Još jedna samo deklarativno katolička zemlja

Prošle godine Argentina je postala prva latinoamerička zemlja koja je legalizirala homoseksualne brakove. Kako se moglo i očekivati, Katolička crkva je oštro ustala protiv prijedloga zakona nazvavši ga Sotoninim projektom. Međutim, ono  što je zanimljivo je da joj predsjednica Cristina Fernandez de Kirschner nije ostala dužna prozvavši njezin način komunikacije više prikladnim dobu križara i inkvizicije nego li 21. stoljeću. 

Nema puno čelnika države koji će se usuditi otvoreno kritizirati vrh Katoličke crkve, a osobito ne u zemlji u kojoj se još uvijek više od 90 posto stanovništva deklarira kao katolici. Međutim, Katolička crkva ima sve manji utjecaj nad katolicima u Argentini. Razlozi su mnogobrojni, ali vjerojatno jedan od najvažnijih je i neslavna prošlost „Crkve u Argentinaca".

Argentina se još uvijek bori kako bi rasvijetlila sve zločine iz doba zadnje vojne diktature, koja je trajala od 1976. do 1983. godine. Prevladavajuće mišljenje među mnogim Argentincima, uključujući i glavnim protivnicima vojne junte, poput Majki sa Svibanjskog trga, organizacije koja okuplja majke nestalih, je da je Katolička crkva bila saveznik i dio vojne diktature koja je odgovorna za ubojstvo i nestanak oko 30 tisuća ljudi. I za to imaju i dobre argumente.

Biskupska konferencija nikada nije osudila teška kršenja ljudskih prava od strane vojne diktature koja je za sebe govorila da brani „zapadne" i „kršćanske" vrijednosti od zala ateizma i socijalizma.

Važnost ovih redovnica u pokretu Majki sa Svibanjskog trga je znala i vojna diktatura preko doušnika koji se pravio da je brat jednog od „nestalih". Kasnije se ispostavilo da je riječ o oficiru ratne mornarice Alfredu Astizu. U jednom od mnogih pokušaja da se ušutka ove hrabre žene, vojna diktatura je potkraj 1977. uhitila dvanaest osoba povezanih s Majkama, među njima i francuske redovnice, koje su otete u crkvi Santa Cruz i odvedene u ESMU, zloglasnu vojnu školu koja je pretvorena u centar za mučenje političkih neprijatelja vojne diktature. Nakon nekoliko dana mučenja redovnice su odvedene na jedan od „letova smrti" i bačene u ocean.

I dok se francuska vlada digla na noge i dovela ovaj slučaj i pred Ujedinjene nacije, Katolička crkva je samo šutjela. No, nije to bilo prvi put da se Crkva pravi „blesava". Dapače, ona je već dala zeleno svijetlo vojnoj diktaturi da nastavi s mučenjem i ubijanjem nepoćudnih nakon ubojstva biskupa Enriquea Angelellija.

Jedan od tih biskupa je bio i Carlos Horacio Ponce de Leon, koji će i sam doživjeti istu sudbinu. Naime, biskup Ponce de Leon je ubijen dok je prevozio dokumente o kršenju ljudskih prava, koje je sam marljivo sakupljao. Vatikan i argentinska biskupska konferencija su opet šutjeli.

U odličnom filmu Missing, francuskog redatelja Costa Gavrasa, posvećenom ubojstvu dvojice američkih novinara u ranim danima Pinochetove diktature, postavlja se pitanje: „Bi li se vojna diktatura usudila ubiti dvojicu američkih državljana da nisu znali da Amerikanci neće imati ništa protiv?"

Isto pitanje se postavlja i u ovom slučaju. Bi li se argentinska vojna junta usudila ubiti dvojicu biskupa Rimske crkve da nisu znali da protiv sebe neće okrenuti njezinu moćnu propagandnu mašineriju. Na kraju dana, to je bila „katolička" vojna diktatura, koja je koristila obranu katoličkog naslijeđa kao legitimaciju za svoju vlast. Javni istup Katoličke crkve kojim bi se vojna diktatura proglasila anti-katoličkom bi iskorijenio jedan od glavnih legitimacijskih oslonaca diktature.

Ponašanje Katoličke crkve je tim gore kada se usporedi s ponašanjem drugih zemalja. Argentina je oduvijek bila useljenička zemlja. Stoga je i velik broj „nestalih" imao dvojno državljanstvo. Primjer francuskih redovnica nije jedini u kojem je „svjetovna" domovina desaparecidosa pokazala puno veći interes za njihovu sudbinu od njihove „duhovne" domovine.

Sličan primjer je i irskog svećenika Patricka Ricea, jednog od rijetkih sretnika koji su

Jedan dio svećenika je šutio jer nisu imali hrabrosti da progovore. Ubojstvo dvojice biskupa je bila dovoljno jasna poruka da nema „nedodirljivih". Međutim, dio Katoličke crkve je otvoreno simpatizirao vojnu diktaturu ili nije pokazao nimalo zanimanja za patnje „nestalih" i njihovih obitelji.

Iako su Majke redovito pisale argentinskoj biskupskoj konferenciji o kršenjima ljudskih prava, biskupska konferencija ih je redovno ignorirala. Iskustva pojedinih Majki s Katoličkom crkvom su još potresnija.

Evel Aztarbi de Petrini nakon otmice njezinog starijeg sina odlazi kod biskupa kako bi joj pomogao u njegovom pronalasku. Njezin sin je naime predavao u nedjeljnim školama koje je za siromašnu djecu organizirao dio Katoličke crkve, okupljen uglavnom oko teologije oslobođenja i Crkve trećeg svijeta. Budući da joj je sin bio katolik koji je volontirao u crkvi, de Petrini se nadala da će joj biskup htjeti pomoći. Međutim, on ju je odbio primiti.

Drugi biskupi, poput vojnog biskupa Jose Miguel Medine, nestanke su opravdavali postojanjem „mnogih komunista" i redovito se odbijali susresti s Majkama. Kardinal Pedro Eugenio Aramburu je, pak, Majkama zabranio ulaz u katedralu u Buenos Airesu, kamo su se željele skloniti nakon što ih je policija potjerala sa Svibanjskog trga. Svibanjski trg ili Plaza de Mayo je središte Argentine, na kojem se nalazi predsjednička palača, katedrala kao i sjedišta najvećih banaka.

Neki članovi Crkve su čak i osuđeni za zločine protiv čovječnosti. Riječ je o Christianu von Wernichu, zloglasnom kapelanu policijske uprave provincije Buenos Aires, koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvima, mučenju i otmicama protivnika režima. Zanimljivo, von Wernich još uvijek nije izbačen iz Crkve.

Na istom suđenju su svjedočili i neki svećenici, poput Rubena Capitania, koji je potvrdio da je Crkva bila skandalozno bliska vojnoj diktaturi. Iako nije nikoga direktno ubila, niti je ikome pomogla. Campiano je ponašanje Crkve usporedio s majkom koja je zaboravila na svoju djecu. I takvo ponašanje Crkve polako dolazi na naplatu diljem Latinske Amerike.

Utjecaj Katoličke crkve diljem Latinske Amerike, možda i posljednjeg uporišta katoličanstva, sve više opada. U Argentini katoličanstvo uzmiče pred sekularizmom, dok u ostatku Latinske Amerike Katolička crkva gubi bitku s evanđeoskim protestantizmom, osobito u Brazilu i Gvatemali. A za ovakvo stanje Crkva može zahvaliti prvenstveno sebi. Prečesto je ganjala svoje uske interese, a obespravljene ostavljala na milost i nemilost vlastodršcima, kojih barem u Latinskoj Americi ne manjka. No, argentinska crkva je otišla i korak dalje. Ne samo da je pokazivala malo zanimanja za nestanke tisuća ljudi tijekom „prljavog rata", isti nedostatak interesa je pokazala i prema ubijenim svećenicima i biskupima koji su odlučili biti izuzetak i koji su dali svoje živote za borbu za ljudska prava.