Aktualna situacija s kreditima nominiranim u švicarskim francima, ali ipak kunskim kreditima, jer isplaćeni su u kunama, tema je svih medija posljednjih mjesec dana. Kao što znamo, polovicom siječnja 2015. Švicarska narodna banka prestala je štititi granicu tečaja CHF-a prema euru, pa je ta valuta ponovo počela divljati na tržištu.
CHF je u vremenu nuđenja kunskih kredita s valutnom klauzulom CHF bio na povijesnom minimumu unazad najmanje 20 godina. I išao je prema nižim vrijednostima. Dužnici nisu pojma imali je li bio na minimumu ili na maksimumu i pojma nisu imali kako funkcionira tržište novca, pojmaNije istina kada banke kažu da ne zarađuju na rastu tečaja. Svi moraju naučiti kako to funkcionira, a napose dužnici u kreditima s valutnom klauzulom nisu imali da su na tome tržištu moguće velike oscilacije određenih valuta, a to sada svi znamo. Nažalost kasno. Banke buduće dužnike nisu upozorile da je CHF valuta u koju bježi kapital kada dođe do krize. Nisu upozorile da je CHF već jednom skočio tako abnormalno prema njemačkoj marci i da se nakon toga nikada nije spustio, bilo je to negdje oko 1980. godine. Prosječni građani to nisu znali, ali bankari su znali.
Prvih godina (2004. i 2005.) krediti su bili pokriveni CHF štednjom, i može se reći da je to otprilike štimalo – međutim, zbog navale na te kredite, a navala se dogodila zbog toga jer su kamate na te kredite bile najniže te uslijed nutkanja i reklamiranja kako je CHF stabilna valuta, kako je to bolje nego euro kredit, uslijed toga da nitko nije na pravi način upozorio dužnike na stvarnu opasnost koja prijeti od te valutne klauzule, banke više nisu imale pokriće u štednji. A HNB zahtijeva da imaju pokriće. Dužnici tada nisu imali pojma kako to funkcionara, a većina ne zna niti danas – ja osobno znam jer sam puno sati proveo u raspravama s prijateljem ekonomistom koji mi je puno toga objasnio. S druge strane, banke su znale da one ne mogu izgubiti, nego mogu samo profitirati. I znale su da će tečaj CHF-a jednoga dana opet početi rasti.
Hrvatske banke nisu imale pokriće za preko 50 posto pa i do 70 posto plasiranih CHF kredita One su imale pokriće u štednji hrvatskih građana u CHF-u samo tijekom 2004. i 2005., dakle prve dvije godine, ali pravi bum kredita nastupa kasnije. Budući da su ispucale sve kredite na bazi štednje građana u francima, počinje era plasmana CHF kredita iz euro i kunske štednje. Stvara se razlika u plasiranim kreditima (aktiva) i u CHF štednji (pasiva). Ta razlika u prosjeku iznosi 60 do 70 posto tijekom zadnjih 7 godina (na slici je graf pasive i aktive u bilanci banaka između 2005. i 2013.).
I, što su onda banke radile, a rade još uvijek da bi imale pokriće za CHF kredite? Rade valutni swap putem forward ugovora u vanbilanci.
Banke majke kroz swap zarađuju ekstra profite. Najprije se zamijeni određena količina eura za franke. Onda ti franci budu u vanbilanci domaće banke, a euri u vanbilanci banke majke. Nakon što prođe ugovorni period, ista količina eura i franaka razmijeni se u suprotnome smjeru. U međuvremenu je tečaj franka narastao npr. za 15 posto. Tih 15 posto razlike banka majka ne plaća, jer je ugovoreno da se razmjenjuje ista količina eura i franaka. Tih 15 posto jest ekstra profit banke majke koji plaćaju dužnici otplatom kredita. Na temelju tih knjigovodstvenih makinacija banke majke (najvjerojatnije se radi o bankama majkama) nakon ugovornog perioda "otkupljuju" "prodane" franke po cijeni nižoj za postotak naraslog tečaja franka u međuvremenu. Važno je naglasiti da nije bilo nikakvih fizičkih transakcija novca kod ugovaranja swapa, osim transakcija tečajnih razlika prema bankama majkama. Dakle, samo se tečajne razlike stvarno u fizičkom obliku prenose banci majci.
Osim toga, domaća banka zarađuje na razlici tečaja u naplaćenim kamatama. Poznato je da su banke neosnovano stekle imovinu na neza Bitna razlika između prave kladionice i banke jest u tome da "igrači" (dužnici) nemaju pojma da su ušli u kladionicu, jer njihova namjera ulaska u banku nije klađenjekonitim povećanjima kamata, a to je već i sudski utvrđeno pravomoćnom presudom u "slučaju Franak".
Banke majke "zamračile" su dosad cca. 3 milijarde kuna na vanbilančnim transakcijama, na razlici tečaja. Bankama majkama u ovome trenutku smiješi se još 5 do 7 milijardi kuna, ako bi nakon godinu dana zamrznutoga tečaja ostao realan tečaj kakav jest – između 7,2 i 7,6 kn.
Domaće banke su samo na preplaćenim kamatama "zamračile" dosad 3,5 milijardi kuna. Možemo govoriti ugrubo o 13,5 milijardi kuna nepošteno stečene imovine, a tome valja dodati i razliku tečaja u naplaćenim kamatama – taj podatak zasad nemam, ali dalo bi se izračunati.
Kako nazvati naše banke? Naše banke su u stvari kockarnice. One se kockaju novcem svojih štediša. Plasirale su kredite s valutnom klauzulom CHF iz štednje u eurima i kunama, a knjigovodstvenim aktivnostima su sve to prikazale kao da se radi o obvezama u francima. Banke su kladionice. Ali, bitna razlika između prave kladionice i banke jest u tome da "igrači" (dužnici) nemaju pojma da su ušli u kladionicu, jer njihova namjera ulaska u banku nije klađenje. Namjera dužnika (igrača) jest da kupe novac za određenu vrijednost (kamatu), da bi tim novcem kupili stan, Banke majke "zamračile" su dosad cca. 3 milijarde kuna na vanbilančnim transakcijama, na razlici tečaja. Bankama majkama u ovome trenutku smiješi se još 5 do 7 milijardi kunaauto ili neku drugu životnu potrebu. Njih se namamljivalo lijepim oglasima, namamljivalo ih se lažnim izjavama o stabilnosti tečaja, o sigurnosti valute, o tome kako je to izuzetno povoljno. Banke su se kladile da će CHF rasti i kladile su se da će imati na tome rastu ekstra profit. I nije istina kada banke kažu da ne zarađuju na rastu tečaja. Svi moraju naučiti kako to funkcionira, a napose dužnici u kreditima s valutnom klauzulom.
Domaće banke zarađuju na razlici tečaja u naplaćenim kamatama. Banke besramno lažu kada kažu da ne zarađuju na razlici tečaja. Banke majke zarađuju na razlici tečaja u glavnici. Tako da unatoč tome što na glavnici domaće banke nisu ostvarile zaradu, svakako su na razlici tečaja u glavnicama zaradile banke majke, i to u dijelu plasiranih kredita bez pokrića u bilanci, kroz forward ugovore s valutnim swapom.
Banke su u razdoblju 2007. do 2013. imale dobit od cca. 28 milijarde kuna. Dvadeset i osam milijardi kuna ukupne dobiti naspram 13,5 milijardi kuna ekstra profita. Jednostavnom operacijom oduzimanja dolazimo do razlike od 14,5 milijardi kuna. I bi li banke propale da se CHF krediti konvertiraju po početnom tečaju? To je očigledno – nema šanse, i dalje bi bile profiter u zemlji u kojoj je profit rekao laku noć. A u tih 28 milijardi uopće nema onih 3 milijarde kn profita koji su ostvarile banke majke. Dakle, kada bi se konvertiralo sve na račun domaćih banaka, ostalo bi im 14,5 milijardi profita + 3 milijarde kn u bankama majkama. Toliko o lažima banaka kako bi imale problema u poslovanju kada bi se dogodilo to što se jednostavno mora dogoditi.
Banke su u eri plasiranja CHF kredita očekivale rast franka, ali vjerojatno ne ovoliki rast. Njima je zapravo bilo izvrsno na +20 posto, jer nitko nije postavljao pitanja. Na +40 posto dužnicima je bilo znatno otežano plaćanje. Na +70 posto to je već problem banaka koje sada pokušavaju gurati rješenje čišćenja svojih bilanci pod izlikom guranja socijalnih kategorija. Zapravo, žele se naplatiti maksimalno unutar svake platežne skupine. Teza koju često koriste u obranu jest – "da su znali da će rasti, kupili bi CHF". Ali, nominirajući kredite u CHF valuti, banke su zapravo napravile još bolju stvar za sebe, jer su plasirani krediti njihova imovina, pa tako osim razlike tečaja zarađuju i na kamati – imaju dvostruku korist, a osim njih korist imaju i banke majke. I kako nećeš onda menadžerima isplatiti desetke milijuna kuna bonusa unazad deset godina?!
I još nešto je jako bitno i znakovito – HPB nije nudio takve kredite, jer bi se morao zadužiti za franke, a to onda nikako ne bi bilo isplativo.
Krediti s valutnom klauzulom CHF moraju se konvertirati u kunske kredite po početnome ugovornom tečaju CHF. Banke bi ostale bez 13,5 milijardi kuna ekstra profita, ali bi njihova dobit time bila smanjena sa 28 na 14,5 milijardi kuna, ako sagledavamo samo razdoblje između 2005. i 2013. godine. I još bi bankama majkama ostalo 3 milijarde kuna tečajnih razlika.
Očigledno je da postoji veliki prostor i mogućnost za reverzibilni proces i za posipanje banaka pepelom, priznavanje da se uistinu zarađuje na tečaju, i to na razlici tečaja u kamati zarađuju domaće banke, a na razlici tečaja u otplaćenim glavnicama zarađuju banke majke odnosno banke s kojima se ugovaraju forward ugovori. Ja to zovem pljačkom, i teško će me netko uvjeriti da to nije pljačka. Nažalost, sudovanja su dugotrajna i o sucima ovisi koliko su spremni udubiti se u materiju, da stvarno shvate o kakvome poslu se ovdje radi.
Najbolje za sve bi bilo, i za banke i za dužnike, da banke priznaju tu ekstra zaradu i da se jednostavno te ekstra zarade odreknu, jer došlo je do tektonskog poremećaja koji može uzrokovati nesagledive posljedice po cijelo društvo, a bankama se ne bi dogodilo baš ništa.
Rješenje koje predlažem nije loše za banke, a spas je za dužnike.
Sazrelo je vrijeme za konverziju kredita s valutnom klauzulom CHF u kunske kredite. Kuna je hrvatska valuta. Zarađujemo u kunama, plaćamo u kunama, prodajemo u kunama.
Nismo Švicarska.
A banke su poslovni subjekti registrirani u Republici Hrvatskoj.
Niti banke ne rade u Švicarskoj.
Autor ovoga priloga, Goran Aleksić, aktivni je sudionik u izradi kolektivne tužbe u "slučaju Franak". (op.ur.)
