezakonitosti promjena kaNeophodno bi bilo utvrditi koji je dio dugovanja građana nelegitiman, tj. nastao isključivo kao posljedica plasiranja prerizičnih kredita na tržištemate. Još jednom, neovisno o valuti ugovaranja kredita, dakle i u kreditima u eurima i kunama. Evidentno se radi o nelegalnom dijelu duga, čijom su naplatom banke oštetile klijente u iznosima koji se broje u milijardama kuna. Prema procjeni (rađenoj temeljem kretanja prosječnih kamata i visina glavnica), nalogom bankama da postupe po presudi, one bi samo dužnicima s kreditima vezanim uz franak bile dužne isplatiti oko 3,5 milijarde kuna, dok bi ukupan iznos za kredite u eurima i kunama bio znatno veći, proporcionalno valutnoj strukturi plasmana. Ima li HNB u sklopu nadzora nad zakonitošću poslovanja banaka što tu za reći? Je li HNB, nakon pravomoćne presude, u sklopu svoga nadzora utvrdio neusklađenost kreditnih ugovora s pozitivnim zakonima RH (Zakon o obveznim odnosima, Zakon o zaštiti potrošača)? Je li financijske konsekvence te pravne izloženosti banaka uključio u svoje simulacije i analize?
Osim presude, što se još relevantnog za postavljeno pitanje, dogodilo unatrag dvije tri godine? Dogodilo se to da je donesena silna količina zakonskih izmjena i regulatornih odredbi s ciljem zaštite potrošača prilikom ugovaranja kredita i drugih bankovni usluga, uvođenjem 2009. godine i Nevjerojatno je da se gotovo nitko ovih dana više se ne sjeća kako su se dogodile dvije vrlo važne presude u kolektivnom sporu protiv osam banakakasnijim izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju; izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama, temeljem kojih je HNB krajem prošle godine donio Odluku o sadržaju i obliku u kojem se potrošaču daju informacije prije ugovaranja pojedine bankovne usluge. Temeljem ovih propisa, oni koji kredite podižu danas, moraju dobiti potpune i transparentne informacije, a u ugovorima moraju stajati formule temeljem kojih se mijenjaju kamate i čiji su parametri također zakonski regulirani. Ako su dužnici i 2007. "znali što potpisuju" i "svjesno ušli u rizik", čemu sad odjednom sve to? Ili je ipak točna izjava viceguvernera Odaka iz prosinca 2012. da su banke dovele klijente u poziciju neprimjerenog rizika.
Druga teza koja se medijski proširila ovih dana jest da problem treba adresirati u obliku spašavanja socijalno ugroženih. Činjenica jest da su krediti u CHF-u zaduženim kućanstvima nanijeli veliki financijski udar (u rasponu od pada standarda do deložacija i dužničkog ropstva), kao što je činjenica da su i mnoga kućanstva s kreditima u drugim valutama, posebno stambenima, radi nezaposlenosti došla u problem s vraćanjem duga. Ovdje bi se ponajprije bilo potrebno podsjetiti da je problem uvelike generiran radi nepostojanja stambene politike i uređenog tržišta stamMedijski spin HUB-a kako banke nisu napravile ništa nezakonito očigledno ima veću težinu od pravomoćne presude Visokog trgovačkog sudabenog najma, radi čega je čitava generacija mogla riješiti stambeno pitanje isključivo putem zaduživanja. I da, bilo bi svakako potrebno razviti mehanizme socijalne države za skrb o onim kućanstvima koja su radi ovrha postala socijalnim slučajevima ili beskućnicima, ukalkulirati izdatke za stambene kredite u računicu za socijalne transfere itd. No istovremeno bi neophodno bilo utvrditi koji je dio dugovanja građana nelegitiman, tj. nastao isključivo kao posljedica plasiranja prerizičnih kredita na tržište.
Uzmimo, okvirno, da je to razlika između onoga što bi dužnici bili sada dužni da ovih kredita nije bilo u ponudi i da su se zadužili u eurima ili kunama. Taj dio duga potrebno je u potpunosti staviti pod znak upitnika i riješiti, sustavno i neovisno o socijalnoj situaciji dužnika. Stavljanje fokusa na saniranje situacije najugroženijih ide logikom: ublažimo posljedice, ne bismo li izbjegli rješavanja uzroka problema. Što se, uopće, krije iza ovog naoko paradoksalnog uzleta zagovaranja mjera za spašavanje najugroženijih od strane onih koji neupitno stoje na neoliberalnim pozicijama? Krije se, opet i ponovo, prvenstveno briga za profitabilnost banaka. Kontinuirani porast tzv. "loših kredita" vezanih uz CHF dosegao je, prema posljednjem izvješću HNB-a, za sektor stanovništva udio od 14,3 posto ukupnih plasmana. Banke radi ovih teško naplativih kredita imaju manju dobit, a time i lošiji bonitet, što rezultira skupljim zaduživanjem kako same banke tako i korisnika njezinih kredita. "Spašavanje najugroženijih" idealan je način uravnoteženja bankovnih bilanci, čišćenjem loših plasmana, a bez preuzimanja odgovornosti i bez rješavanja uzroka problema.
Koristeći na početku iznesenu Toussaintovu klasifikaciju, potrebno je, dakle, ustvrditi da je dio duga vezanog uz CHF legitiman (onaj dio koji je ekvivalentan iznosu zaduženja da je bio ugovoren u eurima ili kunama), dok je drugi dio nelegitiman, a treći dio - pravomoćno utvrđeno - nezakonit.
