Za razliku od prethodne sezone Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, u kojoj je baletni repertoar obogaćen trima novim naslovima, ovu je obilježio samo jedan, ali kako se pokazalo, itekako vrijedan. Gusar je drugi balet Adolphea Adama (autora nešto poznatije i izvođenije Giselle), koji je prvi put scenski postavljen tek pred kraj skladateljevog života, 1856., u pariškom Théâtre Impérial de l'Opéra, prema koreografiji Josepha Maziliera i libretu Julesa-Henrija Vernoya de Saint-Georgesa, inače inspiriranom motivima Byronove poeme Gusar. U Hrvatskoj njegova cjelovita verzija prije ove nije bila postavljana, što aktualnu inscenaciju, uz činjenicu da je napravljena uz maksimum talenta, energije i volje svih sudionika, čini još vrjednijom.
Koreografija je povjerena Aivarsu Leimanisu, umjetničkom ravnatelju Baleta Latvijske nacionalne opere, koji se splitskoj publici već predstavio s Gusarom u vlastitoj koreografiji, doduše samo gostujućim, na 52. Splitskom ljetu 2006., u izvedbi Latvijskoga nacionalnog baleta iz Rige (nakon čega je suradnju sa splitskim Kazalištem obnovio 2010., postavivši na njegovoj pozornici Giselle).
Za razliku od prethodne sezone Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, u kojoj je baletni repertoar obogaćen trima novim naslovima, ovu je obilježio samo jedan, ali kako se pokazalo, itekako vrijedanPremijera najnovijega romantičnog baleta u tri čina održana je 12. svibnja 2018., uz kolegijalnu podršku Slovenskoga narodnoga gledališča Maribor, koji je bio voljan i u mogućnosti posuditi scenografiju (Juan Guillermo Nova) i kostime (Luca Dall' Alpi), s obzirom na to da je isti naslov prije dvije sezone postavio na vlastitoj sceni. Takvo se rješenje nije pokazalo samo pragmatičnim, već i iznimno estetskim; scenografija je impozantna i realistična, kako u prvom činu, koji se odvija na istočnjačkom bazaru tako i u drugom i trećem, čije su radnje smještene na gusarskom otoku i u haremu, te u epilogu na gusarskom brodu.
Kostimi za sličnim dojmom također nimalo ne zaostaju; primjereni su mjestima radnje i vrstama zbivanja (zbog čega opravdano, iako ne baš uobičajeno, ne uključuju pačke), glavni likovi nenapadno se svjetlucaju nešto više od ostalih, a jedina im je mana što prilično nalikuju onima iz Bajadere.
Oblikovanje svjetla povjereno je Srđanu Barbariću, koji ga je, kao i obično, učinio zapaženim faktorom u dočaravanju zadanog ugođaja, a sličnim se pokazalo i muziciranje orkestra pod ravnanjem Harija Zlodrea, čija kemija kako s glazbenicima, tako i s publikom, ni ovog puta nije izostala. Nedostajala je djelomično jedino s plesačima, čijim se individualnim karakteristikama (visini, brzini i slično) Zlodre nije prilagođavao u pasažama, što je posljedično rezultiralo s dosta polovično izvedenih ili neprecizno završenih elemenata; no ako svi plesači i nisu položili ispit s odličnim, glazbenici zato jesu, učinivši taj segment djela više nego dinamičnim, ritmičnim i koloritnim.
Izvođački dometi, kao glavni preduvjet uspjeha svakoga klasičnog baleta, ispunili su očekivanja, ne podbacivši ni na jednoj piramidalnoj razini. Počevši od najniže, na kojoj su se dobro snašle polaznice Baletnog studija HNK Split (Liza Pirović, Mia Brkljačić, Marina Skejić kao Pašine žene u prvom činu, te Anastasia Šapošnjikov, Paulina Žanetić i Nika Sladojević kao Žene u haremu), ali i nekoliko seniora čiji su gegovi u više navrata nasmijali publiku (Igor Gluškov kao Isaac, Nikša De Marchi kao Seid Paša, Lev Šapošnjikov kao Prodavač tepiha, Dmitrij Rodikov kao Prodavač mačeva, Mario Buličić kao Prodavač voća, Daniel Jagar kao Prodavač vode te Mario Buličić, Lev Šapošnjikov i Daniel Jagar kao Eunusi).
Od polusolističkih podjela do izražaja su pak došle odlično koreografirane i režirane ansambl scene, prvenstveno one Gusara (Romulus Iako je na prvoj izvedbi generalno bilo dosta grešaka ovaj je dugo iščekivani naslov ipak uspio prezentirati zavidne tehničko-ekspresivne mogućnosti inače ne osobito velikog izvođačkog korpusaDimache, Salvatore Cerulli, Askhatbek Yusupzhanov, Pavel Alexandrov, Eugen Dobrescu, Uroš Škaper, Silviu Tanase, Luca Rimolo, Daniel Hoek i Luca Scaduto), s kombinacijama flambojantnih skokova i plesova sablji, iako ništa manje dojmljive nisu bile ni one brojčano slabije, poput Plesa s defovima, u kojem Matea Milas i Ingeborg Hendrikx doduše nisu bile osobito sinkronizirane, no zasebno su bile vrlo sigurne, prpošne i ekspresivne.
Od triju Odaliski (Hazuki Tanase, Tamlyn Higgins i Federica Vincifori), spomenuti bi se epiteti pak mogli dodijeliti samo Higgins, koja je varijaciju sa serijom brisésa iznijela krajnje precizno, a usto potpuno opušteno, veselo i energično. Za razliku od nje, Vincifori i Tanase svoje su varijacije sa serijom pirouttesa, odnosno emboîtésa, tehnički izvele korektno, ali relativno ukočeno i bez šarma. To ne začuđuje kod Vincifori, koja iza sebe nema previše premijernih polusolističkih nastupa, ali začuđuje kod Tanase, koja ih ima, i to solističkih – u pravilu vrlo uspjelo odrađenih; stoga se najnoviji osrednji dometi mogu prije pripisati nezainteresiranosti i nemotiviranosti za ulogu koja nije glavna (alternacija je za Medoru), nego teškoj savladivosti zadataka koji su zapravo puno lakši od onih na koje je navikla.
Za najspektakularnije dijelove baleta pobrinuli su se pak Aaron Kok kao Rob, Remus Dimache kao Birbanto i Pavel Alexandrov kao Prodavač ruža, koji su se istaknuli nizom fascinantnih skokova i najrazličitijih vrteški.
Piramidalni izvođački vrh pripao je Irini Čaban Bilandžić kao Medori, Artjomu Žusovu kao Conradu, Evi Karpilovskoj kao Gulnare i Ivanu Boiku kao Lankedemu. Svaki od njih imao je bolje i lošije trenutke tijekom predstave, što ne iznenađuje s obzirom na brojne zahtjevne kako samostalne, tako i grupne dionice. U jednima i drugima najmanje je oscilirala Karpilovska; iako je imala nekoliko grešaka i nepreciznih završetaka na brze muzičke fraze, isto je zanemarivo u odnosu na cjelokupnu izvedbu koja je bila vrlo rasplesana i temperamentna, brza i spretna u donjem dijelu tijela te besprijekorno koordinirana u gornjem, a usto obilježena maksimalnim uživanjem i uživljenošću, što je posljedično prenijela i na publiku. U narednim izvedbama trebala bi jedino poraditi na mekšim šakama i nepotrebno forsiranom maksimalnom développéu à la seconde, zbog kojeg joj se trup previše naginjao kontra ispružene noge, čime je jedan nedostatak koji to zapravo nije, zamijenila drugim koji to jest.
Gusar je, sve u svemu, vrlo dobra predstava, koja je srčano, angažirano i pošteno odrađena, k tome bez popratne medijske pompe ili reklame u vidu preuveličavanja bilo čijeg značaja ili doprinosa; rađena je prvenstveno za publikuU Boiku je imala izvrsnog partnera, koji je u brojnima zahtjevnim i vizualno efektnim figurama njome manipulirao krajnje samouvjereno i pouzdano, dok mu se u vlastitim dionicama potkrala pokoja greška ili prosječan skok, no od kojih su odudarali, između ostalog, izvrstan double cabriole derrière, kao i generalno natprosječna plesna raspoloženost.
Žusovljeva je izvedba također bila prilično neujednačena, nešto slabija u drugom i trećem činu, a bolja u prvom, u kojem se u suvereno izvedenim varijacijama, s osobito sigurnim i brojnim pirouettesama, još jednom dokazao kao gospodar pozornice.
Otprilike u jednakoj mjeri kao i Čaban Bilandžić, čija je uloga s tehničke strane donekle pojednostavnjena, osobito u drugom činu, no koja je zato ipak uspjela sintetizirati njezine najprepoznatljivije kvalitete: maksimalan raspon nogu, visoke grands jetése (iako katkad pretvrde u doskoku) i čelične fouettése, uz uvjerljivu glumu kojom je svoj lik kompletirala. U sljedećim bi izvedbama još trebala obratiti pažnju na pravilno postavljene šake, te na ruke koje su u trećoj poziciji suviše često bile iza glave.
Iako je na prvoj izvedbi generalno bilo dosta grešaka (koje će se, barem djelomično, u narednima izgubiti zajedno s premijernim pritiskom), ovaj je dugo iščekivani naslov ipak uspio prezentirati zavidne tehničko-ekspresivne mogućnosti inače ne osobito velikog izvođačkog korpusa: s jedne strane vrlo sposoban, muzikalan i uigran ansambl (s tek rijetkim razmimoilaženjima u zajedničkim dionicama), a s druge popriličan broj plesača naglašenoga karaktera, velikih izvedbenih mogućnosti te usto pojavno i interpretativno vrlo različitih, a u cjelini opet kompaktnih individua.
Gusar je, sve u svemu, vrlo dobra predstava, koja je srčano, angažirano i pošteno odrađena, k tome bez popratne medijske pompe ili reklame u vidu preuveličavanja bilo čijeg značaja ili doprinosa; rađena je prvenstveno za publiku, a ponajmanje za (samo)dokazivanje bilo koga iz (su)autorske ekipe, zbog čega se svim plesačima, kao i baletnim majstorima Albini Rahmatuljini, Eleni Nikolaevoj i Vladimiru Šuvalovu, te dakako autoru Leimanisu i ravnatelju Kirovu – može samo čestitati!
