S demonstracija protiv G8 summita i globalizacije želio sam se vratiti pun fotografija i materijala za pošteni članak o protestima. Na žalost to mi nije uspjelo. Ali zato sam se vratio s jednim životnim iskustvom više. No o tome nešto kasnije. Demokratski nelegitiman summit Petog lipnja krenuli smo iz Stuttgarta u smjeru Mecklenburg-Vorpommerna, Rostocka i Heiligendamma i to unatoč nasilju na protestima u subotu prije. Mediji su pisali o 140 ozlijeđenih policajaca, a na kraju je ispalo da su samo trojica prevezeni u bolnicu. Želja nam nije bila toliko protestirati protiv globalizacije koliko protiv demokratski nelegitimnog summita i prije svega solidarizirati se s onima čija je građanska prava država višestruko pregazila, počevši s ilegalnim pretraživanjem stanova i prostorija organizacija lijevih aktivista, preko otvaranja privatne pošte u glavnoj pošti u Hamburgu, pa sve do zabrane demonstriranja u blizini Heiligendamma. Bez problema stigli smo na oko sto kilometara do Rostocka i nekih pedeset kilometara od aerodroma gdje su slijetali avioni počasnih-nečasnih gostiju. Zatvoreni autoput i zaobilaznica vodili su nas preko cesta koje su izgledale kao da ih od vremena NDR-a nitko nije popravljao. Zauzvrat smo dobili priliku razgledati prirodu i vrlo pitoreskna naselja i sela. Komentar mog frenda bio je jednostavan i jednako slikovit: Mogli su je… Busha vozit po ovim usranim cestama, a autoput ostaviti otvoren. Hrpa policije stajala je na putu ili nam dolazila u susret. Tako se stvarao dojam, da u Mecklenburg- Vorpommernu ima jednako mnogo policajaca kao i lokalnog stanovništva. Nakon što su nam se bubrezi rastresli po mecklenburgškim cesticama, stigli smo u jedan od organiziranih kampova i postavili šator. Iako je bio na običnoj livadi, kamp je bio odlično organiziran: dvije vegetarijanske kuhinje, info-šator Indymedije s najnovijim vijestima i šator s internet priključkom, te sva ostala infrastruktura koja ide uz jedan kamp. Tuševi su doduše bili pod otvorenim nebom, samo s hladnom vodom, ali i to je bilo dostatno za par dana boravka. Navečer smo kraj logorske vatre pričali sa zanimljivim ljudima koji su već godinama, neki i desetljećima u lijevoj sceni. Ljudi koji su u osamdesetima osobno zaposjedali napuštene kuće i doživjeli represalije protiv lijeve scene za vrijeme RAF terorizma i državnih protumjera.
'Ko šljivi građanska prava? U srijedu nam je plan bio probiti se do aerodroma, gdje smo se željeli pridružiti sjedećim blokadama. Plan nam je pao u vodu jer na mjestu sastanka nije bio gotovo nitko osim policije. Državni službenici su nas naravno pretražili, te smo pribor koji smo ponijeli kao zaštitu protiv suzavca – naočale za plivanje i maske za zaštitu protiv prašine – morali ostaviti u autu i nastaviti pješke. Kasnije smo saznali da su ljude hapsili samo zbog toga što su uz sebe imali slične maske. Policajci su tvrdili da nam tako nešto za zaštitu nije potrebno. Suzavac se navodno upotrebljava tek nakon više upozorenja, pa već nakon prvog upozorenja možemo napustiti mjesto događanja. Na moj prosvjed dobio sam odgovor: Ako Vas je strah suzavca onda ste trebali ostati kod kuće. Već je taj prvi dodir s policijom pokazao, da je ona prvenstveno tu kako bi zaštitila nelegitiman skup političara. Zaštitu građana i građanska prava, prvenstveno pravo na mirne demonstracija, 'ko šljivi?
Još dok smo bili u blizini aerodroma pročula se glasina, da je grupa demonstranata uspjela blokirati autoput, no bez točnih podataka gdje se nalazi ta blokada. Zato smo se u uputili natrag u kamp po najnovije vijesti. Tamo smo čuli za uspješne blokade na kontrolnim točkama uz dvanaest kilometara dugačku ogradu, koja je služila kao sigurnosna granica oko Heiligendamma i koja je koštala nekih dvanaest milijuna eura!!! Cijeli summit zajedno sa sigurnosnim mjerama njemačke građane je koštao sto milijuna eura. U kampu smo posudili bicikle i uputili se prema par kilometara udaljenoj ogradi, do koje smo stvarno i stigli. Nakon što nam je policija pregledala naprtnjače smjeli smo se čak i prošetati pored ograde na kojoj su svakih pedeset metara stajale tablice sa natpisom: Betreten der Baustelle verboten! Eltern haften für ihre Kinder! (Pristup gradilištu zabranjen! Roditelji odgovaraju za svoju djecu!)
Pristup gradilištu zabranjen! Roditelji odgovaraju za svoju djecu! Policijom na klaunove Put je vodio direktno do kontrolne točke ispred koje je već bila mala ali učinkovita blokada. Pripadnici Clown Army blokirali su cestu i veselo skakutali oko policije. Policija je pokušavala klaunove nagovoriti da se maknu sa ceste što oni naravno nikako nisu htjeli, tako da je policija primijenila mali trik. Preko razglasa se čula molba da se cesta oslobodi pošto moraju proći bolnička kola s teško ozlijeđenom osobom. Moguće je bilo da se Bush opet zagrcnuo perecom. Tko je to mogao znati? Nakon što je cesta bila slobodna umjesto bolničkih kola protutnjao je crni mercedes berlinskih registracija u pratnji policijskih vozila. Mercedes je produžio u smjeru Heiligendamma, a iz policijskih transportera iskočila je grupa policajaca u crnim oklopnim odorama, oboružanim palicama, suzavcem i svime što uz to ide. Oni su počeli klaunove, koji su shvativši trik policije opet sjeli na cestu, nasilno podizati sa ceste i doslovno ih bacati na rub puta. Jedan je klaun usput dobio i koljeno u rebra. No policajaca je bilo premalo da bi uspjeli ovladati klaunovima, pa su se, nakon što je još jedna patrola prošla iz smjera Heiligendamma, povukli i ostavili klaunove da sjede.
Zahvaljujući klaunovima prosvjedi na ovom ulazu ostali su mirni. Navodno je dan poslije na tom istom ulazu u sigurnosnu zonu došlo do nasilja u kojemu je policija upotrijebila šmrkove, a iz grupe od oko tri tisuće demonstranata letjele su boce. Na glavnom ulazu kroz ogradu policija je taj dan masivnim nasiljem reagirala na mirne demonstracije, te je šmrkovima počistila cestu od demonstranata, a kada ni to nije bilo dovoljno upotrijebljen je i suzavac, bila je jedna od vijesti kada smo se vratili u kamp. Više tisuća ljudi je u srijedu uspješno blokiralo autoput, vlak koji je vozio novinare iz press centra u Heiligendamm i prolaze kroz ogradu. Mi smo se pak dalje uputili u Kühlungsborn gdje je bio press centar. U jednom od kafića malo smo pogledali prijenos slijetanja državnika na aerodrom. I dok su demonstranti pokušavali ukazati na socijalne nepravde u svijetu, mainstream medije su više zanimali sudionici G8 summita i vrlo zanimljive informacija kao tipa aviona kojim je doletio Putin, promjer krila i maksimalan doseg. Demonstrante se spominjalo samo u vezi s protestima i nasiljem.
Ustavni sud zabranio Veliki zvjezdani marš Vrativši se u kamp dočekala nas je još jedna vrlo neugodna vijest. Ustavni sud je zabranio Veliki zvjezdani marš koji je bio zakazan za četvrtak i potvrdio proširenu zonu zabrane demonstriranja na dodatnih par kilometara od ograde. Metalna ograda s betonskim temeljima i bodljikavom žicom na vrhu nije bila dovoljna zaštita političarima. Iako je potvrdio građansko pravo na demonstracije ustavni sud je iz sigurnosnih razloga zabranio marš. U velikim skupinama demonstranti su s tri strane trebali prodrijeti do ograde. Organizatori marša su tada digli ruke od svega i vrlo brzo se po kampovima proširio glas da svatko radi i demonstrira kako hoće i da se organizatori zvjezdanog marša više ne osjećaju odgovornim. Cijeli kamp se skupio da dogovori taktiku za slijedeći dan. Podijelili smo se u male grupe od po trideset ljudi i dogovorili da svaka grupa krene rano ujutro svojim putem u smjeru ograde. Tu taktiku su primijenili i ostali demonstranti, tako da je kasnije u medijima prozvana taktika pet prsta – male grupe koje iz svih mogućih smjerova pokušavaju prodrijeti do ograde. Većini demonstranata to je i uspjelo. Ne samo da su došli do ograde nego su i blokirali pristupe Heiligendammu i zaustavljali delegacije.
Uhapšeni bez razloga Našu grupu od tridesetak ljudi snašla je druga sudbina. Ustali smo se po planu rano ujutro oko pet sati i krenuli kroz šumu prema ogradi. Plan je bio, ako ne dospijemo do ograde negdje usput pridružiti se drugim demonstrantima ili sjedećim blokadama zaustaviti promet. No nakon što smo prešli jednu od lokalnih cesta, još uvijek kilometre izvan proširene zone zabrane demonstriranja, iza nas se odjednom pojavila policija. Maskirani službenici pod punom ratnom spremom tjerali su nas kroz šumu, sve dok zbog umora i nemoći složno nismo sjeli na zemlju. Kada su nas policajci dostigli saznali smo i razlog zašto nas tjeraju: Uhapšeni ste zbog postavljanja i paljenja barikada. Ustanite sa zemlje i krenite s nama ili ćemo upotrijebiti silu! Odbijali smo krenuti s policijom, pošto nikakvu vatru nismo niti primirisali, a kamoli vidjeli. Policija nam je iznova prijetila nasiljem ako ne pođemo s njima. Na prosvjed jedne od djevojaka u našoj grupi da nemaju legalne osnove privesti nas, jedan od policajaca je djevojku grubo podigao, a njegova šaka zaustavila se nekoliko centimetara od njenog lica. Na naše povike, Bez nasilja! Bez nasilja! spustio ju je ponovo na zemlju i ponovio prijetnju upotrebe sile. Pripadnici legal teama, koji su bili s nama, predložili su policiji da ćemo poći samo ako nas ne diraju. Policajcima se prijedlog dopao, pa smo mirno krenuli nazad prema cesti. Ovdje je policija upotrebljavala manje represalije. Prvo nismo smjeli sjesti na cestu. Nakon nekog vremena su nam dozvolili da sjednemo ali ustati više nismo smjeli.
Ako nečovječnost nema granica u slijedećem se sigurno nadzire njezin početak. Policajci su među sobom podijelili boce s vodom. Na upit jednog od nas, možemo li i mi dobiti nešto vode, jedan od policajaca uzeo je jedan veliki gutljaj iz boce, a ostatak demonstrativno izlio pred naše noge. Na to su oni od nas koji su nosili vodu sa sobom, podijelili provijant s ostalima. Do naše grupe dovedeno je i četvero vezanih. Jedan od njih se tužio da ga je policajac lupio šakom u oko. Ni njima policija nije dala vode iako su im ruke bile vezane na leđima, pa tako nisu niti mogli dokučiti vlastite boce. Jedna djevojka ponudila je dati im vode što su policajci isprva grubo odbijali, ali onda ipak dopustili i popratili posprdnim smijehom. Nakon dva sata čekanja uzeti su nam osobni podatci. U protokolu hapšenja pisalo je: Nakon što su postavljene i zapaljene barikade na cesti L11, pretraživali smo okolnu šumu. Pri tome smo uspjeli utvrditi veću grupu ljudi koja se je u istočnom smjeru kretala šumom. Nakon potjere kroz šumu snage Bruno 22/30 uspjele su zadržati te osobe itd. To je otprilike isti razlog za hapšenje kao da kupujete u dućanu u kojemu netko nešto ukrade, pa policija uhapsi vas i sve ostale u dućanu. Po toj logici poslije napada na World Trade Centar policija je trebala uhapsiti sve stanovnike New Yorka. Jedino pravo koje je policija u našem slučaju imala bilo je registrirati nas kao potencijalne svjedoke. No oni su se odlučili strpati nas ravno u zatvor. Za transport su nas po deset ljudi posjedali u kombije za sedam osoba. Zakonsko pravilo da se muškarci i žene moraju transportirati odvojeno nije važilo, kao da već nije bilo dovoljno što su nas bespravno uhapsili.
Video kamere uperene u kaveze snimale su nas non-stop Noć u Guantanamu Odvezeni smo do sabirnog mjesta pored gradića Güstrowa, a od tamo pravim vozilima za zarobljenike u Rostock u sabirni logor, običnu tvorničku dvoranu unutar koje su bili postavljeni kavezi. Sve skupa je doista podsjećalo na Camp Delta u zaljevu Guantanamo. Tek nakon što su nam oduzete sve osobne stvari i nakon što je svaki zatvorenik registriran i dobio broj, pojašnjena su nam naša prava. Prilično kasno pošto su nas priveli negdje oko osam sati ujutro. Svaki odlazak na zahod bio je pomno protokoliran osobnim brojem kao i podjela vode i jela. Držali su nas u kavezima koji su bili napravljeni za držanje osumnjičenih na par sati. Kasnije smo čuli za slučajeve ljudi koji su tamo proveli i do četrdeset sati! Da nam bude što udobnije podijelili su nam tvrde strunjače debele koji milimetar, tako da nam je bilo udobno gotovo kao na golom podu. Tek nakon nekoliko sati dobili smo priliku telefonirati s odvjetnikom i obitelji. Tim odvjetnika bio je organiziran u sklopu demonstracija, a njihov telefonski broj dobili smo u kampu, te ga napisali direktno na ruke ili noge, kako bi ga uvijek imali uza sebe. Odvjetnici legal teama stajali su satima pred ulazom u logor, a policija im nije dozvolila kontakt s klijentima. Čak je i onima koji su dobili priliku dati izjavu, uskraćeno pravo na prisutnost odvjetnika. U međuvremenu se sabirni logor napunio s oko 150 osoba koje su nelegalno uhapsili i zatvorili. U kaveze od nekih četrdesetak kvadratnih metara su utrpali i po dvadeset ljudi. Pošto su kavezi bili otvoreni sa svih strana policajci su stalno mogli pratiti što se u kavezu dešava. No to nije bilo dovoljno za našu sigurnost. Video kamere uperene u kaveze snimale su nas non-stop. Zbog tvrde podloge na kojima smo sjedali ili ležali nije bilo ni pomisli na san. Pri tome je, nakon što je pala noć, upaljeno jarko svjetlo koje je gorilo cijelo vrijeme.
Kako su sati prolazili izvana su se dočuli zvukovi demonstracija. Kasnije smo saznali da su odvjetnici i ljudi iz našeg kampa pred ulazom logora organizirali demonstraciju solidarnosti s nama zatvorenicima. Oko tri sata u noći napokon im je došlo iz guzice u mozak da nas drže nelegalno, pa su nas brže bolje pustili na slobodu, bez da su uzeli izjave ili da su nas doveli pred suca. Odjednom su svi bili strašno ljubazni i uljudni. Nakon što su nam vratili osobne stvari potrpali su nas u autobus gradskog prijevoznog poduzeća koji nas je izbacio u luci. Solidarnost ljudi iz kampa bila je velika. Neki od njih su nas u luci dočekali osobnim vozilima i kombijima te vratili nazad u kamp. Ljuti, razočarani pravnom državom ali i sretni da nismo pokupili batina, oko pet sati ujutro uvukli smo se u vreće za spavanje… Taj dan oko Heiligendamma i Rostocka pravna država za nas više nije vrijedila. Zanimljivo je da građani imaju sva moguća prava, sve dok se ne odluče neka od tih prava iskoristiti. Nekoliko dana nakon summita G8 pravna država je ponovno proradila. Odvjetnici su već tužili pokrajinu Mecklenburg-Vorpommern zbog uskraćivanja slobode u sto slučajeva, a u parlamentu lijeve opozicijske stranke pokrenule su diskusiju o bespravnom hapšenju i zatvaranju u kaveze
