Projekt autoceste Zagreb - Dubrovnik ima veliko međunarodno značenje. Jednostavno, iz središta Europe na jug Europe i u Aziju moći će se doći ne vozeći se kroz Srbiju!" (dr Jure Radić u Globusu, travanj 1998.)
Na istom sastanku VONS-a, u lipnju 1995. godine, Nikica Valentić je bio u dilemi: Je li politički oportuno da se utvrdi kako imamo samo tri posto Srba u ovom trenutku? Jer, kaže on, takav podatak ipak izaziva asocijacije na etničko čišćenje.
To je isti onaj Nikica Valentić koji je nakon operacije Bljesak izjavio: Srpski problem u zapadnoj Slavoniji je riješen. Nema više od tisuću preostalih ljudi, uglavnom starijih žena, i nema više od 300-400 osoba koje predstavljaju nekakve političke faktore.
Dobro, sada će to biti drugačije
To je bila muzika za Predsjednikove uši. Novinar Igor Vukić ovako opisuje Juru Radića: Ulizujući se moćniku, podređeni uzima njegove misli, oblikuje ih onako kako ih vođa želi čuti i još ih razrađuje dajući im dodir vlastite originalnosti ( 3.6.2000 Novi list)
Ovdje ćemo opet pozajmiti citat iz jednog drugog hrvatskog tjednika, Feral Tribunea, koji je 4., srpnja 2003. objavio cjeloviti stenogram Tuđmanova razgovora sa Jurom Radićem i ostatkom državnog vrha, na temu etničkog inženjeringa. Novinar Ferala Ivica čikić tekst počinje Tuđmanovim citatom, tako karakteristične sintakse koja će ostati u ušima svima koji su živjeli u njegovoj epohi:
Imamo kao što vidite, usprkos svemu tome, kakve sam vas imao i kakvi smo, stvorili smo vojsku kojoj se dive. Prema tome, riješit ćemo i to.
Ovim se antologijskim riječima - nastavlja čikić - Franjo Tuđman 23. kolovoza 1995. godine obratio pripadnicima svog soldatskog establishmenta što su se tog jutra okupili u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku: citirane Tuđmanove riječi ostale su zapisane u transkriptu što se - zajedno sa stotinama drugih zapisa koji su nastali na pantovčačkim sesijama vrhovnika i njegovih izvršitelja - odavno nalazi u posjedu Haaškoga tužilaštva, a početkom ovoga tjedna dospio je u posjed Feralove redakcije.
Foto: Franjo Tuđman na kninskoj Tvrđavi, kolovoz 1995.
čikić dalje piše: Ono Tuđmanovo riješit ćemo i to odnosilo se, zapravo, na državno poticanu i prilično nasilnu hrvatizaciju teritorija što je do početka kolovoza te 1995. godine bio u sastavu tzv. Republike Srpske Krajine. Riješit ćemo i to, bila je šifra za početak široke akcije cementiranja rezultata etničkoga čišćenja što su ga hrvatske vlasti - uz nesebičnu asistenciju krajinskih i beogradskih glavešina - realizirale u operaciji Oluja: poslije vojne akcije valjalo je, naime, radikalno izmijeniti etničku sliku oslobođenog i pustog prostora.
Okupila se, dakle, 23. kolovoza 1995. u deset sati ujutro Tuđmanova vojna vrhuška koju su činili ministar obrane Gojko Šušak, general zbora Zvonimir Červenko, general bojnik Vinko Vrbanac, kontraadmiral Davor Domazet Lošo, general pukovnik Josip Lucić, general pukovnik Imra Agotić, general pukovnik Petar Stipetić, admiral Sveto Letica i admiral Davorin Kajić, no centralna uloga na sastanku nije bila namijenjena nijednom od pobrojanih soldata, nego civilu Juri Radiću, tadašnjem ministru obnove i razvitka, te vrhovnikovom glavnom operativcu za sofisticirana pitanja etničkoga inženjeringa. Naseljavanje opustjele Krajine i definitivno učvršćenje hrvatstva u dotad nehrvatskim krajevima bile su, naime, glavne teme sesije na Pantovčaku.
Podsjećamo, stenogram iz Predsjedničkih dvora o kojemu će ovdje biti govora nastao je osamnaest dana po okončanju Oluje. Atmosfera više nije naročito euforična, ali je primjetno svečarska i nadasve radna. Trebalo je, naime, smisliti model kako da se u djelo provede Tuđmanov naputak izrečen u kratkom dijalogu s Jurom Radićem, dijalogu koji bi mogao funkcionirati kao geslo čitavoga sastanka. Vojnić je, veli Radić, imao 76 Hrvata, a 7300 Srba. Tuđman mu odgovara: Dobro, sada će to biti drugačije.
Vrhovnik je svoj plan bio naumio provesti uz pomoć nove teritorijalne organizacije hrvatskih Oružanih snaga. Na samom početku sastanka on kazuje ovako: Kad je riječ o vojno-upravnoj ustrojbi što znači u nas o podjeli na zborna područja kako ih do sada zovemo po imenima, a i na razmještaj jedinica, nakon toga treba polaziti, razumije se, prije svega, od geopolitičkog položaja i od strateških interesa države s obzirom na predvidljive i moguće protivnike i danas i u budućnosti. Ali, isto tako treba polaziti od toga da vojna ustrojba može biti najdjelotvornije sredstvo rješavanja unutarnjih potreba države. Mi doduše nemamo potrebe, posebne potrebe za rješavanje učvršćenja postojećeg poretka kao što je to u mnogim državama, ali u nas također ima i to, recimo na području Istre, ali s obzirom na situaciju kakvu imamo oslobođenjem okupiranih područja, na demografsku situaciju, imamo potrebe da nam upravo vojna ustrojba bude jedna od najdjelotvornijih sastavnica u državnoj politici za rješavanje današnjeg našeg bitnog problema, a to je demografska situacija Hrvatske.
Nacionalni prioritet br. 1
Na sreću, tamo nije bilo Srba ili ih je bilo jako malo (dr Jure Radić o području Slunja)
Zbog toga sam na ovaj sastanak pozvao potpredsjednika Vlade i ministra za razvitak i obnovu, dr. Radića - čikić dalje u Feralu citira Tuđmana - da za početak ove rasprave iznese današnju demografsku situaciju jer razmještaj zapovjedništava, područja, brigada drugih, školskih institucija itd., može biti veoma djelotvorno i učinkovito rješavanje te situacije gdje mi imamo, tj. gdje trebamo učvrstiti hrvatstvo kao što je u Istri, a s druge strane zato da što prije - danas se više ne radi toliko o promjeni sastava koliko o tome da se pojedina mjesta, pojedini krajevi napuče. Jer, to znači ako stavite pojedina mjesta, veća zapovjedništva, školske institucije itd., to znači da dolaze odmah desetine i stotine ljudi koji će morati tu osnovati i obitelji itd., i odmah imamo drugu situaciju, život itd.
Nakon toga, riječ uzima Jure Radić i iznosi svoje ideje za učvršćivanje hrvatstva.
Foto: Jure Radić, ministar humanog preseljenja
Dr. JURE RADIĆ: Doista, u najkraćim crtama - mislim da nam je svima dobro poznato da nakon oslobođenja Hrvatske glavni problem u Hrvatskoj je hrvatski čovjek. Jednostavno svaki dan je sve manje Hrvata iz nekoliko razloga. Jedan je što su mnogi u iseljeništvu, protjerani u prošlost i političkim i gospodarskim razlozima, a drugi je što se evo, zadnjih 40 godina svake godine sve manje ljudi u Hrvatskoj vraća. Od 1953. godine do danas broj rođenih u Hrvatskoj je prepolovljen. 1953. godine je rođeno oko 100 tisuća, 98 tisuća i nešto, a prošle godine 48 tisuća, dakle, dvostruko manje. To je sasvim sigurno nešto što ćemo i u vojsci osjetiti kroz neko vrijeme kad bude puno manje onih koji su sposobni nositi pušku. Ali najgora stvar u tome je vrlo, vrlo nepovoljan raspored tog pučanstva, dakle onog stanovništva kojeg imamo. Tako da imamo na hrvatskom tlu prostora koji su gotovo crnje mrlje, u kojima gotovo da nema Hrvata. To je naravno posljedica velikosrpske smišljene politike koja je htjela, namjerno htjela pripremajući ovu agresiju isprazniti prostore i kad gledamo današnju sliku Hrvatske, računajući nešto što je možda čak i preduhitreno računati da se svi ljudi vrate u svoje kuće, što je vrlo, vrlo teško, vjerojatno se neće svi vratiti, mnogi su se snašli u prostorima svojeg progonstva. (...)
I u tom redosljedu po rangovima kritični prostor je onaj prostor koji na najužem dijelu zapravo cijepa Hrvatsku i gdje su ti koji su smišljali u Beogradu i drugdje to htjeli napraviti. Dakle, s našeg gledišta prostor prvog prioriteta za napučavanje su bivše općine Vrginmost, Vojnić i dio karlovačke općine. Dakle, područje Petrove Gore i oko te Gore. Na tom prostoru prije rata, dakle te tri općine, to je na ovoj karti - ovo što je jako crveno istaknuto, na tom područje je živjelo 4 tisuće 259 Hrvata, samo 4.259 Hrvata, a 26 tisuća 298 Srba. Dakle, gotovo potpuno prazan prostor i nacionalni prioritet broj jedan je to područje napučiti Hrvatima i napraviti koliko je god moguće da se napravi jedan balans. Mislim da se moramo orijentirati na to da ove gradiće koji tamo postoje a to su Vrginmost, Vojnić, neka malo veća sela kao što je Veljun, Krnjak itd., da se u njima razvijaju i gospodarski pogoni.
PREDSJEDNIK: Nemamo vremena za to, ti iznesi situaciju, pa će se donijeti odluke.
RADIĆ: Kritična točka je to. Jednakog ranga kritičnosti je prostor ispod toga, slunjski prostor u koji treba vratiti Hrvate. On je također prilično prazan ali na sreću tamo nije bilo Srba ili ih je bilo jako malo. Dakle, jednakog ranga danas s našeg gledišta je taj prostor ovaj crveno-plavi na tom najužem dijelu Hrvatske gdje je Hrvatska bila potpuno rasječena. Sljedeći prioritet, treći po rangu, ovisno o tome da li uključujemo u razmatranje i područja Herceg-Bosne, odnosno Bosne i Hercegovine ili ne. Može se rotirati više prema dubini Hrvatske ili manje. Dakle, ako oslobođeni prostor livanjskog dijela, glamočkog, kupreškog, grahovskog i drvarskog bude u budućnosti Hrvatima naseljen onda manji značaj dobiva područje kninskog recimo prostora.
PREDSJEDNIK: Ako kada bude.
RADIĆ: Zato je to na vama odluka da li će biti ili neće. Ako ne, onda je jednako taj treći prioritet potpuno sve od bivše općine Donji Lapac i Knin. To su dvije pogranične općine koje se protežu uz hrvatsku granicu i u kojima također nije bilo gotovo ništa. U Kninu je recimo bilo 1.660 Hrvata, u Srbu 29, u Doljanima ni jedan, u Donjem Lapcu 14.
PREDSJEDNIK: Da li znaš koliko je bilo poslije Drugog svjetskog rata otprilike?
RADIĆ: U Kninu je bilo 60 posto Hrvata poslije Drugog svjetskog rata, imam podatke ali nemam ih sada kod sebe.
PREDSJEDNIK: Šta, 60 posto?
Foto: Srpsko stanovništvo masovno bježi iz Hrvatske tijekom Oluje
RADIĆ: Da, 60 posto Hrvata u samom gradu Kninu, samo Knin je tada bio mali. Dakle, čitavo ovo područje dviju općina Donji Lapac i Knin, to je pogranično ključno područje potpuno ispražnjeno Hrvatima. Ne znam, mislim da je zanimljiv podatak, nacionalno najčišća općina u Hrvatskoj je bila općina Donji Lapac sa 99 i nešto posto Srba. Nema ni jedna općina u Hrvatskoj preko 98 posto Hrvata, prije rata po popisu od 1991. godine, ni jedna nigdje. Ima u Hercegovini. U Hercegovini imaju četiri općine...
PREDSJEDNIK: Ni u Zagorju nema.
čikić zaključuje: Na ovome ćemo se mjestu nakratko zaustaviti samo kako bismo konstatirali Radićevu sreću zbog činjenice da u slunjskoj općini 'nije bilo Srba', potom da bismo utvrdili kako se Tuđman i njegova družba hladnokrvno bave razmještanjem ljudi u drugoj državi (Livno, Glamoč, Kupres, Grahovo i Drvar), te kako bismo primijetili da se područja koja treba naseliti Hrvatima prilično precizno poklapaju s područjima koja su dehumanizirana tokom 'Oluje'. Dehumanizacija je pritom uključivala stotine likvidacija srpskih civila, odlazak dvjestotinjak tisuća ljudi koji su HDZ-ovu režimu bili nepoželjni zbog pogrešnih imena i prezimena, pljačku i spaljivanje između petnaest i dvadeset tisuća srpskih kuća... Cilj nabrojanih aktivnosti bio je jasan i jasno izrečen: da Krajina, naime, nikad više ne bude većinski srpska...
Bit priče je uspostaviti demografsku sliku koja nam treba, lapidarno i posve točno govori Radić Tuđmanu, govoreći o Vukovaru.
U sljedećem nastavku 7. studenog čitajte nastavak feljtona: Jure Radić - tisućgodišnji mir :
Premošćivanje prošlosti - 1. dio
