Posebno za Meksiko, al' vrijedilo je i za cijeli kontinent, desetljećima se mantralo nametnuto prokletstvo – daleko od Boga, preblizu SAD-u. Mislilo se pri tom na kadroviranje i upravljanje kontinentom u režiji sjevernog susjeda, koji je određivao cijenu pomidora na tržnici u Rio de Janeiru, a di neće tko će stolovati u najvažnijim prijestolnicama Južne Amerike. To je uzrokovalo političku nestabilnost gotovo na cijelom kontinentu, regularno ubijanje političkih neistomišljenika desničarskih vlada ustoličenih pod patronatom i podrškom SAD-a, te ogromni jaz između bogatih i siromašnih.
Crveni kontinent
Mnogi danas ističu kako se Južna Amerika crveni, ne od stida, već od premoći ljevičarskih ideja i partija na kontinentu. Opet, i tu treba biti oprezan i ne zanositi se površnim pogledima. Jasno je kada stavimo Chaveza ili bolivijskog Moralesa i brazilskog Lulu i čileansku Bachelet, imamo širok spektar lijevih ideja i politika. No, i to je promjena. Povijesno su SAD gledale na Južnu Ameriku kao na svoje dvorište i nisu dozvoljavali previše samostalnih poteza tamošnjih lidera. Ali može biti kako su ovaj put stvari otišle predaleko da bi se sredile uobičajenim metodama, jer SAD ne može više u Južnoj Americi uvoditi demokraciju, paralelno kao što to čine u Iraku, a nagovješćuju Iranu. Čini se da se događa ono što je izgledalo nemoguće do prije pet godina – Južna Amerika izlazi iz kontrole SAD-a i mogla bi se čak ujediniti u neprijateljstvu prema sjevernom susjedu. Lideri zemalja Južne Amerike sve ozbiljnije promišljaju, za sada zaista samo kao ideju, model udruživanja po uzoru na Europsku Uniju – s izborima i parlamentom, zajedničkom vanjskom politikom te trgovinskim ugovorima.
Premda imaju još toliko toga na leđima, zemalje južnoameričkog kontinenta danas u istrčavanju maratona za socijalnu pravdu i zaštitu okoliša šiju ostatak svijeta za nekoliko kilometara. Od meksičkih zapatista koji su prvi ispisivali note na kajdanki globalne borbe protiv neoliberalizma, do argentinskih okupiranih tvornica kojima upravljaju radnici i radnice. Od brazilskih seljaka bez zemlje koji zauzimaju zanemarena prostranstva bogatih ljenguza i pretvaraju ih u životne prostore, do ekoloških programa u urbanim centrima kao što su Curitiba (Brazil) i Bogota (Kolumbija) pred kojima se metropole i bogatijih zemalja mogu slikat. Od Urugvaja koji je postao prva zemlja u kojoj je pitka voda zakonski određena kao pravo svake osobe te je zabranjena privatizacija vode i vodovodnog sustava, do Paragvaja koji je 2004. godine donio zakon kojim zabranjuju masovno krčenje šuma i od tada provode satelitski nadzor kako bi mogli istovremeno reagirati ukoliko uoče uništavanje šuma. Nije bez vraga nedavno Noam Chomsky cijeli kontinent nazvao najuzbudljivijim mjestom na svijetu.
VENEZUELA - SOCIJALIZAM d.o.o.
Vjerujemo kako nikoga ne čudi što počinjemo s najpoznatijom i najživahnijom antiameričkom prznicom na svijetu. Već se dugo nije rodio netko tko s takvom ljubavlju izražava mržnju prema političkoj eliti SAD-a, a da ova ne može pucnuti prstima i poslati isti tren disciplinsku oklopnu konjicu. Kočoperenje Huga Chaveza počinje poprimati obrise letećeg cirkusa u kojem je on glavni lik, a glavni je cilj ismijati kapitalističku bagru sa sjevera. Od zadnjeg naganjanja Busha po Južnoj Americi, gdje bi ga kao sjena pratio i slao kući nebiranim riječima, do one poznate predstave u zgradi Ujedinjenih naroda kada je po Chavezu govornica zaudarala na vraga koji je tu bio dan prije njega, a vrag se zove George W. Bush. Performans u Ujedinjenim narodima vrijedi spomenuti kao prvorazrednu marketinšku provokaciju. Chavez je naime, kao potporu svojim uvjerenjima, mahao knjigom Noama Chomskyog Hegemony and Survival: America's Quest for Global Dominance, izašloj još 2003. godine. Malo prije toga, u studenom prošle godine bila je na Amazonovoj ljestvici prodaje na skromnom 160,722. mjestu. Nakon Chavezove reklamne kampanje, Chomskyjeva knjiga je u svega nekoliko dana skočila na sedmo mjesto prodanih primjeraka na Amazonu, da bi jedno vrijeme bila i broj jedan. Eto draga Oprah, tako se radi marketing za literaturu.
Leteći cirkus Huga Chaveza
Bez obzira slažete li se s njim ili ne, je li vam simpatičan ili ga smatrate opasnim nasljednikom fidelista ili u boljoj varijanti politikantskim ridikulom, Chavezu treba priznati nekoliko stvari.
Od kraja 1998. godine kada je prvi put došao na vlast, Chavez je demokratskim kanalima, uz potvrde međunarodnih tijela o regularnosti, šest puta dobivao podršku stanovništva Venezuele, što na izborima, što na referendumima. Uz to je preživio dva ozbiljna pokušaja državnog udara. Trenutno se takvim legitimitetom nitko u svijetu ne može pohvaliti, a bogami namučili bi se da zavirimo i u povijesne čitanke. Uostalom, nije loše za tipa koji je političku karijeru počeo neuspjelim pokušajem vojnog udara 1992. godine, za što je odležao u ćuzi dvije godine.
Preobrazio je ekonomiju zemlje u korist siromašnih i obespravljenih, što možemo izbrojati na prste jedne ruke ako hoćemo tražiti pandane na globalnom nivou. Kada je Chavez došao na vlast, 61posto ljudi u Venezueli je živjelo ispod granice siromaštva. Krajem 2005. godine taj broj je pao na 43,7 posto stanovništva i dalje pada. Mnogi će zaključiti kako je napredak i veći, jer je Chavezova vlada provela brojne reforme protiv siromaštva i gladi koje službena statistika teško ili uopće ne bilježi. Ljudima je porasla kvaliteta života. Uspostavljene su tržnice na kojima siromašni mogu kupovati subvencioniranu hranu – riža, grah, piletina, mlijeko i kruh prodaju se 30-40 posto nižim cijenama. Do kraja 2004. godine osnovano je unutar misije Mercal trinaest tisuća takvih tržnica u kojima je zaposleno više od 41 tisuća ljudi, a jedanaest milijuna ljudi sudjeluje kao korisnici. Edukacijski sustav je također prošao reforme. Od uvođenja čak tri obroka u škole kako bi se smanjila pothranjenost djece, do borbe protiv nepismenosti. Do 2005. godine, 1,5 milijuna ljudi je naučilo pisati, što je čak 90 posto od ukupno nepismenih u zemlji. Organizirani su i besplatni tečajevi za rad na kompjuterima i Internetu te odnedavno na operativnim sustavima otvorenog koda. Nezaposlenost je pala na dvadeset posto 2003. godine, da bi se 2006. godine kretala oko deset posto. Do kraja 2005. godine vlast je podijelila 2,2, milijuna hektara državne zemlje za 130 tisuća seljaka organiziranih u zadruge, jer je i Venezuela bila obilježena uobičajenom latinoameričkom raspodjelom – do tada je dva posto velikih zemljoposjednika zauzimalo šezdeset posto zemlje. Zadrugarstvo je razvijano i u drugim područjima. Studenti koji završe studije ekonomije, menadžmenta, tehničkih znanosti i slično odlaze osnivati ili pomagati rad zadruga. U odnosu na 1999. godinu kada je bilo svega 762 zadruge u zemlji, danas ih je 70 tisuća. Ustav Venezuele, mala plava knjižica, najprodavanije je štivo u zemlji. Unutra su i takve odredbe i članci kakvi se mogu naći samo u poveljama ili ciljevima aktivističkih udruga i nevladinih organizacija.
I to sve uz žestoke pokušaje da se reforme prema njegovom socijalizmu 21. stoljeća osujete, kako iznutra tako i izvana, od strane SAD-a. A nije imao podršku niti prirodnih sila, jer niti godinu dana od dolaska na vlast dok se još bakćao sa žestokim protivljenjima ekonomske elite u zemlji, Venezuelu je zadesila tragična nesreća otkliznuća tla zbog obilnih kiša. Uslijed odrona, poginulo je oko 30 tisuća ljudi, uglavnom najsiromašnijeg sloja koje je i gradilo straćare na strmim rubovima grada. To je bio dodatni težak udarac za tek ustoličenog Chaveza, koji je i došao na vlast njihovim glasovima, obećavši im bolji život.
Ovladavanje naftom
Premda rizično s obzirom da je na vlast došao upravo glasovima siromašnih ljudi, Chavez je prve godine svog vladanja više koristio za ovladavanje svim ekonomskim polugama zemlje, kako bi uopće i kontrolirao raspodjelu novaca (za siromašne), nego što te godine pamtimo po socijalnim reformama. Dapače, možemo u vremeplovu naizmjence pratiti Chavezova fokusiranja – kada se borio za opstanak socijalna pitanja padala su u drugi plan, kada je potpuno ovladao političkom arenom i najvažnijom firmom u zemlji, nacionalnom naftnom kompanijom (PDSVA), krenuo je u ostvarivanje svoje bolivarske revolucije. I to je bio odličan potez, jer nam pokazuje na koji način je Chavez spriječio ono prokletstvo resursa koje smo spominjali u prošlom poglavlju o Africi. I pokazuje nam da nije glup političar.
Jasno, ekonomska poluga Venezuele je nafta. I fino im se skupilo. Venezuela po svjetskim rezervama nafte zauzima sedmo mjesto, najviše u zapadnoj hemisferi. Kao i Kanada, obiluje velikim količinama katranskog pijeska, što je nova fora zaduženih sedativ-ideologa kojom nas se pokušava umiriti kako nafte zapravo ima i više nego dovoljno za nastavak ove sulude utrke prema dnu. Na stranu što nafta iz katranskog pijeska sigurno neće osigurati jeftinu cijenu goriva, zapišimo sada kako i to na svjetskim burzama diže dionice. A u slučaju sparivanja lake nafte i katranskog pijeska, Venezueli printaju ispise najvećih naftnih rezervi, većih od onih u Saudijskoj Arabiji. I jasno da dečkima i curama iz Washingtona to zvuči juuhuuu.
Kada je Chavez došao na vlast, nacionalna naftna kompanija (PDSVA) je bila u rukama njemu nesklone ekonomske elite. I ajde, budimo iskreni, lako ćemo mi za Chaveza, ali nacionalna naftna kompanija je bila nesklona običnim ljudima Venezuele. Premda je PDSVA zarađivala ogromnu lovu od prodaje nafte, u Venezueli za vrijeme dolaska Chaveza na vlast, kako je već rečeno, prema podacima UNDP-ja tri petine stanovništva živi ispod granice siromaštva. Zato su njihovi partneri u SAD-u pa i drugdje mastili brk. Podružnice PDVSA-e smještene u SAD-u su dobivale naftu iz Venezuele ispod cijene, te takvu jeftiniju naftu preprodavale dalje u SAD-u po skupljoj cijeni. Do polovice devedesetih PDVSA, nacionalna naftna kompanija Venezuele, svake godine je prebacivala petsto milijuna dolara u prosjeku na svoje račune u inozemstvo, čime su obogaćivali ekonomije tih zemalja, uglavnom SAD. Zaključak je bio jasan: Venezuela financira bruto društveni proizvod SAD-a. Chavez je to htio prekinuti. Prvo je 2001. godine skupština izglasala zakon o investiranju zarade od trgovine naftom u zdravstvene, obrazovne, socijalne i druge programe orijentirane prema povećanju kvalitete života ljudi. Dodatno su povećani porezi koje strane naftne korporacije trebaju platiti Venezueli za eksploataciju nafte. Niti par mjeseci poslije Chavez je smijenio dotadašnju upravu PDSVA-e, a ovi u suradnji s Trgovinskom komorom Venezuele, sindikatima, oporbom te uz podršku privatnih medija kreću u travnju 2002. godine u njegovo rušenje. Tu su se događaji izmjenjivali kao u kakvom trileru, jer je nakon dva dana sukoba i stotine poginulih objavljen uspjeh državnog udara, da bi se sutradan nakon kontra-prosvjeda Chavezu odanih građana i dijela vojske, ovaj vratio na položaj. Nakon toga je bilo zatišje par mjeseci, da bi krajem godine protivnici Chaveza krenuli u novi ekonomski pritisak na vlast blokadom naftnih rafinerija i luka, što je značilo ogromni manjak u državnoj kasi. Blokada je trajala čak 63 dana, da bi je Chavez razriješio slanjem vojske i nasilnim zauzimanjem rafinerija i luka.
Dakle, prve godine Chavezove vlasti obilježene su političkim reformama, ovladavanjem glavnim polugama vlasti u ekonomiji te nastojanjima da preživi pokušaje državnih udara. Raširila su mu se krila nakon ovladavanja crpljenjem i trgovinom venezuelanske nafte. Tu se malo i raspištoljio i odlučio pokazati kako s njim nema cile mile – nakon zauzimanja državne naftne kompanije podijelio je, pod optužbom za pobunu i državnu izdaju, otkaze za 18 tisuća uglavnom menadžera, ali i radnika koji su sudjelovali u štrajku i blokadi rafinerija i luka te ih zamijenio novima.
Tko će ga zaustaviti
No, Chavez je dobio važnu poruku – raja je uz njega, i bez pomoći i pobune običnih ljudi mogao bi se fućkati tamo u travnju 2002. godina kad je stvarno bilo li-la tko će dalje upravljati zemljom. Narod je dao jasnu poruku kako neće dopustiti nasilne intervencije u demokratske procese. A to je najvažnija stvar koju stanovnici Venezuele mogu jasno izraziti, s obzirom koliko su u Washingtonu zainteresirani za te demokratske procese. Kasnije objavljeni dokumenti CIA-e dokazuju kako su u SAD-u ne samo znali da se sprema državni udar na Chaveza, nego su ga i dobrano pomagali. Svega pola godine prije pokušaja državnog udara, iz SAD-a je u Venezuelu poslano nekoliko milijuna dolara za financiranje Chavezovih protivnika. Na dan državnog udara 2002. godine, predsjednik Međunarodnog republikanskog instituta (IRI), George Folsom istaknuo je kako su svi sektori civilnog društva ustali u obrani demokracije. New York Times objavljuje uvodnik u kojem se ističe kako jučerašnjim ostavkom predsjednika Huga Chaveza, venezuelanskoj demokraciji više ne prijeti čovjek koji bi htio postati diktator, a Chicago Tribune se pridružuje još nevjerojatnijom tvrdnjom kako nije svaki dan da demokracija profitira od vojne intervencije koja ide protiv legalno izabranog predsjednika. Bravo, petica iz slobode medija.
Da je Chavez zadovoljan isključivo ulogom lokalnog naftnog velmože, još bi nekako u Washingtonu i prožvakali tog bezobraznika. Ali ovaj fakat nema namjeru prihvatiti ulogu prvog u selu, već je upro li ga upro u prelijevanje svog socijalizma, ne štedeći ogromnu lovu od zarade naftom. S čitavim nizom zemalja stvorio je programe razmjene nafte za proizvode i usluge potrebne Venezueli, i kako bi još više napakostio SAD-u, razmjena se često obavlja bez korištenja dolara, već tradicionalnim putem trampe - ja tebi ti meni. Tako primjerice, s Argentinom imaju ugovor o trampi nafte za mlijeko. Najhvaljeniji takav program je onaj s Kubom, koja je, u zamjenu za naftu, poslala u Venecuelu tisuće i tisuće doktora te ostalog liječničkog osoblja da sudjeluju i u početku iznesu već spominjanu misiju/program Barrio Adentro - uspostavljanja klinika za osnovnu zdravstvenu skrb u siromašnim područjima zemlje. Do danas je otvoreno čak 1907 takvih kliničkih centara širom zemlje. Ovdje je zanimljivo spomenuti kako je Vijeće venezuelanske federacije liječnika, blisko oporbi, pokrenulo kampanju protiv liječnika iz Kube optužujući ih kao agente Fidela Castra te su čak organizirali i prosvjede protiv došljaka s Kube. Naravno, nisu ponudili da zauzmu njihova mjesta. Nakon toga je podignuta ustavna tužba, jer kubanski liječnici nisu imali sve potrebne diplome i dozvole kako zahtijeva domaći Zakon o praksi medicine. Ustavni sud je odbio tužbu sa zaključkom kako se radi o humanitarnoj misiji koja ne podliježe takvim strogim pravilima. Tek se danas mogu vidjeti i promjene s novom generacijom doktora i medicinskog osoblja, pa je 2005. godine u programu sudjelovalo nešto više od šest tisuća venezuelanskih liječnika i ostalog osoblja.
Chavez je i najagilniji promotor ugovora ALBA (Alternativa Bolivariana para las Américas), koja bi trebala okrenuti zemlje Srednje i Južne Amerike međusobnoj suradnji i partnerstvu, i suprotstaviti se nametanju podređenosti SAD-u unutar Ugovora o slobodnoj trgovini između obje Amerike (FTAA). Chavez je pozvao na solidarnost, pa je u ALBA-u uveo Fond za kompenzaciju strukturalnog prilagođavanja, unutar kojeg bi bogatije članice pomagale siromašnije. U srpnju 2005. godine Venezuela je posudila Ekvadoru 300 milijuna dolara kako se ne bi morali zadužiti na međunarodnom tržištu da otplate vanjski dug. Unutar programa Petrocaribe, 13 karipskih državica od Venezuele dobiva jeftiniju naftu koja se obavezala pokriti četrdeset posto cijene, kada god je barel nafte iznad pedeset dolara, što je od tada do danas slučaj.
Jel' me netko tražio
Chavez ne samo da ruje sa svojim socijalizmom po kontinentu, nego se ne ustručava zaviriti i na sam teritorij na kojem je suveren George W. Bush. Potonji je bijesno odbio pomoć Venezuele nakon uragana Katrina, jer si je umislio kako je njegova administracija sposobna pomoći stanovnicima New Orleansa i drugih pogođenih područja, ali Chavez nalazi druge kanale za pomoć siromašnom stanovništvu SAD-a. Za to koriste svoju naftnu podružnicu u SAD-u Citgo, i trenutno preko nje nekoliko desetina siromašnih kućanstava u New Yorku dobiva jeftiniju naftu za grijanje. Njihova moć i nije mala, jer vrijednost ulaganja i nekretnina Citga u SAD-u doseže 12 milijardi dolara, a zapošljavaju i 150 tisuća ljudi.
Chavez je svjestan da će za dugoročni uspjeh njegovog socijalizma trebati nešto čvršće od nafte. Zato je i pokrenuo programe diverzifikacije privrednog sektora kako ne bi ovisili samo o izvozu nafte. Venezuela je 2002. godine zarađivala od izvoza nafte 75 posto, što je i dalje ovisnička pozicija, ali se smanjuje u odnosu na 1977. godinu, kada je nafta u izvozu zauzimala čak 95 posto. Kao podrška dugoročnom cilju uvedene su carine na velik broj uvezene robe, a inicirana je i kampanja Made in Venezuela, kojom se želi povećati konkurentnost domaće robe. I ovdje bilježimo uspjeh - 2004. godine rast nenaftnog sektora bio je 17,8 posto, a naftnog 8,7 posto.
Jasno, treba kao i toliko puta prije u feljtonu, i ovdje skrenuti pažnju na majstore blefiranja. Tako će Chavez održati vatren govor protiv vražjeg Busha u zgradi Ujedinjenih nacija, a i općenito će htjeti biti prvi na redaljkama antiameričke retorike, ali će isto tako uredno svaki mjesec slati naftu u SAD-u kao nigdje drugdje. Bush je vrag, ali vrag koji je uredan platiša s pokrićem zelembaća i to je onda retorika koja se najbolje razumije. Venezuela pokriva petnaest posto uvoza nafte SAD-a i time je peti najveći izvoznik nafte u SAD. S druge strane zauzima čak trećinu izvoza SAD-a koji ode prema zemljama Južne Amerike.
U Venezueli ne skrivaju kako žele stvoriti novo društvo, nešto posebno. Premda su mnogi slični pokušaji u prošlosti propali, ili završili u potpunoj suprotnosti, ovdje se ističe kako su svjesni toga te kako ne žele ponavljati greške diktature proletarijata niti onoga za što je Che Guevara umro. U tom kontekstu se ističe priznavanje privatnog vlasništva. U procesu stvaranja je plan osnivanja mnoštva lokalnih skupština u kvartovima i selima, koje se koncentričnim krugovima umrežavaju u veće oblike upravljanja. Lokalne skupštine imaju autonomiju odlučivanja za područja koja se tiču samo njih. Sada se stvara paralelni sustav, i nadaju se da će stari s vremenom otići.
Ozakonjenje autoritarnosti
Ipak, neke posljednje najave od samih revolucionara upozoravaju da bi mogli ponoviti kubanske greške. Koliko se na domaćem terenu radi jasno i duboko, toliko su mnoge globalne poruke mutne i plitke. Chavez tu, kao i mnogi prije njega, upada u klopku površnog antiamerikanizma, koji počiva na poučku – neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj. Tako Chavez posrće na vjerodostojnosti kada se mazi s vođama neprijatelja SAD-a, od Irana preko Sjeverne Koreje do Kine.
Također, Chavez je prilično neodređen u komentiranju kritika kako želi i treći mandat na mjestu predsjednika zemlje, premda trenutno po zakonu nema pravo na to, ali ima većinu u skupštini koja bi taj zakon mogla promijeniti. Kako bi dobio odriješene ruke da u drugom mandatu ubaci u petu brzinu i uvede Venecuelu u eru maksimalne revolucije, skupština mu je početkom 2007. godine izglasala vođenje zemlje dekretom slijedećih osamnaest mjeseci. Mnogi opravdano strahuju kako je to početak ozakonjivanja autoritarnog tipa vladanja. Povećao je broj sudaca u Ustavnom sudu s dvadeset na 32, postavivši sebi lojalne suce kako bi i tamo osigurao kontrolu. Privatnim medijima je naloženo minimum šezdeset minuta tjedno edukacijskog programa propisanog od strane vlade, za što je Chavez dobio packu od Human Rights Watch-a. Nekima je i odbijeno produženje koncesije, što je protumačeno kao dodatan pokušaj kontrole medija. Po zemlji se prodaju lutkice ala Action Man s likom Chaveza, čime zanimljivim pristupom doprinosi izgradnji vlastitog kulta ličnosti. I jasno je da u tome uživa.
Više:
4. dio: Afrika - komadanje žrtve
3. dio: Daleki istok i jugoistočna Azija – između bogatstva i siromaštva
2. dio: Centralna Azija i Rusija – najviše diktatora po kvadratnom metru
