Ni poslije puna dva desetljeća nitko nema petlje podvući crtu i hladne glave izračunati koliko se dobilo a koliko izgubilo stvaranjem Hrvatske, te koliko se dobilo a koliko izgubilo rastvaranjem Jugoslavije.
Događaj je poznat, iscrpno su ga opisale neke ovdašnje novine, ali toliko indikativan da ćemo ga najkraće prepričati. Dvadeset i prvog februara napunilo se dvadeset godina od osnutka HSLS-a, prve hrvatske političke stranke, čijom su pojavom udareni temelji višestranaštva u Hrvatskoj. I, naravno, osnivači stranke-prvašića (Slavko Goldstein, Božo Kovačević, Dafinka Večerina...) poželjeli su obilježiti obljetnicu u istom Klubu sveučilišnih profesora gdje je sve prije dva desetljeća i krenulo. Ali, šipak!
Sadašnji predsjednik tog Kluba Željko Horvatić odbio je zamolbu utemeljitelja
hrvatskog višestranaštva suhim saopćenjem da se prostorije Kluba "ne mogu koristiti u navedene svrhe". Točka.
Sudionici povijesnog skupa zinuli su ne zna se da li više od razočaranja ili od čuđenja. Ne mogu razumjeti da su se slobodno ondje okupljali u vrijeme komunizma, istina uvelike već ocvalog, a "danas - u demokratskom društvu - to
im je onemogućeno". Horvatić je zauzeo pozu sfinge i nije se na to više ni
slovom osvrnuo, a zapravo i nije imao što reći.
Tranzicijski gubitnici
Odbijenica začinjavcima hrvatskog političkog pluralizma nije, naime, nikakvo
iznenađenje i možda više iznenađuje to što su začinjavci iznenađeni. Horvatić
se ponio kao pravi vojnik - dobro, možda više rezervista - HDZ-a, stranke koja nikada nije dopuštala da lovorike u ovakvim stvarima pripadnu ikome osim njoj. HSLS osnivač hrvatskog višestranaštva?! Idite, molim vas, s milim bogom. Pa ti smušenjaci nisu u ono vrijeme znali ni tko im glavu nosi, a vjerojatno je ne bi ni sačuvali na ramenima da nije bilo pravog i jedinog utemeljitelja slobodne višestranačke Hrvatske, HDZ-a na čelu s Franjom Tuđmanom.
No, zapravo je i ovakav odgovor samo naša konfabulacija, jer se ustvari nije dogodilo ništa. Primijetio je to i jedan ovdašnji list, podvlačeći pomalo zbunjujuću činjenicu da je u svim postkomunističkim zemljama blještavo obilježen pad Berlinskog zida, a da je samo hrvatska politička klasa to prešutjela, kao da o tome nema što reći. Pa se dosta uvjerljivo sugerira razlog tome. A to je da je Hrvatska, koja je u početku uz Sloveniju slovila kao favorit postkomunističke tranzicije, spuzla među njene gubitnike (sve zemlje nastale raspadom ex-Jugoslavije, ne računajući Sloveniju).
Padom komunizma kapitalistički svijet izgubio konkurenta zbog kojeg je i sam morao voditi socijalno skrupulozniju politiku, tako da danas nekontrolirano buja izrabljivački kapitalizam najgore vrste
Čak su i sve zemlje iz bivšeg sovjetskog lagera napredovale više i brže, ključujući tu i dvije s dna lagerske liste - Bugarsku i Rumunjsku. I one su, veli se, danas ispred Hrvatske po dostignutim demokratskim slobodama i po stopama ekonomskog rasta. Dodaje se, istina bog, da nijedna od ovih zemalja nije prošla devedesetih kroz rat kao Hrvatska i većina drugih zemalja bivše Jugoslavije, i to je jedino s čime bi se zdušno složili i Horvatić i ostali iz političkog jata kojem pripada. U svemu ostalome ovakvi tekstovi, koliko god rijetki bili, remete ustaljeni mir, u kojem nije poželjno ni preporučljivo osvrtanje unatrag.
Stranke kao poluvojne formacije
Svojedobno je "Feral Tribune" napipao to bolno mjesto u koje nije dozvoljeno dirati i jedini je u nekoliko analitičkih tekstova postavio "drsko" ali logično i neizbježno pitanje - je li se isplatilo rušiti Jugoslaviju i stvoriti neovisnu Hrvatsku. Ne treba puno objašnjavati da ovakva vjerolomna propitivanja ruše nebo na glavu ne samo vladajućim strukturama, nego i prevladavajućem sistemu vjerovanja među običnim ljudima.
Pa ipak, to pitanje jednostavno se nameće samo od sebe kada čovjek vidi da i dvadeset godina poslije ex-Jugoslavija više sliči na nezašivenu ranu punu gnojnih curaka, nego na sređeni prostor na kojem su se smjestile neke nove, bolje i sretnije zemlje.
Da se krivo ne razumijemo, namjera ovog teksta nije da brani Jugoslaviju, iako su u svakoj kultiviranoj raspravi i ovakva pitanja ne samo dozvoljena nego i poželjna. Ipak, odmah bi se otvorilo potpitanje kakvu bi Jugoslaviju vrijedilo braniti- autoritarnu i visokocentraliziranu svakako ne - a za to ovdje jednostavno nemamo prostora. Zato ostanimo kod Hrvatske i zabranjenog pitanja koliko se isplatilo njeno stvaranje, za koje nismo sigurni da i sudionici nedopuštenog skupa u Klubu sveučilišnih profesora gore od želje da na njega odgovore.
Dobro, možda nitko od njih nije dovoljno stručan da prokomentira sve strane ovog problema, uključujući jedva shvatljivu činjenicu da Hrvatska ni poslije dvadeset godina nije dostigla BDPiz 1989. Ali, ajmo onda na višestranaštvo, kojem su oni zakoniti očevi, koliko god im se to poricalo. Je li to višestranaštvo ispunilo njihova očekivanja? Ili se dogodilo nešto posve drugo, a to je da se nekadašnja Partija, koja se ionako posljednjih desetljeće-dva parala po mnogim šavovima, samo raspala na bezbroj stranaka i strančica, koje nisu poboljšale nijednu lošu stranu SK-a, a neke su još i pogoršale. Tako je SKH pred kraj uveo slobodne unutarstranačke izbore s više kandidata, što ne pada na pamet nijednoj današnjoj stranci, osim odnedavno Milanovićevom SDP-u. To je jedan od razloga što većina tih stranaka danas sliči na poluvojne formacije (u ratu neke i na falange), s neupitnim autoritetom praktički nesmjenjivih vođa, i bez trunke naznaka da bi u bliskoj budućnosti moglo biti drukčije.
Jugoslavija je bila funkcionirajuća država, s relativno dobro uređenim institucijama, dok Hrvatska to nije, bez obzira na gotovo policijski strog monitoring koji je nad njom vođen desetljećima iz Bruxellesa
Ovo opet navodi na zaključak koji će sigurno izbaciti iz kože najpravovjernije Hrvate, što ne znači da je manje točan. Današnje države u ex-yu regiji uopće nisu, kako se vole podičiti, pokopale Jugoslaviju zabivši u lijes kilogram konjskihčavala. Ne, dogodilo se nešto drugo. Sahranjeno je ono što je bilo najbolje u pokojnoj federaciji (međunacionalna tolerancija, visoka socijalna osjetljivost, samostalna vanjska politika...), a sačuvano je ono najgore (svemoć vladajućih struktura, kult neupitnih vođa, pretvaranje ratnih veterana u povlaštenu kastu...).
Posebno treba naglasiti da je padom komunizma kapitalistički svijet izgubio konkurenta zbog kojeg je i sam morao voditi socijalno skrupulozniju politiku, tako da danas nekontrolirano buja izrabljivački kapitalizam najgore vrste. Više mu baš ništa ne stoji na putu. Doduše, ovo se ne odnosi samo na Hrvatsku,
nego na manje-više cijeli svijet. Ali, time je u nas više nego u većini drugih zemalja otvoren put totalnom neredu u svim segmentima vlasti, posebno u pravosuđu. To je osobito došlo do izražaja u toku rata, kada su ubojstva etničkih inorodaca postala praktički polulegalizirana, ali se nastavilo i u miru kao maligna bolest koja se često vraća i kada odstraniš bolesno tkivo.
Ovo nas vodi još jednoj ključnoj razlici između bivše i sadašnje države. Jugoslavija je bila funkcionirajuća država, s relativno dobro uređenim institucijama, dok Hrvatska to nije, bez obzira na gotovo policijski strog monitoring koji je nad njom vođen desetljećima iz Bruxellesa.
Znamo, netko će zapitati kako se Jugoslaviju može nazvati funkcionirajućom kada ju je barem desetljeće tresla kriza od koje se naposljetku i raspala. Da, to je točno, ali u Jugoslaviji je raspad institucija počeo pri njenom kraju, a s Hrvatskom je to bio slučaj od samoga početka, da bi se u smanjenom, ali još značajnom postotku nastavilo do današnjih dana.
Zato još jednom postavljamo ključno pitanje ovog teksta - je li se Hrvatska isplatila - a čitateljima ostavljamo da o tome sude kako je kogavolja.
Uz samo jednu sugestiju - hladne glave.
