Klasični anarhizam i "propaganda djelom" (2.)

Svakako jedan od anarhista o čijem se utjecaju i ideološkom značaju može pisati gotovo isključivo u superlativima, jest Pjtor Aleksejevič Kropotkin (1842. - 1921.), poznatiji i kao "princ anarhizma", s obzirom na njegovo plemićko podrijetlo. U pogovoru knjige Anarhizam i moral (1984.), Zoran Đinđić kontekstualizira Kropotkinovu participaciju u revolucionarnim ruskim organizacijama koje su početkom 1880-ih godina putem spektakularnih akcija trebale animirati pasivizirani narod. "Propaganda akcijom stupila je na mjesto duhovne pripreme revolucije. Ma kako to zvučalo paradoksalno, Kropotkin - inače uvijek veoma oprezan kada je bilo posrijedi fizičko nasilje - počinje se solidarizirati s propagandom putem akcije. (...) Akcije uperene protiv nosilaca državne represije ne smije usmjeravati nikakva organizacija, one moraju biti izraz čistog individualnog duha pobune. (...) Svaki pojedinac djeluje na osnovu vlastite odgovornosti, a drugima ostaje mogućnost da se solidariziraju s njegovom akcijom ili da je kritiziraju."

Pjtor Aleksejevič Kropotkin

Ogorčen ravnodušnošću europskih socijalističkih krugova spram događanja u Rusiji po atentatu na cara Aleksandra II, Kropotkin objavljuje sljedeći tekst: "Naša akcija mora biti permanentna revolucija, riječima, pamfletima, bodežom, puškom, dinamitom..." Ipak, Kropotkin kroz dogledno vrijeme mijenja mišljenje. U socijalističko-agitacijskom listu Le Révolte iz svibnja 1891., piše da suprotno uvjerenju nekih, državnu strukturu izgrađivanu stoljećima nije moguće uništiti s nekoliko kilograma eksploziva. Ne umanjujući težinu Kropotkinovog utjecaja lako je za uvidjeti kako ovakvo stajalište nije niti izbliza postalo prevladavajući modus operandi europskih anarhista na prijelazu stoljeća.

Iako antropolog Harold Barclay postavlja retoričko pitanje, "Možete li zamisliti vojsku organiziranu na anarhističkim načelima dobrovoljne suradnje i konsenzusa?", Makhnovi paravojni odredi dolaze kao kontroverzni odgovor često navođen u kontekstu povijesti anarhizma. U svojim retrospektivnim razmišljanjima o događanjima vezanima uz Oktobarsku revoluciju, te ulozi ukrajinskih anarhista u sukobima, Nestor Makhno (1888. - 1934.) razrađuje zamisli po pitanju oružanih akcija: "Od iznimne je važnosti da djelovanje revolucionarnih oružanih snaga bude povezano sa socijalnim i ekonomskim čimbenicima. (...) Od sada pa nadalje, anarhisti moraju usmjeriti svoju pozornost na taj vid revolucije. Moraju shvatiti da će, ukoliko revolucionarne oružane snage budu organizirane u goleme vojske ili brojne lokalne oružane jedinice, zasigurno poraziti dužnosnike i branitelje države, te tako pridonijeti stvaranju uvjeta potrebnih radničkom stanovništvu koje je poduprlo revoluciju kako bi prekinulo sve veze s prošlošću i okrenulo se stvaranju novog socio-ekonomskog života." U svakom slučaju, antimilitarizam predstavlja jednu od konstantno dominantnih stavki anarhizma, u gotovo svim njegovim ideološkim inačicama. "Svi anarhisti se smatraju antimilitaristima jer ne podržavaju vojsku kao silu temeljenu na upotrebi nasilja, te ne podržavaju oružane sukobe unutar i između država, pošto se oni vode samo u korist vladajućih klasa.", ističe Dražen Šimleša.

U pamfletu Je li anarhizam nasilje? (1929.), Alexander Berkman nastoji elaborirati odnos anarhizma i fizičkog nasilja: "Već ste se naslušali kako anarhisti podmeću bombe, vjeruju u nasilje, te da anarhija znači nered i kaos. Nimalo ne začuđuje što tako mislite. Tisak, propovjedaonica, i autoriteti svih vrsta nameću nam takvo uvjerenje i pune nam uši ovakvim izjavama... Znači li anarhizam doista nered i nasilje, pitate se. Ne prijatelju, kapitalizam i vlada oni su koji pristaju na nered i nasilje. Anarhizam je posve drugačiji; znači red bez vlade i mir bez nasilja". Berkman ne negira činjenicu da su pojedini anarhisti ponekad posezali za nasiljem. Bez obzira na to, Berkmann tvrdi da nasilje nije glavna značajka anarhizma:

"Broj je nasilnih djela u anarhista zanemarivo malen u usporedbi s djelima koje su počinili pripadnici drugačijih političkih uvjerenja... Anarhizam naučava i govori o miru i harmoniji, nenapadanju i o svetosti života i slobode. Anarhisti su humani, kao što je human i ostali dio čovječanstva, možda i više. Osjetljivi su na sve loše i krivično, brži su u osudi ugnjetavanja, te stoga izražavanje protesta nasilnim djelima ne možemo uvijek isključiti. Nasilna su djela, međutim, izraz individualnog temperamenta, a ne neke određene teorije".

Stalnu okupaciju i brigu svih teoretičara anarhizma, njegovih zagovornika i simpatizera predstavljao je pronalazak najučinkovitijeg načina širenja ideje

Ukratko, Berkmann upozorava na sveprisutnost nasilja koje provodi država i pripadajući joj represivni organi, te zaključuje sljedeće: "Barbari smo svi mi koji koristimo moć i nasilje da bismo se oslobodili svojih dugova, problema i nevolja. Nasilje je metoda prostodušnih, oružje slabih. Onima koji su snažni srcem i umom nasilje nije potrebno jer su uvjereni u svoju ispravnost... Sloboda je majka reda." Zanimljivo je da je upravo Berkmann 1892. godine neuspješno pokušao izvršiti atentat na Henryja Clayja Fricka (1849. - 1919.), američkog industrijalca koji je naredio krvavo gušenje štrajka iste godine, prilikom kojeg je ubijeno nekoliko radnika.

Iako je nakon potonjeg čina u zatvoru proveo četrnaest godina, te je 1917. zbog protivljenja američkom sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu vraćen u ćeliju na dvije godine, zajedno sa svojom dugogodišnjom partnericom Emmom Goldman s kojom je naposljetku i deportiran u Rusiju, Berkman je ostao doživotni aktivist propitujući metode anarhističkog djelovanja i propagande.

Stalnu okupaciju i brigu svih teoretičara anarhizma, njegovih zagovornika i simpatizera predstavljao je pronalazak najučinkovitijeg načina širenja ideje. Unatoč svom primarnom fokusu u obliku pisanja biografskih tekstova istaknutih anarhista, njemački je povjesničar Max Nettlau ponudio vlastito mišljenje po tom pitanju, zauzimajući se za širok dijapazon propagandnog djelovanja. "Svaka je osoba vjerojatno otvorena za drugu vrstu argumenta, stoga ukoliko želimo doprijeti do svih, propaganda nikada ne može biti dovoljno raznolika. Želimo da ona prožme i prodre u sve iskaze života, društvenog i političkog, domaćeg i umjetničkog, obrazovnog i rekreacijskog. Potrebna je propaganda riječju i djelom, platforma i tisak, ulica, radionica, kućanski krug, činovi bunta, i životni primjeri nas samih kao slobodnih ljudi."

Nedvojbeno je značajan istup ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828. - 1910.) koji je odlučio intervenirati člankom protiv terorističkih akcija, pri čemu je izrazio svoje pacifističke stavove u skladu s kršćanskim i anarhističkim idealima. U prvom dijelu teksta pod naslovom Za ubijanje kralja Umberta, objavljenom tijekom 1900. u Londonu te prevedenom u Italiji 1901. godine, Tolstoj zauzima stav protiv licemjerstva onih koji su osuđivali čin atentatora Gaetana Brescija (1869.-1901.). "Oduvijek su kraljevi posebno posvećeni ubojstvu... to je njihova profesija", piše Tolstoj. U drugom dijelu članka, postavlja pitanje o korisnosti ubojstva kralja: "Stvari se gledaju veoma površno, ukoliko se smatra da ubojstvo nekog kralja može dovesti do promjena. Umre li jedan kralj, doći će drugi. Ne radi se o osobnom karakteru: sustav vladavine, potlačenosti i ratovi ovise o čitavom jednom društvenom sustavu koji omogućava postojanje takvih vladara kao i njihovo ponašanje". Tolstoj vidi građanski neposluh kao jedan od načina suprotstavljanja sustavu. "Neka ljudi stvari shvate onakvima kakve jesu i neka ih nazovu njihovim pravim imenom; neka se zna da vojska nije ništa drugo do instrumenta masovnih ubojstava koji se naziva ratom, da regrutiranje i upravljanje vojskama kojima se tako srčano bave kraljevi, carevi, predsjednici republika nisu ništa drugo nego pripreme ubojstava". Tolstoj zaključuje da "ne treba ubiti ni Aleksandra, ni Carnota, ni Umberta, ni ikoga drugog, već ih pridobiti da se slože s mišljenjem da su i sami ubojice, da nemaju pravo ubijati izazivajući ratove. Iznad svega treba im onemogućiti da ubijaju i odbiti ubijanje po njihovom nalogu".

Nettlau piše o "eksplozivnoj snazi pasivnog otpora" populariziranog od strane Tolstoja i njegovih sljedbenika. "On nije rekao: Pokorite se zlu koje vam zadaje bol ili okrenite drugi obraz. On je rekao: Ne činite ono što vam se naređuje da činite; ne uzmite u ruku oružje koje vam je dano kako biste podjarmili svoju braću. Njegove nam riječi mogu olakšati da shvatimo kako njegovo načelo da se ljudski odnosi zasnivaju na mirnom uvjeravanju umjesto na okrutnoj sili ima svoj izvor u Williamu Llyodu Garrisonu, te u Emersonu, Thoreauu i u drugim misliocima; a da je čitao djelo Williama Godwina našao bi ga i u njemu. Dopisivao se i Gandhijem. (...)

U Tolstoja mi nalazimo upravo intimni, osobni dio liberterske pripreme, i čini mi se da su ljudi, pripremljeni kao on, jedini sposobni razumno upotrijebiti i individualnu i kolektivnu silu. Vojnik ne može učiniti ništa drugo nego ubiti, kao što revolucionar ne može učiniti ništa drugo nego uništiti. Ali kao što kirurg može primijeniti silu kako bi izliječio, tako je revolucionar, koji je već ostvario vlastitu revoluciju u svojoj svijesti, jedini koji će se moći odati, razumom i sviješću, ozbiljnoj zadaći rekonstrukcije."

Tolstojevo ime stoji kao najpoznatije nastojanje povezivanja anarhizma s kršćanskom tradicijom, no svakako nije jedino u tim pokušajima. Egzegeza francuskog filozofa Jacquesa Ellula polazi od stajališta da je Biblija, s naglaskom na novozavjetni korpus, svojevrsno "izvorište anarhije". U svakom slučaju, zahtjevi propagandnog djelovanja riječju i djelom bliski su pojedinim novozavjetnim navodima poput, "Djeco, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno" (Prva Ivanova poslanica, Život djece božje, 3:18). Ipak, imajući u vidu generalno raspoloženje anarhista, više ili manje utjecajnih na šira kretanja po pitanju religijskih institucija i pripadajućih im dogmatskih utemeljenja, naklonjenost kršćanskoj teologiji prije se može uzeti kao stvar ideološke egzotike nego uobičajena pojave.

Unatoč zaziranju od konvencionalnih shvaćanja građanskog morala, uglavnom u okviru religijskog odgoja, Kropotkin u svojim tekstovima, poput brojnih drugih anarhističkih aktivista, piše iz gotovo moralizatorsko-asketskog kuta

Unatoč zaziranju od konvencionalnih shvaćanja građanskog morala, uglavnom u okviru religijskog odgoja, Kropotkin u svojim tekstovima, poput brojnih drugih anarhističkih aktivista, piše iz gotovo moralizatorsko-asketskog kuta. "Pored toga, zar princip koji nalaže da s drugima postupaš onako kako želiš da se postupa s tobom, nije u suštini isti onaj princip jednakosti koji leži u osnovi anarhizma? Kako bi bilo moguće nazivati se anarhistom, a ne sprovoditi u život princip anarhizma? Mi nećemo vlast nad sobom. Zar samim tim ne izjavljujemo da ni sami ne želimo vladati bilo kime? Mi ne želimo da nas se obmanjuje, želimo da nam uvijek govore samo istinu. Zar upravo time ne izjavljujemo da ni sami nikoga nećemo lagati i da se obvezujemo uvijek govoriti istinu, samo istinu i cijelu istinu? Mi ne želimo da nam otimaju plodove našeg rada. Zar time ne govorimo da poštujemo i neprikosnovenost proizvoda rada drugih? Jer, zaista, na osnovu čega smijemo zahtijevati jedan odnos prema nama, a da istovremeno dajemo sebi pravo da se potpuno drugačije odnosimo prema drugima? Zar nismo onda i mi, nekom čudnom slučajnošću, ista ona plava krv Kirgiza koja se ima pravo prema drugima ponašati kako joj se prohtije? Pri toj pomisli, u nama glasno protestira iskonsko osjećanje jednakosti. Jednakost u uzajamnim odnosima, i solidarnost koja odatle proizlazi, najmoćnija su oružja životinjskog carstva u borbi za opstanak. Jednakost - to je pravičnost. Proglašavajući sebe anarhistima, mi unaprijed izjavljujemo da se odričemo toga da prema drugima postupamo drugačije nego što bismo htjeli da se postupa s nama. Izjavljujemo da nećemo trpjeti nejednakost, koja nekima omogućuje da upotrijebe svoju moć, lukavstvo ili vještinu na način s kojim se ne slažemo. Opća jednakost, sinonim pravičnosti, predstavlja suštinu anarhizma. Do đavola s plavom krvi koja sebi daje pravo da izigrava povjerenje bližnjeg! Mi je nećemo i uništavat ćemo je u svakoj prilici. Mi ne objavljujemo rat samo apstraktnoj Trojici u liku zakona, religije i vlasti. Mi objavljujemo rat čitavoj bujici laži, lukavosti, eksploatacije, pokvarenosti, poroka, jednom riječi - nejednakosti, kojom su oni prepunili sva srca. Mi objavljujemo rat čitavom njihovom ponašanju, čitavom njihovom načinu mišljenja. Podanici, prevareni, izrabljivani, prostitutke i drugi vrijeđaju, prije svega, naše osjećaje pravičnosti i mi više nećemo ni prostitutke, ni prevarene, ni vjerne podanike!", tvrdi Kropotkin.

Emma Goldman

Emma Goldman anarhizmu do stanovite razine pridaje transcendentalne odlike. "Anarhizam je jedina filozofija koja čovjeku daje njegovu samosvijest. (...) Anarhizam je veliki osloboditelj čovjeka od fantoma koji ga drže zarobljenoga. (...) Duh anarhizma izdignuo je čovjeka iz njegova bespomoćnoga položaja. On sada stoji uspravno, lica okrenutog prema svjetlu." Osim Goldmanove, Bakunjin u artikulacijama svojih ideja također poseže za formulacijama teleološkog tipa, kao što su "sveti cilj revolucionarnog socijalizma" i slično. "Za razliku od fašista, čija je elita avangarda junaka, Bakunjinova je avangarda svetaca.", mišljenja je Harold Barclay.

Hod između krvlju okupanog martirstva i svetačkog primjera nikada nije u potpunosti napustio anarhizam oblikovan beskrajnim utjecajima, napisima i pothvatima. Kako god bilo, tehnoznanstveni svijet neoliberalnog kapitalizma 21. stoljeća postavio je nove okolnosti anarhističkog angažmana i promišljanja koja se i dalje dobrim dijelom oslanjaju na ostavštinu klasične anarhističke literature opće poznatih autora. Nova taktička djelovanja anarhista utjelovljena su i kroz akcije tzv. Black Bloca, neformalne grupe pojedinaca antikapitalističkih i antiglobalizacijskih uvjerenja, često naklonjenih anarhizmu i direktnoj akciji kroz spontana okupljanja, no vjerojatno najpoznatije ime aktualne teorijsko-anarhističke scene u smislu problematiziranja nasilja jest Peter Gelderloss, autor i aktivist koji u jednom od svojih radova piše: "Razvoj militantnosti se treba odvijati istovremeno s pripremama za revoluciju i sezati dalje od njih. (...) Moramo prihvatiti realnost, revolucija je socijalni rat." Unatoč tome, stavovi anarhista primjetno su raznoliki, neuhvatljivi u kalupe monolitne doktrinarosti te je gotovo nemoguće izdvojiti stajalište koje prevladava kao opće prihvaćeni naputak teorijsko-praktičnog djelovanja. Suvremene ideološke varijacije u svojim pojedinostima jednako su intenzivne, ako ne i snažnije nego u vremenu oblikovanja klasičnog korpusa anarhističke misli. Iako koncept propagande djelom nije u potpunosti napušten, imajući u vidu, primjerice, najpoznatiji slučaj Teda Kaczynskog "Unabombera", isti je u svakom slučaju ostavljen na marginama povijesti anarhizma, ideologije koja je s terorističkim činovima i atentatima, gledajući dugoročno, na političkom planu dobila vrlo malo, no zato je u svim svojim grananjima izgubila iznimno mnogo u pogledu javne percepcije i historijske difamacije. Propaganda djelom ostala je određena kao pojava i mogućnost nekog vida stirnerovskog individualizma, čin neovisan o organizacijskim strukturama i otvoren za solidarizaciju, osudu ili indiferentnost ostalih anarhista. Donekle, spletom povijesnih okolnosti anarhizam je u očima mnogih ponovno vraćen na jednostrano, plitko gledište s kraja 18. stoljeća, kada je, prije svog značajnijeg teorijskog razvoja, prema riječima žirondinca Jacquesa Pierra Brissota (1754. - 1793.) opisan na sljedeći način: "Zakoni koji nisu sprovedeni u djelo, prezreni autoriteti bez moći, nekažnjeni zločini, napadnuta imanja, ugrožena sigurnost pojedinaca, iskvareni moral ljudi, nepostojanje ustava, vlade, pravde, sve su to odlike anarhije."

Klasični anarhizam i propaganda djelom (1.)