Pošto siromašne rentijerske države poput Jordana, ili polu-rentijerskog Egipta, ne raspolažu petrodolarskim bogatstvom kojim bi mogle politički pacificirati vlastite građane, prisiljene su im otvoriti neke, više ili manje kontrolirane, kanale participacije
Usprkos neugodnom geopolitičkom okruženju, te brojnim vanjskim i unutrašnjim izazovima, jordanski su Hašemiti uspijevali, od osnivanja njihove vještačke državne tvorevine 1921. godine do danas - navigavati turbulentnim bliskoistočnim vodama. Teritorij kojega su im Britanci podarili poslije Prvog svjetskog rata, tih 93.740 kvadratnih kilometara pustinje i polupustinje, sa svega tri posto plodnih površina, oskudijeva vodenim resursima, i što je danas jako važno, nema vlastitih izvora nafte i prirodnog plina. Država je od samoga svog početka ovisila od financijskih dotacija svojih inozemnih protektora. Nepovratna inozemna pomoć i povoljne kreditne injekcije, većinom iz američkih izvora, su prošle godine dostigle iznos od 1,3 milijarde dolara. Tomu valja dodati jednu milijardu doznaka 600.000 jordanskih građana na privremenom radu u Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama Perzijskog zaljeva. Ove pridonose između 12-14 posto godišnje nacionalnom bruto proizvodu (NBP). Konačno, tu je i turizam, sa godišnjim doprinosom NBP-u od nekih 10 posto. Sve su to prihodi, koji, direktno ili indirektno, omogućavaju građanima ove zemlje, njih ukupno 6,5 milijuna, preživjeti, što samu državu, koja puno ovisi od te rente generirane iz inozemstva, svrstava u kategoriju siromašnih "rentijerskih država".
U politološkoj se literaturi, što se uglavnom bavila bogatim rentijerskim državama, poput Saudijske Arabije i Kuvajta, smatra da su njihova vodstva u velikoj mjeri zaštićena od političkih pritisaka vlastitih građana, jer ih potkupljuju redistribucijom rente u formi mnogobrojnih materijalnih i drugih beneficija. Sa druge strane. tzv. "proizvodne države", koje većinu svojih prihoda prikupljaju oporezivanjem vlastitog stanovništva, prisiljene su mu dozvoliti veći ili manji stupanj političke participacije. Tipičan primjer takve države na Bliskom istoku je Turska, čije su građani, upravo zato što plaćaju poreze, osvojili najviše političkog prostora (iako ni u toj zemlji proces demokratizacije nije doveden do kraja). E sad, pošto siromašne rentijerske države poput Jordana, ili polu-rentijerskog Egipta, ne raspolažu petrodolarskim bogatstvom sa kojim bi mogle politički pacificirati vlastite građane, prisiljene su im otvoriti neke više ili manje kontrolirane kanale participacije. Tomu, između ostaloga, služe njihovi formalno pluralistički politički sustavi i periodične pantomime "slobodnih parlamentarnih izbora."
No izbori kakvi se u Egiptu priređuju u intervalima od po pet godina ne rješavaju socijalne probleme. Zato egipatske vlasti nastavljaju sa subvencioniranjem najsiromašnijih slojeva stanovništva. Tako pokušavaju unaprijed gasiti moguće eksplozije njihova nezadovoljstva. Za subvencioniranje cijena kruha, šećera, kuhinjskoga ulja i čaja, čije se strogo određene količine prodaju po simboličnim cijenama najsiromašnijim obiteljima (ove moraju prethodno pribaviti posebne kartice; takve su kod nas 1945. bile nazivane "točkicama"), te za jeftini plin, dizel i benzin, država izdvaja svake godine jednu trećinu svoga budžeta.
Jordanska je država međutim 2008. godine ukinula sve subvencije, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo i proteste
Jordanska je država međutim 2008. godine ukinula sve subvencije, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo i proteste. To je koincidiralo sa početkom globalne ekonomske krize, koja je 2009. teško pogodila i Jordan. Doznake radnika iz inozemstva su se smanjile za 12 posto. Ostavši bez posla u petrolejskim zemljama, mnogi su se jordanski gastarbajteri vratili u zemlju. Tvrdi se također da su se prihodi od turizma smanjili za 20 posto. Inozemna pomoć međutim nije smanjena. Američka vojna pomoć, uz vojne industrijske pogone što su u partnerstvu sa SAD i Izraelom pokrenuti u posebnim industrijskim zonama (Qualified Industrial Zones - QIZ), omogućili su opremanje i modernizaciju jordanskih snaga sigurnosti. Te su se pokazale sposobnim u začetku ugušiti izljeve bunta što su izbili 2009. godine.
Ako se zanemare ogromne socijalne razlike i endemsko siromaštvo najširih slojeva, statistički profil Jordana je bolji nego mnogih drugih arapskih zemalja. U posljednjoj dekadi, dakle od kada se Abdulah II. popeo na prijestolje Hašemitske kraljevine Jordana NBP per capita je u prosijeku rastao od 5. do 7. posto godišnje. 2007. godine je bio dosegao rekordnih 5.200 dolara, da bi 2009., zbog ekonomske krize, spao na 4.400. dolara. Prema UN-ovu indeksu kojim se mjeri kvaliteta života (HDI), Jordan sa 0,683 poena zauzima osmo mjesto na tablici od 23. članova Arapske lige.
Jordanski Hašemiti
Kratka povijest Jordana je nerazdvojno povezana sa krivudavam političkom putanjom Hašemitske dinastije.
Britanske su trupe konačno napustile kraljevinu 1957 godine. Deset godina kasnije, 1967., u novomu ratu sa Izraelom, Husein je izgubio Zapadnu Obalu i Istočni Jeruzalem. Morao je primiti u svoju državu, tada svedenu na teritorij bivšeg emirata, novi val palestinskih izbjeglica. Sa ovima su pristigle i njihove gerilske organizacije, koje su ubrzo pretvorile Jordan u svoju pozadinsku bazu za napade na izraelske okupatore preko linije primirja. Pod pritiskom Izraela, u "Crnom rujnu" 1970. godine, Huseinove su se beduinske jedinice vojno obračunale sa neželjenim gostima, razoružale palestinske milicije i istjerale iz zemlje njihove vođe. Iako je prekinuo sve veze sa Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO), Husein je 1974. godine, slijedeći primjer ostalih arapskih država, priznao PLO "jedinim legitimnim predstavnikom palestinskoga naroda". Time je sa Jordana skinuo dalju odgovornost za sudbinu Okupiranih palestinskih teritorija i Zapadne obale. 1994. je sa Izraelom potpisao mirovni ugovor.
je osobno bio izuzetno hrabar čovjek, brutalan kada je to vodilo cilju, i pragmatičan političar kada mu je to koristilo. Preživio je u vrijeme svoje druge vladavine nekoliko atentata i zavjera. Održao se na vlasti, vješto navigavajući između suprotstavljenih interesa arapskih susjeda - Egipta, Sirije, Iraka i Saudijske Arabije - naravno, i između Palestinaca i Izraelaca. U vrijeme hladnoga rata, svrstao se uz SAD, i time zemlji osigurao ne samo vanjsku zaštitu, već i redovitu ekonomsku i vojnu pomoć, rentu o kojoj sam govorio na početku ovoga teksta. Pored te vanjske rente, jordanski opstanak ovisi i o redovitom uvozu nafte. Devedesetih mu je godina ona pristizala iz Iraka, i pored međunarodnih sankcija nametnutih režimu Sadama Huseina. Par puta su mu u pomoć priskočili i Saudijci, tradicionalni neprijatelji Hašemitske dinastije. Poslije 1994. godine, razvijena je suradnja sa Izaelom, čiji su najvidljiviji aspekti ranije spomenute specijalne industrijske zone (QIZ) i turista što iz i preko Izraela pristižu u Jordan. Malo se međutim zna o suradnji sigurnosnih službi dvije zemlje koja je tada uspostavljena.
Neposredno prije smrti 1999. godine, Husein je imenovao je svog sina Abdulaha, umjesto strica, princa Hasana (Talalova sina), za svojega nasljednika.
Šerif Husein i sinovi
Hašemiti su zapravo jedan od klanova plemena Kuraiš čija je originalna postojbina bila oaza Meke. Rodonačelnik klana je bio Hašim ibn Abdel Manaf, pradjed Proroka Muhameda, koji je živio na razmeđi V. i VI. stoljeća. Odatle i ugled koji su uživali i danas uživaju potomci toga klana, sada raštrkani po Arabiji i svijetu. Jordanska hašemitska dinastija je samo jedna od mnogobrojnih obitelji klana Banu Hašima. Poslije Prorokove smrti, vođa toga klana je pretendirao na poziciju kalife, ali su je preuzeli Umajadi. Kasnije su se Abasidski kalife pozivali na rodbinske veze sa Hašemitima. U to su vrijeme starješine mekanskih Hašemita počeli biti imenovani šerifima (vjerskim poglavarima) Svetoga grada. Glavna im je funkcija bila starati se o prihvatu muslimanskih hodočasnika, koji su svake godine hrlili na mali i veliki hadžiluk u Meku i Medinu. Oba su grada, zajedno sa Džedom, locirana u oblasti koja se i danas naziva Hidžazom (priobalje Crvenoga mora na sjeverozapadu današnje Saudijske Arabije). Kada su se Osmanlije dočepale kalifata (preuzevši ga navodno od Abasida), nastavili su sa praksom, ne znam koliko dosljedno, imenovanjima mekanskih hašemitskih šerifa emirima (guvernerima) čitave te oblasti. Tu je praksu prekinuo otomanski sultan Abdulhamid II. Suočen sa nezadovoljstvom svojih arapskih podanika, igrao je na pan-islamsku kartu, pri čemu je šerifa od Meke Huseina doživljavao kao potencijalnog konkurenta. Pozvao ga je, zajedno sa čitavom obitelji, u goste u Istanbul i tu zadržao. Huseinovi sinovi su tu pohađali škole. Tek je poslije Mladoturske revolucije 1908., Huseinu i njegovima bio dozvoljen povratak u Meku. Husein je imenovan emirom. U otomanskom parlamentu što je tada uspostavljen u Istanbulu, njegova dva sina - Abdulah i Fejsal - su zastupali Medinu. i Džedu. Tada se Fejsal povezao sa zastupnicima iz drugih arapskih provincija carstva. Na proputovanju Damaskom uspostavio je osobni kontakt sa članovima tajnih sirijskih udruženja.
churchill_lawrence_abdullah.jpg
Husein i njegovi tada nisu znali da su Britanci i Francuzi, iste godine kada su oni pokrenuli Arapsku pobunu, zaključili tajni sporazum o međusobnoj podjeli arapskih teritorija Bliskoga istoka
Husein i njegovi tada nisu znali da su Britanci i Francuzi, iste godine kada su oni pokrenuli Arapsku pobunu, zaključili tajni sporazum o međusobnoj podjeli arapskih teritorija Bliskoga istoka. Prema tom dokumentu, čiji su potpisnici bili diplomati dvije zemlje, mister Sykes i monsieur Picot, Britancima su trebale pripasti Mezopotamija i Palestina, a Francuzima Sirija i Silicija (danas jugoistočni dio Turske). Sve su to bili povijesni nazivi teritorija koje 1918. godine nisu imale definiranih granica. Fejsal se pojavio na čelu arapske delegacije na Pariskoj mirovnoj konferenciji sa zahtjevom da njegov otac Husein bude priznat kraljem Arapa i suverenom svih arapskih oslobođenih teritorija. Britanci su Huseinu bili voljni priznati krunu Hidžaza, ali ništa više.
U Damasku je nekako u to vrijeme uspostavljena arapska administracija. U njezino je ime Fejsal stupio u kontakt sa predsjednikom Svjetske cionističke organizacije Weizmannom i sa njim u siječnju 1919. sklopio dogovor o suradnji, čak izrazivši dobrodošlicu židovskim imigrantima. Naime, Arapi su prethodno otkrili kako su se Britanci još 1917. bili obavezali, sa pismom svoga tajnika vanjskih poslova Arthura Balfoura baronu Walteru Rothschildu, lideru britanskih Židova, omogućiti "stvaranje nacionalnog doma za židovski narod" u Palestini (nije bilo predviđeno stvaranje židovske države!). Sa gorespomenutim dogovorom Fejsala i Weizmanna Arapi su pokušali dokazati kako imigracija Židova na teritorij koji su smatrali svojim nije u suprotnosti sa njihovim planovima stvaranja jedinstvene arapske države.
U ožujku 1920, godine, damaskenski su uglednici proglasili nezavisnost (Velike) Sirije sa kraljem Fejsalom na čelu. Mjesec dana kasnije, na Konferenciji u San Remu, Liga naroda je ozvaničila podjelu Bliskog istoka: Francuskoj je pripao mandat upravljanja Sirijom (i Slicijom), iz koje je izdvojen bivši jeruzalemski sandžak, koji je pod imenom Palestina pripao Britaniji. Britancima je također, kao što je bilo predviđeno ugovorom Sykes-Picot, povjeren mandat administriranja Mesopotamijom. Mandatu za Palestinu je bila pridodana Balfourova deklaracija iz 1917. godine - britanska je administracija trebala olakšati židovsku imigraciju. Još prije nego što je britanska uprava uspostavljena u Jeruzalemu, tu je otvorena kancelarija Cionističke komisije.
Francuzi, čije su se snage iskrcale u Aleksandreti (luka na jugoistoku današnje Turske) i u Bejrutu, su kratko poslije San Rema krenuli vojno zaposjesti Siriju. Sirijci su pokušali pregovarati, ali bez uspjeha. Poraženi su u bitci kod Majsaluna nekih 20 km od Damaska. Fejsal je napustio svoju nesuđenu prijestolnicu prije nego su je Francuzi počeli bombardirati. Otišao je u izbjeglištvo u Britaniju, nadajući kako bi se još nešto moglo spasiti. Nije se prevario, jer su mu Britanci dvije godine kasnije ponudili krunu svog mandatnog teritorija u Mesopotamiji, gdje su bili suočeni sa pobunom. Tako je postao suverenom novoformirane Kraljevine Iraka. Umro je u Bagdadu 1933. Naslijedio ga je sin Ghazi, koji je 1939. godine poginuo u sumnjivoj prometnoj nesreći. Ovaj je iza sebe ostavio četverogodišnjeg Fejsala II., kojemu su za regenta odredili Abdulaha, unuka šerifa od Meke Huseina, inače sina najstarijeg šerifova sina Alija. Fejsal je ubijen 1958. godine kada je državnim udarom svrgnuta iračka monarhija.
Šerif Husein se prvo proglasio kraljem Arapa (priznato mu je samo kraljevstvo Hidžaza), a zatim, 1924. godine, pošto je nova Turska ukinula kalifat, i islamskim (sunitskim) kalifom. No tada se suočio sa ekspanzionističkim projektom Abdelaziza ibn el-Sauda, šeika oblasti Nežda (domovine Saudijaca, gdje je danas lociran glavni grad Saudijske Arabije - Riad), koji je prethodno vodio vlastiti rat protiv otomanskih vazala Rašidija (drugo pleme iz susjedne oblasti). Abdelaziz je poput mnogih drugih plemenskih poglavara Arabijskog poluotoka još prije Prvog svjetskog rata bio sklopio ugovor o suradnji sa britanskom kolonijalnom vladom u Indiji; bio je dakle britanski saveznik. Pred naletom saudijskih vahabitskih milicija, Husein se sklonio u Transjordan, i ostavio obranu Hidžaza najstarijem sinu Aliju. Novi kralj Hidžaza, koji je istovremeno naslijedio titulu šerifa od Meke, nije bio u stanju obraniti očevinu. Poslije godinu dana i on se pridružio ocu u amanskom izbjeglištvu.
Abdulahove muke
Abdulah II. bin el-Husein imao je 37 godina kada se popeo na jordansko prijestolje. Najstariji je sin kralja Huseina i njegove druge supruge, Engleskinje Antoinette, koja je poslije prelaska na islam i udaje proglašena princezom i uzela ime Muna. Momak je poslije školovanja u SAD i Britaniji zavojačen i postavljen za komandira jedne specijalne jedinice. Tvrdi se da je u vrijeme preuzimanja krune 1999. još uvijek govorio arapski sa teškim engleskim naglaskom. Oženio se još ranije sa Palestinkom, sada kraljicom Ranijom, rođenom u Kuvajtu (školovala se na Američkom sveučilištu u Kairu na kojem predajem), što je dobro primljeno među jordanskim Palestincima.
Pod Abdulahovim žezlom je njegova vlada provela radikalan program neoliberalne privatizacije
Nastavio je vanjsku politiku svoga oca, čvrsto vezujući jordanski državni čamac za američku bliskoistočnu politiku. To mu je glavna garancija da će ekonomska i vojna pomoć SAD nastaviti pristizati, ali i osiguranje protiv ambicija izraelskih ekstremista koji se zanose planovima o protjerivanju Palestinaca iz okupirane Zapadne obale u Jordan. Uz egipatskog predsjednika Mubaraka, i Abdulah pokušava biti na usluzi Obaminoj administraciji, podržavajući tzv. izraelsko-palestinski mirovni proces. Obojica su se uslikali u Washingtonu kada je Obama pred TV kamerama pokrenuo posljednju rundu direktnih pregovora između izraelskog premijera Netanyahua i predsjednika Palestinske oslobodilačke organizacije Abasa. Ta su se dvojica nedugo poslije još jednom kratko sastala u Šarm el-Šeiku, a onda su famozni ciklični pregovori što se pod američkim patronatom bezuspješno odvijaju već trideset godina - prekinuti. Iskoristivši nazadovanje Demokrata na posljednjim izborima za američki Kongres, Izrael je odlučio nastaviti sa ekspanzijom svojih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali. Time je Abasu oduzet alibi zašto je uopće pristao pregovarati sa Izraelom, koji sustavno, de facto uzurpira teritorij koji bi trebao pripasti zamišljenoj palestinskoj državi? Dok ispisujem ove redove, traje natezanje između Washingtona i Tel Aviva o modalitetima pod kojima bi Netanyahu eventualno pristao ponovo privremeno zamrznuti širenje židovskih naselja. Amerikanci su spremni to platiti novim isporukama aviona, vojne opreme, i dodatnim milijardama dolara. Ako na kraju dođe ne nekakve pogodbe, a Abas pristane ponovo pregovarati, Jordan i Egipat će ga podržati i tako izaći ususret zahtijevima Washingtona. Nikoga od sudionika ovoga kvidprokoa izgleda ne brine što će se po ne znam koji put "pregovarati o pregovorima", a ne doista tražiti rješenje za uspostavljanje nezavisne palestinske države.
abdulah_rania.jpg
Pod Abdulahovim žezlom je njegova vlada provela radikalan program neoliberalne privatizacije. Taj se statistički, kao što sam već rekao, može smatrati uspješnim. Međunarodne monetarne institucije - Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond - ga ističu za primjer drugim zemljama regije. No produbio je socijalne razlike i povećao broj siromaha. Priliv izbjeglica iz Iraka je pogoršao situaciju. Pristiglo ih je između 500.000 i 700.000, ne zna se pouzdano jer mnogi nisu zvanično registrirani. Među potonjima je i mnogo jordanskih državljana, palestinskih apatrida i građana trećih zemalja. Sve to zajedno vrši strahoviti pritisak na jordanske državne službe, koje jednostavno ne raspolažu organizacijom i materijalnim sredstvima odgovoriti tim izazovima. Suočen sa masovnim nezadovoljstvom vlastitih podanika, Abdulah je u prosincu 2009. raspustio Donji dom parlamenta, izabran 2007 godine, u pola njegova mandata, ocijenivši ga "nedjelotvornim". Istovremeno je imenovao novu vladu na čelu sa Samirom Rifajem, koju je zadužio sastaviti novi Izborni zakon jer se prethodni navodno pokazao "neadekvatnim". Time je krivicu za tešku situaciju pokušao prebaciti na smijenjenu vladu, bivši parlament i loš izborni zakon.
Parlamentarni izbori
Rifai je izdanak moćnog i bogatog obiteljskog klana udruženog sa Hašemitskom dinastijom, čiji su članovi prije Samira već u tri navrata zauzimali premijerski položaj. Očekivanja liberala, koji su se nadali da će biti učinjen novi korak u pravcu demokratizacije režima (što je bilo najavljeno tzv. Nacionalnom agendom, usvojenom 2005. godine), bila su iznevjerena kada je kraljevskim dekretom konačno promulgiran novi izborni zakon.
Ogromnu većinu novoga zastupničkog tijela, kao što se i očekivalo, čine lojalisti režima
Kritičari tvrde kako je zapravo učinjen korak unatrag, kojim se samo još više utvrđuje postojeći status quo na kojem počiva Hašemitski režim. Glavni zahtjev oporbe, kako one liberalne tako i islamstičke, bio je uvođenje sustava proporcionalnog zastupništva političkih stranaka umjesto sadašnjih individualnih kandidatura, što nije uvaženo. Dakle, političke stranke ostaju praktično isključene iz izbornog procesa. Opozicija je također zahtijevala eliminaciju favoriziranja ruralnih oblasti na uštrb urbanih; tražila je da sve izborne jedinice imaju približno isti broj prijavljenih glasača, da izborna jedinica sa svega par stotina glasača ne bude jednako zastupljena kao ona sa 100 tisuća glasača. Ni to nije uvaženo, iako su gusto naseljenim urbanim centrima - Amanu, Zarki i Irbidu - dodate četiri nove izborne jedinice.
Udvostručena je "ženska kvota" u parlamentu, sa dosadašnjih 6 na 12 zastupnica. Sa ovim i one četiri nove urbane jedinice, ukupan broj zastupničkih mjesta je povećan sa 110 na 120. U tih 120 spada i 12 zastupničkih mjesta rezerviranih za manjine - 9 za kršćane i 3 za Čerkeze/Sirkasijance.
Izbori su konačno održani 9. studenog ove godine. Za 120. zastupničkih mjesta se takmičilo 736 kandidata. Prema zvaničnom priopćenju Centralne izborne komisije - na birališta je izašlo 53 posto upisanih glasača; u samom Amanu 34 posto. Izborni je proces nadgledalo 250 inozemnih i oko 3.000 domaćih promatrača. Iz tiska vidim da dosta njih vjeruje kako je odaziv bio znatno manji. Javlja se o 53 predizborna sukoba pristalica suparničkih kandidata. U jednom je ubijen jedan čovjek.
Najveća oporbena organizacija - Islamska akciona fronta - političko krilo Muslimanske braće, bojkotirala je izbore. Svoje sljedbenike regrutira među urbanim stanovništvom i gradjanima palestinskoga porijekla (ne postoje zvanični podaci o njima, ali se pretpostavlja da predstavljaju 40-50 a možda i više postotaka stanovništva). Prema zvaničnim podacima - 12 posto zastupnika u novioizabranom parlamentu su palestinskoga porijekla; u prošlom ih je sazivu bilo 20 posto.
Naravno, ogromnu većinu novoga zastupničkog tijela, kao što se i očekivalo, čine lojalisti režima; među njima i 20 bivših ministara. No 78 posto izabranih su "nove face", mlađi obrazovani ljudi, ali u većini iz režimu bliskih obitelji i beduinskih klanova. Svega sedamnaestorica zastupnika su pripadnici opozicionih stranaka i grupa, među kojima i jedan jedini islamist koji nije slijedio zabranu svoje stranke. Sasvim dovoljno za režim, čiji su se predstavnici odmah počeli hvaliti kako su izbori bili "transparentni i pošteni".
To je potvrdio i promatrač Međunarodnog republikanskog instituta u izjavi za Los Angeles Times. Citiram tog Amerikanca, kojem se ne navodi ime - "Suočen sam sa paradoksom: iako se sam proces glasanja može ocijeniti vjerodostojnim, ovi su izbori održani u okvirima političkog sustava kojem nedostaje kredibilitet". Drugim riječima, objašnjava američki list - kandidati su slobodno za sebe agitirali; nije se varalo sa biračkim listama i glasačkim listićima, pošteno su prebrojavani u svakoj izbornoj jedinici (doduše se ne zna kako su verificirani od Centralne izborne komisije); bilo je incidenata među pristalicama pojedinih kandidata, ali ti nisu bili političkog karaktera. Problem nije sam proces izbora, već defektni, nedemokratski sustav u kojem se on odvijao.
Bilo kako bilo, Abdulah je potvrdio podršku onih na koje je računao. Pokazali su još jednom kako ostaju vjerni dinastiji. U parlament je pripuštena i kvota opozicionih zastupnika, kao dokaz "legitimnosti" režima. Drugo je pitanje koliko će to pomoći rješavanju problema zemlje.
