Kokoši na tri noge

Da današnje novinarstvo u Hrvatskoj i nije baš na cijeni uvriježena je konstatacija koja je dosegla razinu sveopće istine, poput one gramatičke kategorije apovijesne sadašnjosti kojoj je primjer „Zemlja je okrugla". Kavanske analize novinara i njihovih osviještenih korisnika (čitatelja, gledatelja) iznalaze brojne uzroke koji su doveli do općeg slaganja o nepostojanju istraživačkog novinarstva i prevazi „žute štampe" nad relevantnim temama te njihovoj ozbiljnoj obradi u tiskanim medijima, javnoj televiziji i portalima. I to u onima  koji nastoje ostati na liniji informativnih javnih  medija. Uzroci ovakvog stanja mogu se pronaći na strukturalnoj/institucionalnoj, kontekstualnoj i pojedinačnoj razini. Nije na odmet nabrojati ih.

Struktura neoliberalnog tržišta pretpostavlja interes potrošača kao glavnu smjernicu uređivačke politike pri čemu se gubi pouzdani, informativni ili čak prosvjetiteljski karakter medija nauštrb brzine, infotainmenta i tabloidizacije. Na malenom tržištu poput hrvatskog to dovodi do sveopće degradacije javnog novinarstva. Konkretni rezultat je, primjerice, vijest o kokoši s 3 noge na naslovnici jednog od najčitanijih javnih portala ili niska razina pismenosti kod donošenja vijesti. A da ne govorimo i o točnosti informacija koje se plasiraju.

Kontekstualni čimbenici - dvije medijske kuće, EPH i Styria koje čine 90 posto sveukupnog tržišta dnevnog tiska (a njihove portale možemo smatrati jedinim masovnim pokušajima ili pretvaranjima da su javni medij kojem je prvenstveni cilj informiranje) i hijerarhijska organizacija javne televizije HRT-a, koja se nadaje kao premrežavanje privatno-političkih interesa - određuju uvelike položaj i ulogu novinara te im sužuju prostor manevriranja. Upravo te malobrojne uprave oblikuju smjer i razvoj uređivačkih politika na formalnoj, ali i sadržajnoj razini. Dovoljno je prisjetiti se sramotnog paradiranja bivšeg ministra Dragana Primorca po zgradi EPH-a za vrijeme studentske blokade ili medijski zaštićenih oglašivača poput T-coma ili Agrokora (koji je, usput rečeno, većinski vlasnik distribucijske djelatnosti EPH - tvrtke Tisak).

Struktura neoliberalnog tržišta pretpostavlja interes potrošača kao glavnu smjernicu uređivačke politike pri čemu se gubi pouzdani, informativni ili čak prosvjetiteljski karakter medija nauštrb brzine, infotainmenta i tabloidizacije

Na pojedinačnoj razini ovakvi uvjeti zasigurno ne potiču intrinzičnu motivaciju novinara koji se tim poslom bavi zbog pretpostavljenih ideala struke. Ako izuzmemo novinarske „zvijezde" koje se danas kreću u rasponu od Jelene Veljače do ozbiljnih kolumnista koji strukovne nedostatke mogu kompenzirati financijskom zadovoljštinom, prosječnom novinaru ni to ne ostaje. O motivaciji novinara kao djelatnika na neoliberalnom tržištu rada, u kojem je novac ako ne prvi a onda bitni pokretač, dovoljno govori već antologijska izjava Ninoslava Pavića, predsjednika Uprave EPH, o poslu novinara: „Radite od 8 ujutro do 8 navečer, svakodnevno isporučite barem 6 kartica kvalitetnog teksta i javite se na četrdesetak telefonskih poziva, a na kraju radnog vijeka - legnite ispod mosta i pokrijte se novinama za koje ste radili."

Imajući na umu ove otegotne okolnosti, izgledat će nepravedna ocjena prema kojoj su novinari lijeni, površni i nezainteresirani sami po sebi. Jednako naivno bilo bi i pretpostaviti da su svi novinari ustrajni borci za pravdu koji u nemilosrdnim uvjetima i za bijedne plaće riskiraju svoje egzistencijalne pozicije, e da bi otupjelu javnost informirali o bitnim problemima i preokupacijama koje nadilaze Simonu Gotovac i crne kronike. Složenu problematiku pozicioniranja današnjeg novinarstva i ulogu samog novinara kao najnižeg elementa u strukturi cjelokupne izdavačko-uređivačke djelatnosti, potrebno je sagledavati s obzirom na različite segmente njihove struke, od problema prikupljanja podataka do načina funkcioniranja redakcije, odnosa redakcije i uprave, i tako redom.

Sam Zakon, donesen 2003. godine, svim građanima omogućava uvid u informacije koje nisu nužno javno objavljene, a koje nemaju oznaku državne tajne. Zanimljivo je pritom da se Zakon ne pridržava Konvencije o pravu na pristup službenim dokumentima kad je riječ o naplati pristupu informacija i žalbenom postupku. Prema Konvenciji, država ne smije nametati naplatu, a podnositelji zahtjeva imaju pravo na brz i jeftin postupak žalbe te mogućnost obraćanja sudu. No, kako se navodi iz GONG-ova ranijeg istraživanja o provedbi ovog zakona, „tijela javne vlasti u Hrvatskoj mogu naplaćivati upravnu pristojbu po svakom zahtjevu za pristup informacijama, a postupak žalbe i tužbe Upravnom sudu za građane je dugotrajan (ukupno trajanje je u prosjeku 6-8 mjeseci), a u slučaju negativnog rješenja građani moraju platiti 1000 kuna sudskih troškova.". Unatoč tim nedostacima, Zakon bi trebao biti korisno oruđe novinarima prilikom obavljanja njihovog posla.

Istraživanje je provedeno na 70 ispitanika pri čemu je riječ o prigodnom uzorku (koje ne koristi nikakve stratifikacijske parametre pa time nije reprezentativan, a do ispitanika dolazi kriterijem dostupnosti) pa pri donošenju bilo kakvih zaključaka treba biti oprezan. Istraživači su se odlučili na ovaj nepopularan potez zbog nedostupnosti samih novinara unatoč anonimnosti ankete. Je li riječ o nezainteresiranosti ili strahu od mogućih sankcija, nemoguće je pouzdano tvrditi.

Unatoč tome što više od 76 posto novinara tvrdi da je upoznato sa zakonskim mogućnostima koje im stoje na raspolaganju prilikom nedobivanja traženih informacija, njih čak 81 posto nikad se nije pozivalo na te odredbe

Čak 73 posto ispitanih novinara našlo se u situaciji da su im javne institucije uskratile informaciju. Najozloglašenija su pritom ministarstva (50 posto), a slijede javne institucije(škole, bolnice, fakulteti, znanstvene ustanove, socijalne ustanove), Vladin ured za odnose s javnošću, državno odvjetništvo, sudovi. Novinari u većini slučajeva (67 posto) ne dobivaju obrazloženje zbog čega im je informacija uskraćena, a kad ga dobiju najčešće je riječ o odgovorima poput "nemamo tu informaciju, zaboravili smo, nadležna osoba će se javiti, to je u  interesu postupka".

Novinari na odgovor najčešće čekaju do dva tjedna (62 posto), a nešto manje je onih koji na odgovor čekaju mjesec dana (12 posto) ili onih koji čekaju tek dva dana (17 posto). Pritom službenike više od jednom gnjave da dođu do odgovora (tek ih 7 posto upit postavi samo jednom). Bilo bi zanimljivo znati zbog čega novinari čekaju ili odustaju od dobivanja tražene informacije. Je li razlog tome nerelevantnost informacije nakon više od dva tjedna, imperativ podnošenja određenog broja tekstova u zadanom roku ili nešto drugo?

No, unatoč tome što njih više od 76 posto tvrdi da je upoznato sa zakonskim mogućnostima koje im stoje na raspolaganju prilikom nedobivanja traženih informacija, njih čak 81 posto nikad se na njih nije pozivalo. Ostaje nepoznat razlog zbog čega nisu koristili raspoložive pravne solucije, o čemu bi ubuduće trebalo povesti računa. Moguće je, dakako, i da nisu baš svi bili iskreni prilikom svog odgovora o poznavanju Zakona no, opseg ovog istraživanja nije dopustio otkrivanje tih pojedinosti.

Ono što je zanimljivo i što ne ide baš u prilog novinarskoj angažiranosti i svijesti jest da ispitanici u slučaju odbijanja istraživačke teme, ne pokušavaju istu plasirati na drugom mjestu (88 posto) ili svoja saznanja podijeliti drugim kolegama koji bi bili u prilici objaviti informacije (81 posto). No, ovdje ponovo treba naglasiti da je samo 26 posto ispitanika izjavilo kako im je urednik odbio temu, tako da ovi podaci mogu služiti tek kao smjernice, a nikako kao zaključci.

Strukturalna degradacija javnog novinarstva, kontekstualna premreženost javno-privatno medijskih interesa te pretpostavke za motivacijsku apatičnost najniže karike u novinarskom lancu - samog novinara, moguće se ogleda i na primjeru pristupa službenim informacijama koje su zagarantirane zakonom.

Iz predstavljenog pilot istraživanja moguće je otvoriti neka pitanja, kako o samoj problematici pristupa informacijama tako i pozicioniranju tog dijela profesije u širi kontekst problema novinarstva u Hrvatskoj danas:

1. nailazimo li na kokoši s tri noge na naslovnicama jer to čitatelji traže ili zato što i sporost dobivanja informacija ne omogućuje njihovo plasiranje na vrijeme?

2. utječe li činjenica da tiskanim i internetski relevantnim medijima upravljaju dvije medijske kuće koje zajedno s jedinom javnom televizijom očito imaju dobro premrežen sustav s političkim strukturama na neinzistiranje prilikom dobivanja podataka sudskim putem?

3. utječe li niska razina motivacije za bavljenje novinarskim poslom na  apatiju koja bi se mogla iščitati iz navedenog istraživanja?

1. Jeste li bili u situaciji da vam državna, lokalna ili javna institucija uskrati traženu informaciju (a koja nije kvalificirana kao tajna informacija)?
a) da, jednom 18%
b) da, više puta 55%
c) ne 27%

2. Ako da,navedite instituciju (državna ili lokalna tijela vlasti) koja vam je najčešće uskraćivala informacije?
a) ministarstva (koje?) 50%
b) Vladin ured za odnose s javnošću 23%
c) državno odvjetništvo 21%
d) sudovi 23%
e) ostale javne institucije 23%
f) ostala tijela vlasti (uprave) 21%
g) javne institucije (škole, bolnice, fakulteti,
znanstvene ustanove, socijalne ustanove) 33%

3. Ako vam je informacija bila uskraćena, jeste li dobili obrazloženje zašto vam je uskraćena ?
a) da 33%
b) ne 67%

4. Koja su najčešća obrazloženja dobivali?
a) odsutnost nadležne osobe 24%
b) nedostatak vremena 17%
c) nemamo ovlaštenja 17%
d) nije za javnost 11%
e) ostalo 31%

5. Je li vam se dogodilo da informaciju koju ste tražili, a koja nije tajna, službeni izvor odbije dati jer je on svojevoljno proglasi tajnom?
a) da, jednom 14%
b) da, više puta 20%
c) ne 66%

6. Ako su vam uskratili informacije, navedite osobe u sadašnjoj vlasti s kojom ste imali najviše problema oko dobivanja informacija koje ste tražili:
a) državni ili lokalni dužnosnik 25%
b) glasnogovornik 40%
c) državni ili lokalni službenik 35%

7. Navedite do tri pitanja na koja niste dobili odgovor:
a) proračun grada 6%
b) financiranje zdravstvenog os .4%
c) kupovina riječkog PIK-a 2%
d) detalji o slučaju Maškarin 2%
e) ostalo 25%
f) ne znam, ne želim odg. 61%

8. Koji je po vašem mišljenju, glavni razlog zbog kojeg niste dobili informaciju koju ste tražili?

a) samovolja 23%
b) prikrivanje istine 29%
c) strah od nadređenih 8%
d) nesposobnost i nemar 12%
e) ostalo 28%

9. Koliko dugo čekate na odgovor?
a) do dva dana 17%
b) do sedam dana 37%
c) do 14 dana 25%
d) do 21 dan 6%
e) do 30 dana 12%
f) više od mjesec dana 3%

10. Inzistirate li više puta na odgovoru nadležne institucije ili upite šaljete samo jednom?

11. Jesu li vam poznate zakonske mogućnosti koje možete koristiti u slučaju da su vam uskraćene informacije (Zakon o medijima i Zakon o pravu na pristup informacijama)?
a) da 76%
b) ne 24%

12. Ako su vam poznate te pravne mogućnosti, jeste li ih već koristili?
a) da, jednom 8%
b) da, više puta 11%
c) ne 81%

13. Ako niste, koji je glavni razlog?
a) nisam imao pravnu pomoć 7%
b) sporost organa uprave i sudstva 30%
c) nešto drugo 63%

14. Jeste li se ikada našli u situaciji da vam vaš urednik odbije objaviti istraživačku temu koju ste napisali?
a) da, jednom 12%
b) da, više puta 14%
c) ne 74%

15. Ako da, je li vam urednik dao objašnjenje zašto vam je odbio istraživačku temu?
a) da 57%
b) ne 43%

16. Možete li navesti koje je to objašnjenje bilo?
a) javnost nije za to zainteresirana - 2 odgovora
b) nije trenutak za to - 1 odgovor
c) sukob interesa - 1 odgovor
d) naštetit će tvrtci - 1 odgovor
e) ne želi odgovoriti - 5 odgovora

17. Jeste li istu temu pokušali objaviti negdje drugdje?
a) da 12%
b) ne 88%

18. Jeste li informacije iz te teme dali kolegama drugih medija kako bi tema bila ipak objavljena?
a) da 19%
b) ne 81%