Prije trinaest godina išla sam u osnovnu školu u Splitu i prva asocijacija kad bi netko spomenuo Loru bile su dosadne kazališne predstave koje smo u sklopu nastave iz glazbenog išli tamo gledati. Već odavno tu je sliku dvorane za priredbe zamijenila ona mučna slika o Vojno istražnom centru Lora kako mu "tepaju" naše vlasti, ili "logoru smrti" kako ga nazivaju oni koji su kroz njega prošli početkom devedesetih. No do dana današnjeg, unatoč brojnim novinarskim člancima i dokumentarnim filmovima koji su snimljeni, a koji su doveli do promjene pozicioniranja Lore u kolektivnom imaginariju grada, hrvatska sudska vlast, malo je toga učinila.
Logor je "radio" do 1997.
Od te 1992. godine, kad je logor otvoren po odlasku JNA iz Splita, Lora je radila još barem pet godina, dakle čak dvije godine nakon vojne operacije Oluja. Tako tvrde i potkrepljuju dokumetnom međunarodnog Crvenog križa Zoran Malenić, zarobljen nakon Bljeska, te Živko Mutić i Ranko Grbić zarobljeni nakon Oluje. Nakon stravičnih ispovijesti o neljudskim mučenjima u Lori koje su došle do javnosti, podatak da je logor funkcionirao do 1997. otvara sumnju o tome da postoji još neispričani dio ove tamne mrlje u povijesti grada Splita.
Dok su splitski mališani brojali minute do spuštanja zastora za dosadnim predstavama u Lori, Malenić, Grbić, Mutić i njihovi spatnici dvije su godine po okončanju ratnih sukoba bili zatočeni u susjedstvu
Dok su splitski mališani brojali minute do posljednjeg spuštanja zastora, Malenić, Grbić, Mutić i njihovi kolege po zarboljeništvu dvije su godine po okončanju ratnih sukoba, bili zatočeni u njihovu bližem susjedstvu.
Zoran Malenić, koji je 6. svibnja 1995. zarobljen u Pakracu i prvo odveden u Bjelovar, sjeća se dolaska u Loru gdje je zatekao druge zarobljenike. Bilo ih je šesnaest. U Pakracu je uhvaćen kao civil. U vojsci je bio na mjestu "saobraćajnog policajca" Banja Luke. Nakon Oluje proveo je šest mjeseci u Kninu i neko je vrijeme proveo u Dugom Selu gdje je zajedno s drugim zarobljenicima bio na prisilnom radu. Ponovo je vraćen u Loru, a tek je 1997. razmijenjen i vraćen kući u Banja Luku.
Iz Lore je nakon Oluje odvođen "u pljačku" po okolici Knina. Kupili su iz kuća namještaj i druge stvari, pljačkali su za potrebe hrvatskih policajaca. "Skidali smo sve od Knina skoro do Bihaća", kaže Malenić. Njih dvojica također pričaju o dolascima vojnika s ratišta, koji su ih maltretirali. Navodi i pozitivne primjere ponašanja čuvara prema njima, ali ne želi govoriti o imenima čuvara jer se boji da bi ti ljudi mogli imati problema.
Živko Mutić, zarobljen u Novom Gradu, i Ranko Grbić, zarobljen u Kozarskoj Dubici, oboje nakon Oluje, u Loru su dovedeni nakon što su na neko vrijeme bili internrani u Sisku i Zagrebu.
Ranko Grbić sjeća se skidanja žice i bakra. Sjećaju se i dolazaka Tome Duića, optuženika u Lori 1 i 2, koji već godinama bježi od hrvatskih vlasti. I njegove tadašnje supruge Tanje, čije je podatke, uz izjave svjedoka, Dalmatinski komitet za ljudska prava još prošle godine dostavio policiji u obliku kaznene prijave.
Njih trojica, zajedno s još sedam zarobljenika, ostali su posljednji zatvorenici u Lori. Tek 4. kolovoza 1997. godine, dakle pune dvije godine nakon Oluje, devetoro od te desetorice ih je razmijenjeno za šest Hrvata koji su ostali u Banja Luci, a priča o desetom zasad ostaje nejasna. Dvije godine zaboravljeni i iskorištavani za prisilni rad, ovi ljudi nisu dobili nikakvu moralnu ni materijalnu satisfakciju, a sudeći prema brzini sudskih postupaka vezanih za slučaj Lora, pitanje je hoće li ikad stići na red.
Županijski sud u "zimskom snu"
Naime, dosad je okončano tek jedno suđenje, i to zbog ratnih zločina protiv civila počinjenih od ožujka do rujna 1992. godine, u kojem je osam pripadnika vojne policije osuđeno na zatvorske kazne u trajanju od 6 do 8 godina (odnosno ukupno 58 godina). Riječ je o Tomislavu Duiću, Tonču Vrkiću, Miljenku Bajiću, Josipu Bikiću, Davoru Baniću, Emiliju Bunguru, Anti Gudiću i Anđelku Botiću. Dvojica od njih su od početka suđenja u bijegu, a dvojica su dosad već puštena na slobodu.
Miroslav Čučak, jedan od logoraša, kaže da se sjeća Tanje Belobrajdić po slikama objavljenim u novnama
Protiv petorice od njih podignuta je optužnica za Loru 2, no kako tvrde u Županijskom sudu u Splitu, proces ne može početi dok se ne dobije odobrenje da se može suditi dvojici koji su u bijegu. "Optuženici Tomislav Duić i Emilio Bungur nalaze se u bijegu. Protiv njih je određen pritvor i raspisana je tjeralica, te se zbog toga ne može zakazati glavna rasprava. Ukoliko bi i bila zakazana, ne bi se mogla održati u slučaju da netko od optuženika ne pristupi raspravi. Glavna rasprava u odsutnosti optuženika može se voditi jedino ukoliko izvanraspravno vijeće suda donese odluku o suđenju u odsutnosti za jednog ili više optuženika", stoji u odgovoru koje nam je poslao glasnogovornik Županijskog suda u Splitu.
Posljednja optužnica za tzv. Lora 2 odnosi se na zločin nad vojnim zarobljenicima i to za smrt trojice srpskih ratnih zarobljenika (Bojana Vesovića, Dušana Jelića, Vlade Savića). Osumnjičeni su Tomislav Duić, Tonči Vrkić, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić.
I dok to suđenje stoji na čekanju zbog birokratskih zavrzlama, sudsko razrješavanje ostalih zlodjela i počinitelja nije ni blizu.
Najdalje se otišlo u pripremi podizanja optužnice protiv Tanje Belobrajdić, bivše supruge vojnog zapovjednika Tomislava Duića.
"Još je rano za informacije o tome radi li tužilaštvo na slučaju Belobrajdić. S obzirom da trebaju ispitati čak dvadeset i četiri svjedoka, koji je zasad terete, morat ćemo tužilaštvu ostaviti još vremena", kaže Tonči Majić iz Dalmatinskog komiteta.
O Tanji Bjeloradić već se mnogo pisalo. Najgore brutalnosti koje su javnosti prezentirane često su, prema izjavama svjedoka, vezane baš uz njeno ime. O njoj i danas pričaju brojni svjedoci, koji je se nerado sjećaju. "Ulazila je u ćeliju u majici.
Sjeća je se i jedan od svjedoka sa suđenja u Lori 1 - Miroslav Čučak, u čiju je ćeliju dovodila neke žene kako bi ga ove tukle nekakvim šipkama. On je Tanju prepoznao na slici objavljenoj u novinama. "Ja ću dokazat da je ona bila u Hrvatskoj vojsci tada. Gledam je na slici u novinama i prepoznajem. Neka meni kaže u oči da nije sudjelovala u tome", potreseno priča Čučak.
A što je sa svim ostalima?
A što je tek s tisuću drugih zarobljenika koji su kroz Loru prošli i sedamdesetak ubijenih (neki u Lori, a neki su umrli od neposrednih posljedica mučenja u njoj)? Udruženje logoraša Republike Srpske ima popis od tridesetak čuvara koje njihovi članovi mogu identificirati. Više su puta apelirali na državnog odvjetnika Mladena Bajića da se pozabavi tim pitanjem.
Majić nastavlja:
"Postoji i dvadesetak civila s Kupresa, uglavnom starijih ljudi koji su zadnji put živi viđeni u Lori. Njihova su ubojstva detaljno opisana. Lora 2 ne obuhvaća ništa od toga, kao što ne obuhvaća ni zatvorenike koji su ostali u zatvoru, ili su dovedeni nakon 'nemetinske' razmjene. Ne obuhvaća ni desetke od par stotina zatvorenika iz 1995."
"Kupreška skupina" uključuje sedamdesetak ljudi koji su uhvaćeni u ranim jutarnjim satima nakon napada hrvatskih snaga na Malovan početkom travnja 1992.
Osim "crnogorske i kupreške skupine" poznato je da su u Loru dovođeni i Srbi koji su živjeli u Splitu i okolici, o čemu je još 1992. pisala Slobodna Dalmacija. Tijekom godina u Loru su dovođeni i zarobljenici iz srednje i jugozapadne Bosne, istočne i zapadne Hercegovine, kninske krajine (nakon Oluje), te Dalmacije i Splita.
Kosturi iz Lore ugrožavaju Deklaraciju o Domovinskom ratu
No Lora kao logor smrti ne predstavlja samo mjesto najbrutalnijih iživljavanja, već zaziva i političku odgovornost, o čemu Majić kaže: "Gotovo ni jedan bosanskohercegovački civil i vojnik nije zarobljen na području Hrvatske. Njih su u proljeće 1992. HV, a tu i tamo HVO, zarobili u Bosni i odatle ih - kršeći pritom niz naših zakona, ali i normi međunarodnog prava, deportirali u Hrvatsku. Suđenja za Loru morat će odgovoriti tko je naredio ili odobrio deportaciju gotovo tisuću ljudi iz jedne države u drugu, odnosno njihov prelazak preko međunarodno priznatih državnih granica. Tko je odgovoran za zatvaranje civila u vojne zatvore? Brojni kosturi poispadali bi iz ormara na suđenju pred očima inozemnih promatrača."
I tako Lora u kolektivnom imaginariju ostaje tek mjesto gdje je par nekakvih odmetnika od pravila počinilo usputne zločine, unatoč postojanju dokaza i činjenica pomoću kojih bi hrvatsko pravosuđe napokon moglo prosuditi i iznijeti na vidjelo strahote koje su obilježile Split tijekom devedesetih. No kako je krenulo, izgleda ipak da će mojoj generaciji, i onima blizu, Lora ipak ostati u sjećanju po nekim dosadnim predstavama. Ili svadbi na kojoj su bili, jer je tamo nedavno otvorena sala za vjenčanja. Možda i netko od "zloglasnih čuvara" bude i na tom vjenčanju, i to kao danas uzoran građanin Hrvatske.
A brojnim svjedocima koji su tamo prisilno radili, poput Damjana Tripkovića ili Miroslava Čučka, koji žive uz svakodnevno prisjećanje na muke koje ni najmaštovitiji scenaristi horor filmova ne bi mogli zamisliti, ostaje tek nada da bi se jednom nešto moglo promijeniti i njihove patnje priznati. "Splićani ni sami ne znaju što su imali u Splitu", rekao je jedan od svjedoka, a na hrvatskom pravosuđu je da to promjeni u svrhu priznanja patnji onima koji su kroz Loru prošli, ali i građenja boljeg i pravednijeg hrvatskog društva.
Neki zlofakti o Lori:
- logor Lora otvoren je po odlasku JNA iz Splita 1992.;
- u ljeto 1992. u Slobodnoj Dalmaciji je objavljen tekst Slučaj Đ.K. u kojem je splitski Srbin opisao petodnevno mučenje koje su nad njim provodili pripadnici 72. bojne Vojne policije;
- logor je bio podijeljen u tri bloka pri čemu su u posljednjem bloku C, nazvanom Blok smrti, boravili neregistrirani zarobljenici nad kojima su vršene torture i zlostavljanja;
- od oko 75 osoba zarobljenih u Kupresu početkom travnja 1992. njih 20 je ubijeno ili umrlo od posljedica mučenja;
- u svibnju 1992. u mjestu Budislavini zarobljena je Pločanska skupina, sastavljena od devet rezervista koji su se sami predali, i provedena u Loru;
- logor je do polovice 1993. spadao pod nadležnost 72. bojne Vojne policije;
- Drago Damjanac, bivši rezervni kapetan JNA, koji je otet u Mostaru, u travnju 1992. napisao je knjigu Od logora do logora - crna Lora.
