KAKO POTROŠITI SVIJET? 6. dio: SAD – najveći žderači planete - H-Alter

Kada bismo svi na planeti živjeli kao prosječna osoba u SAD-u trebalo bi nam pet planeta. Stav američke elite na čelu sa sadašnjim predsjednikom, kada ih se gnjavi s onim minornim Kyoto protokolom, kaže kako američki način života nije za pregovaranje. A čiji je? Kineski? Peruanski? Makedonski? Korporacije (naftne, bankarske, prehrambene, automobilske…) su pumpači neodrživog apetita koji ždere cijelu planetu, vojska SAD-a je čuvar pumpi, jamac sigurnosti da prijeko potrebni resursi i robe ne završe na krivoj adresi, a politika uz pomoć medija ima za cilj uvjeravati nas kako pumpanje nema vijek trajanja te kako može teći unedogled.

Da previše ne kenjkamo s uvodom, ajmo mi odma u glavu – kada bismo svi na planeti živjeli kao prosječna osoba u SAD-u trebalo bi nam pet planeta. Jedan, dva, tri, četiri, pet. Pet lakih komada. Sad bar znamo gdje se najviše slavilo kad je objavljena vijest o pronalasku 581 c, navodno pogodnom planetu za život nas Zemljana. Znači fali još svega tri. Ima da nas isporučuju letećim kontejnerima uz prigodno tapšanje i jednosmjernu kartu.

Dakle, kada bismo svi na ovoj još uvijek jedinoj planeti željeli imati takvu potrošnju energije, vozili takve aute, trošili toliko drva i ostalih prirodnih resursa, jeli takvu hranu, imali tolike kuće, bacali toliko smeća, i da skratimo, imali takav životan stil, trebale bi nam još četiri planete kao što je ova po kojoj gazimo. A toga jednostavno nema. Samim tim je zanimljivije što je to životni stil koji se promovira kao najpoželjniji za cijeli svijet, pa vrišti iz svake reklame prijeko potrebnih stvarčica kao što su instant cappuccino s okusom nenadjebivosti, automobil s papučicama za gas i kuplung koje masiraju stopala, i žvakaće koje čine zube toliko bijelima koda nas je neko netom našopo vapnom. Samim tim je zanimljiviji stav američke elite na čelu sa sadašnjim predsjednikom, kada ih se gnjavi s onim minornim Kyoto protokolom, a stav kaže kako američki način života nije za pregovaranje. A čiji je? Kineski? Peruanski? Makedonski?

Općenito su tri gore nabrojane elite međusobno ovisne i ideološki rođaci se rotiraju na položajima kako kome karijera napreduje ili nazaduje. Korporacije (naftne, bankarske, prehrambene, automobilske…) su pumpači neodrživog apetita koji ždere cijelu planetu, vojska SAD-a je čuvar pumpi, jamac sigurnosti da prijeko potrebni resursi i robe ne završe na krivoj adresi, a politika uz pomoć medija ima za cilj uvjeravati nas kako pumpanje nema vijek trajanja te kako može teći unedogled. Time služi interesima moćnih, a ne narodu i običnim ljudima.

Zadnjih par godina primjetan je koliko nezadrživ s obzirom na nastale okolnosti, toliko i neodrživ ne samo za cijeli svijet, već i za ekonomiju SAD-a, rast slijevanja love u vojni sektor. Prema podacima organizacije National Prioriteties Project (NPP) koja nadgleda u koje sektore od prikupljenog poreza građana vlada SAD-a ulaže, u 2007. godini je gotovo četrdeset posto poreznog novca odlazilo na vojsku i sektore koji podržavaju vojsku. Slijedeći dio otpada na zdravstvo (21 posto) i otplaćivanje kamata za nacionalni dug (devetnaest posto). Na vojsku se troše stotine milijarde dolara, a za 2007. je zatraženo nevjerojatnih 563 milijarde dolara. U razdoblju 2001-2005., 34 najveće korporacije vezane za vojsku, ostvarile su rast profita od 189 posto. I plaće direktora tih korporacija zabilježile su neslućene visine, pa je prosječna plaća od 3,6 milijuna dolara godišnje prije 11. rujna 2001., u razdoblju 2002-2005. skočila na 7,2 milijuna dolara. Opčinjenost vojskom i naoružanošću rezultira sa čak 737 vojnih baza SAD-a po čitavom svijetu, a sam Pentagon troši godišnje 320 tisuća barela nafte dnevno, za što im treba sedamnaest milijardi dolara godišnje. U to nije uključena potrošnja vanjskih suradnika i plaćenika čije usluge vojska SAD-a sve više koristi posljednjih godina. Slično, kao i njihovi vojni pandani, direktori najvećih naftnih korporacija, prema izvještaju Executive Excess koji su načinili organizacije Institute for Policy Studies i United for a Fair Economy, u 2005. godini su zaradili u prosjeku 32,7 milijuna dolara u kompenzacijama. Od početka devedestih, naftne korporacije u SAD-u su političarima dale 192 milijuna dolara donacija. Glavni cilj ove degutantne simbioze biznis-politika-vojska je osigurati prijeko potrebne količine najvažnijeg resursa na planeti – nafte. Jedan od vodećih energetskih teoretičara Michael Klare točno ističe kako se vojska SAD-a zapravo pretvara u uslužni servis za zaštitu nafte. Od oko 84 milijuna barela nafte, koliko se godišnje u svijetu proizvede, samom SAD-u (šest posto stanovništva) treba otprilike četvrtina godišnje da dosegnu životni stil koji nije za pregovaranje. Najvažniji energent je potrebno namiriti čak 65 posto iz uvoza i taj omjer će se povećavati i u narednim godinama, jer je SAD doživio vrhunac iskorištavanja nafte na svom teritoriju još u sedamdesetima. A sustav pet lakih planeta zahtijeva sve veći i veći unos nafte. Zato je nevidljivo mali korak između Bushevih misli o životnom stilu koji nije za pregovaranje i ratu protiv terorizma kao presudnoj ideološkoj borbi 21. stoljeća.
Ajmo to isto direktno u glavu - stavljamo znak jednakosti između činjenica iz slijedeće dvije rečenice. Točnije, stavljamo znak kauzalne veze. Struja koja se u SAD-u potroši kako bi radili svi klima uređaji (nevjerojatnih osamnaest posto ukupne potrošnje struje), premašuje ukupnu potrošnju struje u Indiji i Indoneziji zajedno. SAD je već izgradio ili trenutno gradi vojne baze u jedanaest zemalja Bliskog istoka, pet zemalja Centralne Azije i tri u Africi. Jasno, kako smo spominjali u prethodnim dijelovima feljtona, u područjima bogatima naftom ili područjima gdje prolaze naftovodi. Zato smo rekli kako je rast ulaganja u vojsku nezadrživ, jer treba sve te čuvare blaga rasporediti po planeti i platiti, ali i neodrživ, jer to više fakat nije normalno.
No, ajmo mi odmah otkantati i zajapurene antiameričke poletarce koji se narajcaju čim se nešto loše desi SAD-u, neovisno radi li se o terorističkom napadu 11. rujna ili o rafalima po školskim klupama, uz zlurado neka malo i vama. I u samom SAD-u su sakriveni čitavi milijuni onih koji bi dobili ono gore tapšanje i karte za iseljenje, jer se nisu dobro pozicionirali u sjedištu neoliberalnog laktarenja pa se gomilaju na dnu društvene ljestvice. Kada zadužena antiamerička proklinjala blagoslivljaju pravedničku kaznu, jer je uragan razorio New Orleans i okolicu, netko bi trebao pokucati na glave tvrde ko ebanovina i podsjetiti znalce kako u tim zasluženim osvetama uglavnom strada najranjiviji i najsiromašniji sloj SAD-a. Ili jasnije, onaj omraženi kružok američke elite koji igra monopoly na cijeloj planeti, teško da je makar i okrznut takvim kaznama.

SAD ima najveću nejednakost od ekonomski razvijenih zemalja između najbogatijih i najsiromašnijih, i Gini koeficijent im iznosi 0,469 (mjeri se od nula do jedan, a što je manji to je manja nejednakost u društvu). 37 milijuna ljudi, od čega trećinu čine djeca, živi ispod granice siromaštva, a to je 12,7 posto stanovništva. Njihov broj zadnjih godina raste. Preko dvadeset milijuna ljudi ovisi o javnim kuhinjama i drugim programima za pomoć u prehranjivanju. Zadnji podaci Američkog ministarstva poljoprivrede (USDA) ističu kako se posljednjih pet godina glad u SAD-u povećala za 43 posto. Čak 24 posto zaposlene radne snage, radi na slabo plaćenim poslovima, zarađujući manje od devet dolara na sat. Premda za zdravstvo izdvajaju duplo više od drugih ekonomski razvijenih zemalja poput Njemačke, Velike Britanije, Kanade, Australije, Novog Zelanda i ostalih, imaju najgoru zdravstvenu uslugu u toj konkurenciji plus nevjerojatnih 45 milijuna ljudi koji su potpuno izvan zdravstvenog osiguranja i nemaju nikakva prava. Po studiji objavljenoj u časopisu Health Affairs godišnje dva milijuna stanovnika SAD-a proglasi bankrot, jer nemaju dovoljno novaca za platiti zdravstvene usluge i račune. Izgubiš zdravlje – dobiješ bankrot.

Najveći izvozni proizvod SAD nije demokracija, a ruku na srce nije niti glazba. Najveći izvozni proizvod SAD je dolar, a najuspješnija tiskara na svijetu zove se FED (Sustav federalnih rezervi), centralna banka SAD-a. Majke ti mile, ti ga štancaju ko da je džaba. A maltene njima i je. Ako je nešto najveći izvozni proizvod najmoćnije zemlje na svijetu, jasno je da to netko uvozi i da se taj proizvod traži. Dolar je globalno zagospodario početkom sedmdesetih, kada je Nixonova vlada odlučila ukinuti vezanost dolara za zlato kako je bilo dogovoreno pred kraj Drugog svjetskog rata. Ta veza je trebala osigurati ekonomsku stabilnost poslijeratnog razvoja. Svaka zemlja je mogla izabrati hoće li čuvati svoju zaradu i rezerve u dolarima ili u zlatu. No, dolari su se sve više nagomilavali u bankama, posebno europskima, a rat u Vijetnamu je zahtijevao dodatno tiskanje novca kako bi se namirili troškovi agresije. Da su svi tada poželjeli dolare zamijeniti za zlato, to bi bilo nemoguće, dolara je bilo previše. Kako bi se izbjeglo urušavanje sustava, Nixon je rekao puj pike dogovor iz Bretton Woodsa (1944.) o povezanosti dolara i zlata više ne vrijedi i od tada je dolar slobodna valuta. Zanimljivo, ekipa iz MMF-a i Svjetske banke je fićukala s pogledom u plafon i plela prste kao da se njih to ne tiče, premda su kasnije bili prvi na kućnom pragu zemalja u razvoju kad bi nanjušili opasnost monetarne nestabilnosti. Nixonova odluka samo je zacementirala prevlast dolara na svjetskom tržištu, što je bilo vidljivo još od kraja Drugog svjetskog rata.

Ako želite nešto kupiti na svjetskom tržištu, postoji sedamdeset posto šanse da će vam za to trebati dolari. Najvažniji resurs današnjice nafta, na svjetskom tržištu u potpunosti se plaća u dolarima. U posljednjih trideset godina FED je tiskao stotine milijardi dolarskih novčanica koje je pokrivala trgovina naftom. Zato je i moguće da u SAD-u benzin bude gotovo šezdeset posto jeftiniji od svjetskog prosjeka. Zemlje u razvoju trebaju dolare kako bi otplatile dugove stranima bankama sa Zapada. Dolari se čuvaju u rezervama centralnih nacionalnih banaka zbog eventualnih intervencija na tržištu i kao osiguranje konkurentnosti domaćih valuta. Inače, sve druge zemlje na svijetu, ukoliko pretjerano štancaju svoju valutu, a to nema pokrića u realnom rastu ekonomije, valuta gubi na vrijednosti i dobar dan inflacijo. Samo SAD ima pravo tiskati svoju valutu koliko god želi, jer smo tu svi mi da pokupimo višak. Zemlje gomilaju dolare i kupuju sa njima naftu te ostale energente, robe i usluge. Sada zemlje koje izvoze naftu, druge energente, robe i usluge ostaju nafilane s gomiletinom dolara. Ako bi zamijenile dolare za svoju valutu, podigli bi joj vrijednost i time smanjili konkurentnost izvoza. Dio čuvaju u svojim centralnim bankama kako bi imale tvrdu vrijednu valutu za reakcije na tržištu, ali nisu lude da čuvaju sve, jer je isplativije uložiti i okrenuti lovu. Gdje će sa svim tim dolarima kako ne bi postali prilično bezvrijedne hrpe papira? Tko na ovoj planeti može ponuditi najbolje uvjete, najveći stupanj oplođivanja, najpovoljnije kamate za dolare? Zemlje pune dolara vraćaju ih nazad u SAD, gdje kupuju vrijednosne papire, obveznice, dionice, nekretnine i ostale vrijednosti u SAD-u. To je svih ovih godina i omogućavalo građanima SAD-a da imaju veću potrošnju i životni standard, nego da su je pokrivali vlastitim prihodima. Ovako vanjski prihodi postaju njihovi. Financial Times je objavio kako je kupovina vrijednosnih papira stranih centralnih banaka, osigurala pokrivanje budžetskog deficita 2003. godine za čak više od osamdeset posto. Koje god gore nabrojane vrijednosti kupovali većina te love na kraju završi u američkim bankama. Onda FED može dati najmanje kamate svojim građanima za potpuno suludu kviki gric potrošnju, gdje je vjerska mantra – kupi, potroši, baci i tako ukrug dok će biti svijeta.

Sve to treba povezati i s počecima sumnje u trgovanje naftom isključivo dolarima. Taman kad se nekako uspio zaustaviti Irak s takvim glupiranjima, počeli su sa zezanjem Iran, Venezuela, Rusija i drugi, a onaj euro lukavo stoji iza žbunja i čeka svoju priliku o čemu ćemo u slijedećem poglavlju. Mnogi komentatori smatraju kako bi široko odbijanje trgovanja naftom u dolarima, imalo utjecaj na ekonomiju SAD-a između ozbiljnog i fatalnog. Kada bi zemlje OPEC-a zamijenile dolar eurom za trgovanje naftom, prestale bi čuvati dolar u svojim rezervama i zamijenile ga eurom što bi uzrokovalo daljnji pad dolara za nekih 20-40 posto. A onda se niti obveznice, nekretnine i ostalo ne bi kupovale u SAD-u. Kako će padati potražnja za obveznicama i dionicama u SAD-u, u FED-u će biti prisiljeni povećati kamate kako bi i dalje ostale interesantne, ali će to imati utjecaj na težu otplatu kredita građana i građanki SAD-a.
A njima i ovako u džepu jedva da ostaje pokoja mrvica i oni također pokazuju znakove da im je došlo do grla. Nivo štednje je dosegao gotovo nulu, što se nije zabilježilo desetljećima. Jednostavno, ljudi imaju na grbači toliko kredita, a troškovi života su sve veći da im ništa ne ostaje za u čarape.