Već peta ovosezonska baletna premijera Hrvatskoga narodnoga kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci nastala je iz želje za vlastitim koreografskim izrazom, te iz kreativnog entuzijazma petoro članova Baleta: Vitalija Kloka, Héliasa Tura Dorvaulta, Michelea Pastorinija, Ricarda Campoa Freire i Marije del Mar Hernandez. Isti su (uz Oksanu Brandibouru Kožul) ujedno bili i voditelji besplatnih plesnih radionica Koreo lab: Rijeka pleše, koje su se u organizaciji Kazališta, Grada Rijeke i projekta Rijeka – Zdravi grad, održavale u dane predstava (premijera: 3. travnja; reprize: 4. i 5. travnja), i to u tri kategorije: za one iznad 50 godina, za djecu od 8 do 12 godina te radionica suvremenog plesa za pasionirane plesačice i plesače.
Koreo lab, koji je također dar građanima, strukturiran je kao peterodijelna, sat vremena duga cjelina. Prvi dio, Pustinju iskušenja, koreografski potpisuje Klok, glazbeno Hrvoje Puškarić (koji ju također i izvodi, uživo na klaviru, uz Tonija Kranjca na klarinetu), za video projekcije zadužena je Julija Kožul, tekst čita Sendi Bakotić, kostimi su iz fundusa Kazališta (u svim uradcima), dok plesački točku iznose Hélias Tur Dorvault, Marta Voinea Čavrak, Laura Orlić i Cristina Lukanec.
U drugoj točki, koju je koreografirao Hélias Tur Dorvault, pozornicu dijele Maria del Mar Hernandez i Ricardo Campos Freire, na glazbu Palmen aus Leder (Jan Jelinek, album: Tierbeobachtungen), Black for the Back i One Simple Light Cue, uz kratku autorsku uputu za čitanje: ''Ovo je Bez obzira što je riječ o cjelini od pet dijelova, uobličenoj od strane generacijski i umjetnički prilično heterogene grupe autora, svi dijelovi vrlo dobro funkcioniraju zajedno, prirodno se nastavljajući jedan na drugimali korak, potraga za jednostavnošću. Nakupina apstraktnih dokaza, dijalog s prostorom, između, oko, ispod kože, unutar i van stvarnosti. Zajednička priča nepoznate sadašnjosti.''
Sljedeću cjelinu, Osjet nula, na glazbenu podlogu Passed Over Trail (Raime), Unanswered Questions Pour Flute (Tristan Murail), Prismatic Error (Porter Ricks), Moonlight Serenade (Glenn Miller) i Volatile (Machine Head), otplesali su Ricardo Campos Freire, Marta Voinea Čavrak, Nika Lilek, Maria del Mar Hernandez, Tea Rušin, Laura Orlić i Hélias Tur Dorvault, a koreografija Michelea Pastorinija popraćena je razmišljanjem: ''Kako bi bilo kada ne bismo više imali osjeta, osjećaja, da ne možemo čuti ili vidjeti… Nakon godina evolucije, zaglavljeni smo u praznoj budućnosti i udaljeni od prošlosti koja nam ne pripada… Možda je posljednja nada u sadašnjosti… Život miriše na lijepe stvari, istina je ovdje, uvijek smo na korak do, zaboravljajući tko smo… Uzmimo korak unazad, ili tisuću, ako treba, vratimo se temeljima, budimo temelj.''
Pretposljednji uradak, Impresije o sebi, kratko opisan riječima Koliko dobro komuniciramo nije određeno time koliko dobro govorimo, nego time koliko nas se dobro razumije, izvodi Martin Grđan, na koreografiju Ricarda Camposa Freire, koji je također uredio i glazbu Lukea Howarda.
Maria del Mar Hernandez koreografirala je i izvela točku Re Cuerda, koju je misaono zaokružila: ''Moj dio nije dio. Povezuje sve druge dijelove pa nema mjesta za početak i kraj, za pljesak ili poklon. … Gdje završavam ja i gdje počinješ ti? Što nas povezuje, a što ne? Od kada nismo skupa? Od kada nismo isto? Zašto osjećamo ljubav ili strah? Postoji li odgovor? Samo nastavi hodati…''
Bez obzira što je riječ o cjelini od pet dijelova, uobličenoj od strane generacijski i umjetnički prilično heterogene grupe autora, svi dijelovi vrlo dobro funkcioniraju zajedno, prirodno se nastavljajući jedan na drugi; bez oštrih rezova, tek promjenom osvjetljenja i/ili ulaskom/izlaskom plesača, kao nagovještajima promjene autorskog potpisa. Prvi dio od ostalih se razlikuje prvenstveno po tome što ga vodi priča, čijoj su što plastičnijoj deskripciji prilagođeni gotovo svi scenski elementi: video projekcije s prizorima pustinje i vode, stilizirani beduinski kostimi te Koreografski naglasci, generalno, nisu toliko na prezentaciji što šireg dijapazona tehničko-izražajnih mogućnosti, koliko na snazi i rječitosti sâmog pokreta, te općenito snažnoj scenskoj prisutnostinaratorica koja je zadužena za uvod u radnju i njezine skokove. Plesni je izraz pritom suvremen, no s jakom klasičnom bazom, dodatno naglašenom špicama kod plesačica (u zajedničkim sekvencama ne sasvim uigranima).
Ostali su dijelovi predstave znatno apstraktniji i scenografski više nego minimalistički; potonje čini tek hrpica kamenja, stolica i užad, i to isključivo u svrhu izvođačke iskoristivosti. Koreografski naglasci, generalno, nisu toliko na prezentaciji što šireg dijapazona tehničko-izražajnih mogućnosti, koliko na snazi i rječitosti sâmog pokreta, te općenito snažnoj scenskoj prisutnosti. Ovo je vrlo dojmljivo i poetično iskazano u Osjetu nula, u kojem simetrično formirane, mjestimično statične i horizontalne dionice na parteru, kao i one skulpturalno i lelujavo povezane u vertikali, razbijaju od njih izdvojena sola.
Izvodi ih Voinea Čavrak, pretežno naglim i odsječnim rezovima ruku, te fleksibilnim i uglavnom oko jedne točke koncentriranim radom nogu, pri čemu do izražaja dolazi specifična ljepota njezinih linija i načina kretanja, predstavljajući ju još jednom kao plesačicu koja bez obzira na vrstu i Ovaj je Koreo lab jedno od ne tako čestih plesnih uprizorenja u kojima jača deskriptivnost nije posljedica slabije autorske imaginacije, niti je mjestimična apstraktnost alibi za koreografsku bezidejnostkoličinu dobivenoga koreografskog materijala, na sceni uvijek čini razliku. No ništa manje pamtljiv nije bio ni ansambl, ostavivši osobito efektan dojam u seriji spretno i sinkronizirano izvedenih perifernih padova. Međutim, kostimi su se iz iste točke pokazali jedinom manom predstave; u boji kože i u formi donjeg rublja, suviše su izlizan izbor, koji svojom neutralnošću izražava prije ništa nego sve.
Zato su također uobičajeni, casual kostimi, izvrsno funkcionirali u najsnažnijoj i, paradoksalno, plesom najsiromašnijoj točki večeri – onoj Marije del Mar Hernandez i Ricarda Camposa Freire. Prisutni na sceni još prije početka predstave, sjedeći okrenuti jedno prema drugom u položaju lotosa, gledajući se mirno i neprekidno u oči, nakon svršetka prvog dijela polako ustaju, a zatim također vrlo polako, pa onda nešto brže, najprije sitnim, a potom sve krupnijim, i naposljetku trčećim koracima, prelaze scenu u paralelnim pravcima i krivuljama, te jedno oko drugoga, ne ispuštajući se ni u jednom trenutku iz vida.
Uz kretnje koje nisu plesne, u duetu koji to stoga nije, naposljetku upravo njihovi netremični pogledi stvaraju plesnu, poetsku i komunikacijsku dimenziju, čineći da oboje ipak bude. A što je moguće samo plesačima – usto bez ikakve mimike i afektacije – čija su snaga scenske prisutnosti i tjelesni eho toliko intenzivni, nabijeni i opipljivi, da ostavljaju glasniji dojam negoli mnogi plesniji izrazi.
A glasno je bilo i zadovoljstvo publike, koja je u nekoliko navrata reagirala smijehom i aplauzom (izvedba: 4. travnja); s razlogom, jer ovaj je Koreo lab jedno od ne tako čestih plesnih uprizorenja u kojima jača deskriptivnost nije posljedica slabije autorske imaginacije, niti je mjestimična apstraktnost alibi za koreografsku bezidejnost. Naprotiv, nepretenciozni uradci nad kojima se uzdižu izvođači snažne scenske prezentnosti i gestualne izražajnosti, učinili su jednostavnost gotovo sinonimom za jedinstvenost.
