Skupština Grada Zagreba (51 vijećnik) odlučuje o izmjenama i dopunama Generalnog urbanističkog plana na dvije odvojene sjednice: na prvoj sjednici (održanoj 26. veljače 2006.) obavljeno je tzv. prvo čitanje i vijećnici su podnosili amandmane, dok će druga i konačna sjednica (zakazana za 26. ožujka. 2006.) biti u znaku dizanja ruku i konačnog usvajanja (ili odbijanja?) novog GUP-a. Dakle, nešto slično proceduri usvajanja zakona u Saboru.
Na prvoj od dvije spomenute sjednice vijećnici su dobili izvještaj o sudjelovanju javnosti u javnoj raspravi o GUP-u i to u obliku statističke analize koja kaže da su građani dali ukupno 3.256 primjedbi, da je prihvaćeno 11,6 posto, nije prihvaćeno 78,1 posto, djelomično je prihvaćeno 7,4 posto, dok se 2,8 posto primjedbi nije odnosilo na plan, a 12,3 posto svrstano je pod ostalo. Što ova analiza uopće govori vijećnicima?
Ignoriranje Travnog
Oni nisu pojedinačno raspravljali niti o jednoj od primjedbi građana, te se nisu založili da se ijedna prihvaćena primjedba odbije ili da se poneka neprihvaćena primjedba (pa makar se ona odnosila na opći i javni interes) ipak prihvati. Vijećnici imaju, dakle, totalno povjerenje u Gradsko poglavarstvo koje je blagoslovilo prihvaćanje ili neprihvaćanje zahtjeva građana i to Skupštini grada Zagreba ponudilo na prihvaćanje. Oni jednostavno nemaju volje baviti se tim detaljima. Pa makar se radilo o peticiji 3.000 stanovnika Travnog, kojima je njihov vijećnik obećao da će se založiti za njihov zahtjev, ali je u vrijeme kad je to mogao učiniti na sjednici Skupštine, bio odsutan, tj. boravio je na drugom mjestu (u kafeu Starogradske vijećnice).
Isti ti vijećnici, koji se nisu zamarali pojedinim primjedbama iz javne rasprave imali su dovoljno energije i volje iskoristiti svoje pravo i podnijeti nove amandmane. Time su stavljeni u izvanredno povoljnu poziciju, jer se naknadno, izvan javne rasprave, koja se bavila s tisućama primjedbi, razmatraju njihovi zahtjevi za izmjene i dopune GUP-a. Teoretski, oni su to i zaslužili, reći će netko, imajući u vidu da su u javnoj raspravi građani u najvećem broju primjedbi ipak vijećali svoje privatne interese, dok je zadatak naših vijećnika da se zalažu za javni i opći interes svih stanovnika ovog grada. Da li to oni zaista i čine? Kakav je sadržaj amandmana naših vijećnika?
Interesi privatni, interesi javni
Vijećnici su podnijeli ukupno 110 amandmana, od čega se 38 amandmana odnosi na tekst Odluke o donošenju GUP-a, a 72 amandmana se odnosi na kartografske prikaze GUP-a, ponajčešće na prikaz Korištenje i namjena prostora
Očigledno je da svi autori tekstova amandmana odlično barataju vrlo složenim i inače vrlo netransparentnim instrumentarijem Odluke. Radi se o lobiju vlasnika i mešetara nekretninama, koji su vrlo dobro i precizno upoznati sa svakim detaljem jer ih pogađaju ograničenja iz Odluke - smanjuju im profite. Zato ovi amandmani najčešće traže povećanje etažnosti, povećanje postotka izgrađenosti, povećanje koeficijenta iskoristivosti za pojedina gradska područja.
Amandmani na kartografske prikaze, još očiglednije od amandmana na tekst Odluke, govore o tome da se vijećnici zalažu za pojedinačne i grupne interese vlasnika nekretnina, a ne javne i opće interese većine stanovnika ovog grada.
Ušićariti parcelu
Od 72 amandmana na kartografske prikaze njih 68, ili 94 posto, traži prenamjenu Z (zaštitnog zelenila), Z2 (park šuma), R (rekreacija), pa čak i D (javna namjena, predškolska ustanova) u S (stambena namjena) ili M (mješovita namjena). Dakle, gotovo svi amandmani smjeraju ušićariti po koju građevinsku parcelu ali i veće komplekse zemljišta (kojima će se prenamjenom deseterostruko povećati vrijednost), na račun javnih namjena koje služe svim građanima. Budući da angažirani vijećnici ne mogu biti vlasnici svih tih parcela očigledno je da rade za nečiji interes. Da li su to prijateljske usluge, da li rade po principu ruka ruku mije, ili za konkretne postotke od višemilijunskih vrijednosti žuđenih građevinskih parcela – preostaje nam samo nagađati.
Svima nam je jasno da institucija izmjene prostornog plana postoji svuda u svijetu i da se ona ponekad provodi kako bi se omogućila izgradnja na neizgrađenim površine. Ali, u civiliziranim zemljama takve izmjene plana provodi uprava grada u svrhu strogo definiranih općedruštvenih ciljeva. Višak vrijednosti ostvaren prodajom opremljenog gradskog zemljišta strogo je namjenjen u korist svih stanovnika grada - realizaciji gradskih programa razvoja, otvaranju radnih mjesta, razvoju javnog prometa i slično, a ne slijevanju u privatne džepove uspješnih poduzetničkih kreatura.
Amandmani kojima svaka čast
Samo četiri amandmana (možda) nisu u funkciji formiranja novih privatnih građevinskih parcela. Budući da je takvih amandmana tako mali broj ovdje će se počasno navesti njihov sadržaj:
- Parcelu k.č.br. ... prenamjeniti iz zelene površine u zonu sportsko rekreacijske namjene – sport s izgradnjom...
- Korigirati trasu glavne gradske ulice ... budući da su ovdje već izdane građevinske dozvole i izgrađeni objekti...
- Korigirati trasu planirane prometnice ,,, i voditi je preko parcela u državnom vlasništvu umjesto pareko parcela u privatnom vlasništvu...
- Omogućiti formiranje parcele za izgradnju kapelice u okviru Psihijatarske bolnice Vrapče...
Statistika privatnih džepova
Da li su baš svi vijećnici sudjelovali u ovoj raboti? Od 51 vijećnika može se naići na imena njih 25, što govori da zainteresirani za širenje građevinskih zona na račun šuma, parkova i zaštitnih zelenih i rekreativnih zona (pa i u zone dječje ustanove) mogu računati na cca 50 posto vijećnika. To znači da je svaki od angažiranih vijećnika morao podnijeti u prosjeku 3 amandmana, a stvarno su neki podnijeli 1-2, a neki čak i 5-6 i više amandmana. Naravno, oni amandmane nisu podnosili u ime svojih birača, neposrednih susjeda, jer su područja za koje su zainteresirani pojedini vijećnici veoma raznolika – od Rudeša do Markuševca, od Šestina do Blata, od Črnomerca do Gračana itd.
Zanimljivo da je rasprodaja gradskih prostora u korist privatnih džepova zajednički program svih stranaka koje su vijećljene u Skupštini Grada Zagreba, i tu nema razlike između «pozicije» i opozicije, između ljevice i desnice.
Nakon ovog kratkog uvida u nečasne angažmane vijećnika koje smo birali da nas vijećaju u Skupštini grada Zagreba preostaje nam još jedno pitanje: jesu li oni svijesni da nisu izabrani za te poslove i da ih (zasada) štiti jedino činjenica da su informacije o njihovoj raboti nedostupne njihovim biračima?
(Autorica je urbanistica u mirovini, op. ur.)
