Dosta se prašine diglo, a pojavio se bogami i poneki mućak, nakon što je SDP-ov predsjednički kandidat Ivo Josipović iznenada najavio odlazak u Bosnu i Hercegovinu, pozivajući tamošnje Hrvate da glasaju za njega. Sve uz obrazloženje da je sudjelovanje bosansko-hercegovake "dijaspore" u izborima čisto kao kupreška rosa dok god to omogućavaju zakoni Republike Hrvatske. Za njega da, ali za stranačku središnjicu na Ibleorovom ipak ne.
Ova ga je, doduše, mlako i neuvjerljivo uzela u zaštitu, uz mrtvorođeno objašnjenje da predsjednički izbori nisu isto što i parlamentarni, da u njima nema posebne 11. izborne jedinice. Odmah se vidjelo da je to iznuđeno šmirantsko opravdanje i da u vrhu SDP-a tiho kipte što je Josipović odbacio kao staru krpu službeni stranački stav da "o sudbini Hrvatske treba odlučivati u Hrvatskoj". I onda su odlučili uzeti Josipovićevu (pred)kampanju pod svoje, ne dopuštajući da njegov izborni štab radi na svoju ruku, najmanje da brca po ključnim političkim stavovima stranke kao krava repom.
Da odmah kažem što o tom postupku vrha SDP-a mislim - pravilno. E, ali stav crvene središnjice nije naišao na razumijevanje dijela ovdašnjih medija, koji su čak najavili da Milanovićeva stranka ovim uspješno priprema svoje samoubojstvo. Jer, vele, ona je već proćerdala pobjedu na parlamentarnim izborima time što je nepotrebno otvorila pitanje BH-"dijaspore", čime se samo navrće vodu na mlin HDZ-a. On jedva čeka da suparnici otvore ovo pitanje, jer ova stranka tu neprikosnoveno gazduje, kao i američki Republikanci kada Demokrati uđu s njima u polemiku o nacionalnoj sigurnosti.
Ostavimo po strani što je ovim medijima promakao sasvim drukčiji primjer, da je Barack Obama uvjerljivo pobijedio uopće ne izbjegavajući tu temu (povlačenje iz Iraka). Naprotiv, o tome je govorio ništa manje nego o reformi zdravstva ili školstva, tim najreferentnijim stvarima po kojima se Demokrati žele razlikovati od Republikanaca. Puno je važnije što spomenuti hrvatski mediji ovim dociranjem SDP-u direktno potiču ovu stranku na ideološki kukavičluk. Očito ne primjećuju, ili ih za to nije briga, da je glavni problem hrvatskih političkih stranaka što sve više sliče na aseptične grupe građana, koje o ničemu nemaju profilirani stav.
Polemičke iskre u Hrvatskoj periodično frcnu samo oko te nesretne "dijaspore", a nikoga ne zanima - ni stranke ni medije - što se zapravo događa u toj Bosni
I zato sve više izgledaju kao klonovi jedni drugih, što birače dovodi u situaciju da je malone svejedno u koju će kutiju spustiti listić, a ne mijenja bogzna što ni ako ga zakucaju u koš s papirnatim otpadom. I onda, naravno, dođeš do onoga što ti najviše našpranja živce. A to je da polemičke iskre periodično frcnu samo oko te nesretne "dijaspore", a nikoga ne zanima - ni stranke ni medije - što se zapravo događa u toj Bosni, gdje je ona danas i kuda će sutra. Stvar je tim apsurdnija što bi barem najveći protivnici tretiranja BiH kao "dijaspore" morali znati koji su glavni problemi te formalno samostalne države.
Ali, čak ni oni ne znaju ni okvirno, niti ih zanima da saznaju, što se tamo preko događa, i zašto je ta zemlja i nepunih desetljeće i pol poslije Daytona i dalje ni na nebu ni zemlji. Zato i u ovim raspravama o "dijaspori" djeluju mlitavo i bez živih, dnevno provjerljivih dokaza. Umjesto toga, uvoštila se ona već izlizana mantra o čuvanju cjelovite Bosne, kao da ona danas išta pod milim bogom znači. Značila je, i to puno, dok su iz istočnog i zapadnog susjedstva dolazile otvorene aspiracije prema njenim teritorijima, no sada bi trebalo napraviti barem korak-dva dalje. Ali, nitko ništa.
Jedino se periodično oglašava Stipe Mesić, ali žalibože i tog izuzetka. Da ne griješimo dušu, Mesić ima neprocjenjive zasluge otkako se razišao oko BiH s Tuđmanom i time bespovratno osvojio srca Bošnjaka, ali zatim je - zaspao na lovorikama. Hrčući slatkim snom osvjedočenog zagovornika cjelovite BIH, potpuno mu je promaklo da je prošlo vrijeme kada su tu cjelovitost ugrožavale dvije soldateske, srpska i hrvatska. I da se sada traži nešto novo, te da njegova koncepcija "jedinstvene građanske BIH" više ne pomaže, prije odmaže stvaranju cjelovite, ali složeno konstrurane države.
BiH može opstati jedino tako, kao funkcionirajuća složena država, čiji dijelovi neće ugrožavati cjelinu, ali ni ta cjelina neće ugrožavati dijelove. Sada ću biti malčice vjeroloman, apokrifan i reći da to znači kako nije više sporno ni osnivanje trećeg, hrvatskog entiteta, kao što je bilo u vrijeme kada su južnom i središnjom BiH tandrkali tenkove Hrvatske vojske. O da, slažem se, nije sve u tenkovima. Taj treći entitet mogao bi i bez toga vratiti BiH u kloaku devedesetih ako bi se diglo iz pepela replike "Herceg-Bosne", kao etnički ekskluzivne paradržave. A pogotovo ako bi ona opet dobila obilježja rasističke države, koja je Anto Nobilo nalazio na sve strane kopajući po njenim osnivačkim papirima.
Dok je hrkao slatkim snom osvjedočenog zagovornika cjelovite BIH, Mesiću je potpuno promaklo da je prošlo vrijeme kada su tu cjelovitost ugrožavale dvije soldateske, srpska i hrvatska. I da se sada traži nešto novo, te da njegova koncepcija "jedinstvene građanske BIH" više ne pomaže, već prije odmaže stvaranju cjelovite, ali složeno konstrurane države
Ali, budimo realni. Bez obzira na najnovije ludosti kojima smo svjedoci, izgledi za to više su nego minimalni. Jest da je Josipović glupo, suptilnošću rovokopača, ponovno otvorio pitanje dokle se na istok prostire Hrvatska, i time potpuno nepotrebno obnovio hipoteku hercegovačkih Hrvata da južne i središnje dijelove BIH žele odlomiti od njegovog državnog trupa. Ali, u krajnjoj liniji to je irelevantno. Jer među samim BH-Hrvatima u međuvremenu bitno je izmijenjena vizija njihovog položaja u BiH. U tome je značajnu ulogu odigrala Biskupska konferencija BiH, koja je prije nekoliko godina izašla s idejom o četiri entiteta, čime se praktički napušta etnički princip u preustroju BiH, i, ako se dobro sjećam, zadržava ga se jedino na najnižim lokalnim razinama.
Ta je ideja poslije bezgriješno penetrirala i u HDZ BiH, što je u Hrvatskoj jedva itko primijetio, kamoli zatefterio u pamćenju. I, naravno, da onda ovih dana čitamo u dijelu hrvatskog tiska bliskog Mesiću o paklenskom planu Dragana Čovića i Milorada Dodika da po modelu Milošević-Tuđman iz Karađorđeva rastranširaju BIH. Izblajhali stereotipi iz devedesetih vraćaju se, dakle, na širom otvorena vrata, a kičmu tih stereotipa čini to da Bosnuugrožavaju samo dva separatizma. I nitko više. Bože, koliko to ima malo veze sa stvarnošću, da ne kažem s pameću.
Pa, barem nekoliko posljednjih godina takvu je ugrozu sustigla, pa i prestigla, opasnost od bosanskog integralizma, oličenog u demagoškoj frazi Harisa Silajdžića o "stopostotnoj BiH", ali i u sve većem utjecaju radikalno muslimanskih, vehabijskih ideja u zemlji. Naravno da čovjek mora uvažiti da objektivnu podlogu ovome čini i neusporedivo stradalaštvo Bošnjaka u devedesetim, kada je pobijeno ili poginulo stotinjak tisuća ljudi, daleko najviše njih. I moraš imati razumijevanja što se ona zafrkantska poštapalica "jebeš zemlju koja Bosne nema" praktički preokrenula u turobnu jadikovku "jebeš Bosnu koje zemlje nema".
Ali, zašto je "nema"? Nakon što su praktički nestale ili prešle u stanje virtualnog kočoperenja ekspanzionističke pretenzije iz istočnog i zapadnog susjedstva, očito je da taj problem sada ima uglavnom unutrašnju bosansko-hercegovačku adresu i da ga tu treba i rješavati. Amaterske mudroserije sa strane samo smetaju da se to jasno vidi.