Viktorija Car, profesorica Fakulteta političkih znanosti o dodjeli sredstava Fonda za pluralizam: Kada sam od članova Vijeća za elektroničke medije pokušala dobiti odgovor na pitanje koji su to visokokvalitetni sadržaji toliko vrijedni da zaslužuju milijun kuna, nisam dobila objašnjene već izmotavanje.

S Viktorijom Car, profesoricom zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i nekadašnjom članicom Programskog vijeća HRT-a razgovarali smo o stanju na HRT-u, netransparentnosti sustava, kao i Fondu za pluralizam, iz kojeg se uglavnom financiraju lokalne televizije i radio postaje, a čijim sredstvima upravlja jedno od najnetransparentnijih državnih tijela - Agencija za elektroničke medije.

Završila je javna rasprava koja se vodila oko prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o HRT-u. Upućene su mnoge kritike i prijedlozi. Koje su vaše primjedbe na općenitoj razini?

Prvo, čini mi se da se Zakonu o HRT-u ne pristupa sustavno. Iz ovog dokumenta iščitavam kako je riječ o prijedlozima nekih manjih interesnih skupina. A toga ne bi smjelo biti. Kod pisanja zakona o javnom servisu trebalo bi se voditi isključivo interesima javnosti, tj. napisati zakon koji će omogućiti i osigurati da taj veliki i komplicirani sustav, kao što je HRT, proizvodi sadržaj isključivo u interesu javnosti.

Nerazvijenost civilnog društva u Hrvatskoj nije dovoljno dobar argument da se upravljanje javnim servisom prepusti političarima

U novim izmjenama mi jako bode oči to što se javni servis previše vezuje uz vladajuću političku opciju. To se ne bi smjelo dogoditi. Nerazvijenost civilnog društva u Hrvatskoj nije dovoljno dobar argument da se upravljanje javnim servisom prepusti političarima. Postoje mehanizmi kojima se predstavnike civilnog društva može natjerati da odgovornije rade. Što se tiče izbora članova Programskog vijeća, 2010. predlagala sam sustav izbora koji bi bio dosta kompliciran i organizacijski složen, ali u konačnici i učinkovit, uvjerena sam u to. Riječ je o jednom obliku natjecanja unutar organizacija civilnog društva oko kandidata. Time bi se povećala razina odgovornosti članova Programskog vijeća. No, kao što obično biva u Hrvatskoj, kada se ponude neka malo kompliciranija rješenja koja traže veći angažman, ona se odbace.

Otkad se počelo raspravljati o krizi na HRT-u, različite političke opcije, ali i predstavnici civilnog društva, upozoravali su kako sami dosadašnji zakoni nisu loši, već da ne postoji politička volja da se na ključna mjesta postave ljudi koji bi odgovorno obavljali svoj posao.

Ako usporedimo zakone o HRT-u iz 2003. i 2010., treba kazati kako ovaj prvi uopće nije bio loš. Drugi je donio neke kozmetičke promjene te uveo Nadzorni odbor i Povjerenika za korisnike. Iako je riječ o vrijednoj i potrebnoj dopuni, pokazalo se da Nadzorni odbor nije pridonio učinkovitijem i transparentnijem poslovanju HRT-a, dok Povjerenik za korisnike svoju zadaću formalno ispunjava, ali na kvalitativnoj razini nije potaknuo odgovorniju proizvodnju kvalitetnog sadržaja na HRT-u.

Na HRT-u u ukupnom poslovanju uglavnom su vidljivi interesi manjih skupina  - zadovoljavanje individualnih ekonomskih potreba i stjecanje pozicije moći.  Pojedince se može kupiti samim pozivanjem u neku emisiju. Mi smo provincijalna zajednica u kojoj su klijentelizam i konformizam, a ne kompetencije, ulaznice za postizanje cilja

Osim toga, ljudi se često izgovaraju političkim interesom. No, on nije vidljiv kao primarno politički. Politički interes bi trebao odražavati ideologiju, svjetonazor, vrijednosni sustav - što nije slučaj kada je u pitanju HRT (to možemo iščitati tek u pojedinim emisijama što ovisi o autorima-urednicima tih emisija). Na HRT-u u ukupnom poslovanju uglavnom su vidljivi interesi manjih skupina  - zadovoljavanje individualnih ekonomskih potreba i stjecanje pozicije moći.  Pojedince se može kupiti samim pozivanjem u neku emisiju. Mi smo provincijalna zajednica u kojoj su klijentelizam i konformizam, a ne kompetencije, ulaznice za postizanje cilja. Tako da je politika u slučaju HRT-a samo poluga za ostvarivanje uskih interesa pojedinaca ili manjih grupa. Nema tu neke opće promocije socijaldemokracije, ili konzervativnih vrijednosti.

S jedne strane nam iz Ministarstva poručuju kako su to trenutne izmjene koje prethode izradi cjelovite medijske politike, a onda i sustavnih promjena zakona koji reguliraju medije kao što su Zakon o medijima ili Zakona o elektroničkim medijima. S druge strane, kritičari ovih izmjena prigovaraju kako se one predlažu samo da bi se smijenilo dosadašnje vodstvo?

To je uistinu nedopustivo - da se mora donijeti zakon da bi se smijenila uprava. Slažem se da se treba razračunati s klijentelizmom i moralnom prostitucijom pojedinaca na određenim pozicijama unutar HRT-a, koji postupaju na štetu HRT-a vodeći se isključivo vlastitim interesima. Takvog ponašanja ne bi smjelo biti u javnom servisu gdje bi se sve trebalo obavljati transparentno, isključivo u interesu općeg dobra.

No, kakav je model moguće uopće predložiti s obzirom na sredinu? Uzmimo primjer prijedloga da urednika biraju novinari. Ako pogledamo koliko je novinara ustalo u obranu HRT-a kao javnog servisa, da li bi takav načelno i formalno najpravedniji model funkcionirao?

Proučavajući druge evropske modele, došla sam do zaključka da jedino transparentnost poslovanja natjera ljude na odgovorno djelovanje. U sustavima gdje ona ne postoji - gdje se ne zna tko koliko i kako radi  - nema odgovornosti. A upravo je to na djelu na HRT-u koji funkcionira unutar jednako netransparentnog društva. Kad kažemo da BBC ili skandinavski javni medijski servisi odlično funkcioniraju, pitanje je zašto. Jer je svaki pojedinac istreniran da sve što radi, obavlja odgovorno jer u protivnom će biti sankcioniran i u najbržem roku isključen iz tog sustava. Živjela sam u Švedskoj 2006. godine, baš kad je na izborima nakon dugo vremena pobijedila konzervativna opcija. Nakon formiranja nove vlade, u roku od svega par tjedana smijenjeno je nekoliko ministara - ministrica kulture jer nije plaćala pristojbu za javni servis, a jedan drugi ministar jer je na službenu karticu kupio čokoladicu. I za dva tri eura treba netko odgovarati. To kod nas ne postoji. Kod nas se neodgovornost  ne kažnjava niti za puno veće iznose, što onda ovi "sitni prekršitelji" koriste kao alibi. To je problem.

Kao članica Programskog vijeća HRT-a, uvjerila sam se da je nemoguće natjerati sustav na promjene jer kad se želi napraviti mali korak prema transparentnijem djelovanju, automatski se stvori kordon onih kojima to nije u interesu. I taj kordon je nemoguće probiti

Zakon može predvidjeti sankcije, ali je problem u unutrašnjim tijelima koji ne provode sankcioniranje. Kao članica Programskog vijeća HRT-a, uvjerila sam se da je nemoguće natjerati sustav na promjene jer kad se želi napraviti mali korak prema transparentnijem djelovanju, automatski se stvori kordon onih kojima to nije u interesu. I taj kordon je nemoguće probiti.

I što napraviti u takvoj situaciji? Kratkoročno sam vrlo pesimistična. Dugoročno, vjerujem u promjene koje će nastati kao rezultat promjene svijesti društva. Prije svega, u vidu građana koji će početi javni servis shvaćati kao nešto što sami plaćaju i zbog toga imaju pravo zahtijevati samo izvrsnost te početi slati pritužbe i iskorištavati ponuđene mehanizme korekcije kroz funkciju Povjerenika za korisnike.

HRT ne dobiva novac iz državnog budžeta čime se Vlada ne osjeća odgovornom za njegovo nedjelovanje u interesu javnosti. Građani, koji plaćajući mjesečnu pristojbu, izravno uplaćuju novac na račun HRT-a i trebali bi se upitati kako je moguće da HTV emitira i vrlo komercijalne sadržaje koji nisu u interesu javnosti, već im je zadaća promicanje potrošačke kulture. No dok ne postoji kritična masa građana koja će tražiti kvalitetan sadržaj i uslugu za svoj novac, neće se ništa značajno promijeniti.

Dio novca iz pristojbe ide i u Fond za pluralizam kojim upravlja Agencija za elektroničke medije. Često slušamo o netransparentnom i sumnjivom poslovanju HRT-a, no i sam Fond se može podičiti netransparentnošću na koju se rijetko ukazuje.

Tri posto godišnje od prihoda od pristojbe HRT uplaćuje Agenciji za elektroničke medije koja lokalnim radijskim i televizijskim postajama daje novac za sadržaje koji potiču pluralizam. Postoje kriteriji prema kojima se vrednuju prijave za natječaj. No problem je što su kriteriji načelni. Kao kad kažete, sadržaji trebaju biti kvalitetni, a pritom ne definirate što je to kvalitetan sadržaj. Kriteriji bi morali biti jasni do te mjere da nikome ne padne na pamet da smije u informativnoj emisiji preuzeti sadržaj od primjerice Media servisa i to prikazati kao vlastiti sadržaj. Ili da može mozaičnu emisiju, koja se bavi komercijalnim sadržajima pa u prilozima reklamira kozmetičke salone i slično, podvući pod javnu vrijednost jer se u tek jednom prilogu govori o kvaliteti života i zdravlju osoba treće životne dobi.  Ili emisiju koja reklamira tvrtku čiji je vlasnik pripadnik nacionalne manjine prikazati kao sadržaj za promociju nacionalnih manjina. Takve stvari se događaju, a nedopustive su.

Dok ne postoji kritična masa građana koja će tražiti kvalitetan sadržaj i uslugu za svoj novac, neće se ništa značajno promijeniti

A postoje i situacije gdje nezavisne produkcije plaćaju termine za svoj sadržaj televizijama koje ih onda prikazuju kao svoj i za to dobivaju novce?

Ako je to točno, te televizije bi trebale vratiti dobiveni novac i trebalo bi im zabraniti barem sljedećih pet godina prijavljivanje na natječaj  za sredstva Fonda. To treba istražiti.

No, od Agencije je teško dobiti bilo kakve podatke.

Zato što Agencija ne radi svoj posao. Ona bi trebala provjeravati i analizirati svaki sadržaj za koji je dala novac. No, Agencija uopće ne provodi kvalitativnu analizu sadržaja već se oslanja na pisane izvještaje koje dobije od tih televizija ili radija. A naravno da će oni napisati kako su sve odradili u skladu s natječajnim prijedlogom za koji su dobili novac. Riječ je o licemjernom sustavu koji bi trebalo raskrinkati i iz temelja promijeniti.

Proučavali ste izvještaje Agencije za elektroničke medije. Što posebno upada u oči?

Prvo, pregledavajući nekoliko godina te izvještaje uočila sam da Varaždinska televizija uvijek dobiva najveći iznos, i to ponekad veći od milijun kuna. Neobično je da uvijek ista televizija daje najbolje prijedloge emisija. A nije ni poticajno za druge televizije (ako već govorimo o pluralizmu) da se uvijek jednoj daje najviše pa makar i bila najbolja. Kada sam od članova Vijeća za elektroničke medije pokušala dobiti odgovor na pitanje koji su to visokokvalitetni sadržaji toliko vrijedni da zaslužuju milijun kuna, nisam dobila objašnjene već izmotavanje. To je doista neobično. Cjelokupni rad Agencije vrlo je netransparentan.

Kada je pisan Zakon o elektroničkim medijima, zaboravljeno je da kad govorimo o pluralizmu upravo neprofitni mediji doprinose raznovrsnosti kvalitetnog sadržaja, jer su po svojoj definiciji  društveno angažirani

Drugo, njihova web stranica strukturirana je do razine nepretraživosti. Morate biti medijski stručnjak da se snađete na njoj i uspijete dokučiti, koristeći razne tehnike istraživačkog novinarstva, unutar kojeg zapisnika s koje sjednice bi mogla biti skrivena informacija koju tražite.  To je nedopustivo jer bi ta stranica trebala funkcionirati na način da prosječni građanin može u dva klika doći do željene informacije.

I treće, za jedan projekt analize medijskog sustava u Hrvatskoj trebala sam napraviti niz intervjua, među ostalima i sa stručnjacima za medijsko pravo. Zatražila sam pomoć, kao što je i logično, od stručnjaka za medijsko pravo u Agenciji. No, tamo su mi odgovorili kako oni u Agenciji nemaju pravnike specijalizirane za medijsko pravo (?!) te kad im trebaju takve usluge angažiraju stručnjake s Pravnog fakulteta. Pitam se, a za koje su pravo stručni pravnici u Agenciji za elektroničke medije, možda za ustavno ili obiteljsko? To je sramota.

Fond za pluralizam namijenjen je samo televizijama i radijima. Portali, tj. elektroničke publikacije ne mogu se natjecati. A samo popisivanje elektroničkih publikacija traje već više od godinu dana, bez da se zna što točno definira elektroničku publikaciju?

Po informacijama koje su sada dostupne na stranicama Agencije za elektroničke medije, u Hrvatskoj postoji sedamdesetak elektroničkih publikacija. Smiješno. Zaposlenici u Agenciji nisu sposobni utvrditi kriterije te popisati i registrirati portale. Ministarstvo kulture ih je Zakonom loše definiralo, ali cjelokupna medijska terminologija je priča za sebe. Kada je pisan Zakon o elektroničkim medijima, zaboravljeno je da kad govorimo o pluralizmu upravo neprofitni mediji doprinose raznovrsnosti kvalitetnog sadržaja, jer po svojoj definiciji neprofitni mediji su  društveno angažirani. Druga stvar je to što su u tranzicijskim društvima nevladine organizacije, pa time i neprofitni mediji, bili oaza za zapošljavanje ljudi koji nisu znali gdje bi sa sobom pa su si kroz strane donacije osiguravali egzistenciju. Ali to se događa svugdje u tranziciji i u Hrvatskoj to više nije pravilo. Postoji zrelo civilno društvo koje je spremno višak svog vremena uložiti za doprinos društvu. Stoga je neobično da nije predviđeno da se  takav sadržaj financira iz javnih fondova.

Na prošlotjednoj konferenciji iznijeli ste prijedlog prema kojem bi se neprofitni mediji trebali financirati upravo iz Fonda za pluralizam. Zašto?

Meni bi bilo puno logičnije da sredstva iz Fonda za pluralizam budu dostupna neprofitnim medijima, umjesto komercijalnim lokalnim medijima, te da se posloži konstrukcija na način da profitne lokalne radijske i televizijske postaje i portali smiju besplatno preuzimati sadržaj neprofitnih medija koji je produciran sredstvima iz Fonda. Takvim bi modelom svi profitirali jer bi lokalne postaje smanjile troškove i dobile visokokvalitetni sadržaj koji, ako se popularizira na pravi način, može biti zanimljiv i široj publici, a time i oglašivačima. Strateškom proizvodnjom kvalitetnog sadržaja koji bi bio u interesu javnosti, mislim da se itekako može doprinijeti kvaliteti društva.

<
Vezane vijesti