Je li referendumsko pitanje inicijative "U ime obitelji" protuustavno?
Za mene kao pravnika tu dileme nema, referendumsko pitanje jest protivno Ustavu RH. Naime, ono implicira obespravljenje konkretne manjine, što je u suprotnosti s jednom od osnovnih ustavnih vrijednosti, a to je jednakopravnost. Među najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljima za njegovo tumačenje, Ustav navodi i poštivanje prava čovjeka, koja se ovakvom referendumskom inicijativom očito krše. Mogućnost koju nosi ovo referendumsko pitanje protivna je i temeljnoj odredbi Ustava koja govori o Hrvatskoj kao zajednici slobodnih i ravnopravnih građana.
Mogućnost koju nosi ovo referendumsko pitanje protivna je temeljnoj odredbi Ustava koja govori o Hrvatskoj kao zajednici slobodnih i ravnopravnih građana
Ustav nadalje kaže da svatko ima pravo na zaštitu svog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, što inicijatori referenduma ovim putem homoseksualnim osobama tj. jednoj specifičnoj grupi građana, evidentno žele uskratiti. Dakle, jedna bi grupa imala određena prava, a druga ne, i to je diskriminacija.
Nadalje, a to mi se čini i vrlo važnim, smatram da definicija braka uopće ne predstavlja ustavnopravnu, već zakonsku razinu normiranja.
Konačno, iz svega proizlazi da je ovdje riječ o zluradoj nakani da se druge i drukčije na najvišoj pravnoj razini obespravi.
U svemu je i upravo poražavajuće da će, ukoliko referendum prođe, prva u Ustav unesena izmjena direktnom voljom naroda biti u svojoj biti fašistička, a pritom se treba podsjetiti na to da je svjetina bila ta koja je npr. razapela Isusa ili dovela Hitlera na vlast.
Zašto je vladajuća većina u Saboru odbila referendumsko pitanje uputiti na ocjenu ustavnosti, što je zatraženo s više strana i s obzirom na izrečena mišljenja u prilog potrebe ocjene ustavnosti od strane predsjednika Republike, predsjednika Sabora, pučke pravobraniteljice i pravobraniteljice za ravnopravnost spolova?
Smatram da definicija braka uopće ne predstavlja ustavnopravnu, već zakonsku razinu normiranja
Po slovu Ustava, kada su se ostvarili propisani uvjeti za raspisivanje referenduma, sada nakon što je tzv. "građanska" inicijativa "U ime obitelji" prikupila 10 posto potpisa ukupnog biračkog tijela, Sabor je morao raspisati traženi referendum. Poguban je fakt da je tako veliki broj ljudi, želim vjerovati ipak ishitreno i nepromišljeno, dao svoj potpis za jednu ovako gnjusnu inicijativu. Iako je postojala mogućnost da Sabor od Ustavnog suda zatraži ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja, što je na moje ugodno iznenađenje, na svoju čast i na sramotu SDP-a, bezuspješno predložila zastupnica Jadranka Kosor, osobno sumnjam da bi Ustavni sud u slučaju ocjene ustavnosti reagirao na način da bi predloženo, a sada i raspisano pitanje, proglasio neustavnim.
Naime, poučen nekim njihovim ranijim odlukama u predmetima vezanim za ratne zločine i civilne žrtve rata, bojim se da sutkinje i suci Ustavnog suda vrijednosno većinom inkliniraju interesnoj grupi koja stoji iza referenduma.
No, Ustav im je dao mogućnost da reagiraju i ex officio se očituju o ustavnosti referendumskog pitanja jer jedna od dužnosti USRH je i nadziranje ustavnosti državnog referenduma. Stoga još uvijek teoretski mogu proglasiti odluku Sabora o raspisivanju ovakvoga referenduma, a kojim se krše manjinska prava, protuustavnom.
Judikatura Europskog suda za ljudska prava i signali koje ustavni suci i sutkinje, među kojima ima i pragmatika željnih napredovanja, dobivaju iz Europe, mogli bi ići tome u prilog, pa da ukoliko bračna segregacija i uđe u Ustav, tamo dugo ne ostane.
Dakle, postoji mogućnost da čak i ako diskriminatorna inicijativa uspije, uspjeh joj bude kratkoga vijeka.
Iz svega proizlazi da je ovdje riječ o jednoj zluradoj nakani da se druge i drukčije na najvišoj pravnoj razini obespravi
Zakon o istospolnim zajednicama usvojen je prije devet godina, međutim on ne daje istospolnim obiteljima praktički nikakva prava, što uzrokuje diskriminaciju u svakodnevnom životu. Pravo na obiteljsku mirovinu, odsustvo s posla u slučaju bolesti ili smrti partnera/ice, zdravstveno osiguranje po partneru/ici i nasljeđivanje samo su neka od prava koja sada nisu dostupna istospolnim parovima. Sve to trebalo bi se promijeniti novim zakonom koji je u pripremi. Možete li precizirati koja bi točno prava onih koji se protive homoseksualnim brakovima, odnosno jednakopravnosti, bila ugrožena ukoliko se u Hrvatskoj omoguće takvi brakovi, pa čak i ako se tako nazovu jer bi po svemu to i bili?
Treba istaknuti da je strah da će bilo čija prava biti ugrožena ako jednaka pravu budu dostupna svima, zapravo ciljano fabriciran i posve neutemeljen. Svakom iole ozbiljnom čovjeku potpuno je jasno da se tu radi o običnoj podvali i manipulaciji. Čitava mobilizacija uglavnom neupućenih i isključivošću zadojenih, nažalost, velikim dijelom, mladih ljudi, pokazala je da se, kako je to obrazlažući svoje "konačno rješenje" rekao majstor najmračnije propagande Adolf Hitler, na masu djeluje vjerom i osjećajima.
Umjesto pravdom, čijoj aproksimaciji dobar pravnik uvijek teži, sličnim se vjerskim dogmama, kako sam izjavljuje, vodi i Krešimir Planinić, odvjetnik inicijative U ime obitelji, kada arbitrarno i tendenciozno tumači odredbe Ustava RH i relevantnu praksu Europskog suda za ljudska prava. I upravo tu vidim zlonamjernost i fašistoidnost organizatora i inicijatora ove akcije jer većina ljudi koja ih je podržala, naprosto je ona tiha masa kojom se pokušava manipulirati.
referendum_obitelj_tg.jpg
Cijeli je problem u startu krivo postavljen, jer krinka je priča da se brani institucija braka. Brak apsolutno ničim nije ugrožen ukoliko se njegova vrata otvore i homoseksualnim parovima, niti bi itko bio ikako ugrožen ukoliko dvije istospolne osobe koje se vole stupe u brak. Naime, jednakopravnost braka za sve upravo afirmira instituciju braka, za one koji ju žele.
Svakako treba imati na umu i da je ovdje riječ o civilnom, a ne o vjerskom institutu te ga kao takvoga, oblikuje država, a ne Crkva.
Drugo su pitanje kriza braka u postmodernom kontekstu neoliberalnog kapitalizma i njezini uzroci, ali u srži ovoga referenduma se ne radi o toj debati, već o nužnosti omogućavanja konzumiranja građanskih instituta svim građanima i građankama bez diskriminacije.
Utoliko se pitanje jednakopravnosti ne tiče samo onih kojima se sada ravnopravnost želi uskratiti, već društva u cjelini.
Upravo je poražavajuće da će, ukoliko referendum prođe, prva u Ustav unesena izmjena direktnom voljom naroda biti u svojoj biti fašistička
Postojeći Zakon o istospolnim zajednicama nedovoljan je i neprimjeren pravni okvir za materiju koju regulira, jer većinu segmenata pravnih odnosa, prava i obaveza istospolnih parova, uopće ne tretira. Odnosi se samo na uzdržavanje partnera i dio njihovih imovinskih odnosa. Iako proklamira zabranu diskriminacije, Zakon ne stavlja homoseksualne zajednice u jednak položaj s onim heteroseksualnim, već ih diskriminira samom činjenicom da ne propisuje mogućnost ostvarivanja važnih prava za zajednički život dviju osoba, a to predstavlja problem mnogim građanima i građankama koji u takvim zajednicama žive. To je realnost, nešto prema čemu država i vlast imaju odgovornost.
Nadalje, smatram i da je u civiliziranom društvu, čiji se stupanj demokratičnosti odražava upravo kroz odnos prema manjinama, mjesto odredbama o istospolnim zajednicama u Obiteljskom zakonu, koji kod nas, nota bene regulira i izvanbračnu zajednicu žene i muškarca.
Po najavama iz Ministastva uprave s novim zakonom, dakle ne u okviru Obiteljskog zakona, istospolne zajednice neće se zvati brakom, a istospolni partneri neće imati pravo posvajanja djece. Kako to komentirate?
To komentiram jednom spužvastom i zapravo kalkulatorskom politikom koju vodi političar Zoran Milanović i koja će ga sasvim sigurno dovesti do neuspjeha, u prvom redu kod vlastitih birača. Umjesto da je iskoristio važan trenutak, mehanizme i mogućnost koja se pred njega postavila, premijer i njegova Vlada odlučili su se za djelomična i mlaka rješenja. Rješenja koja svakako jesu napredak, ali su ujedno i polu-rješenja. Zanimljiva je konstatacija koju sam ovih dana mogao čuti - da su HDZ-ove vlade puno bolje za svoje birače nego što su socijaldemokratske vlade za birače koji su ih doveli na vlast. Ovakvi ustupci su ništa drugo nego popuštanje pod pritiscima desnice, a u kojima prednjači snažna katolička Crkva, inače obilno financirana od svih nas zahvaljujući diskriminatornim tzv. Vatikanskim ugovorima.
ustavnisuci.jpg
Deprivilegirajući odnos prema manjinama, neovisno da li govorimo o Srbima u Hrvatskoj ili hrvatskim lezbijkama i homoseksualcima, potpuno je nedopustiv. Hrabar i odrješit iskorak nazivanja svakog braka brakom i omogućavanja istih prava kako za heteroseksualne tako i za homoseksualne partnere, koji jest možda u nekoj mjeri avangardan za našu lokalnu zbilju još uvijek opterećenu neriješenim ratnim nasljeđem, teretom korupcije zapletene u sve dijelove društva, bio bi ipak nešto što bi uhvatilo korak sa svijetom i otvorilo vrata za sretniju sadašnjost, odnosno bilo nešto što bi bilo cijenjeno i prepoznato u pogledu unatrag iz budućnosti.
Smatram da većina nema pravo okrnjivati prava manjine, a većina koja je pobijedila na izborima ima autoritet i legitimitet za provođenje i onih možda naoko nepopularnih mjera kojima će se ostvariti uvjeti za jedno egalitarno i pravednije društvo. To se zove društvena odgovornost i umijeće vladanja.
Zašto treba ozakoniti mogućnost posvajanja djece istospolnim partnerima?
Brak apsolutno ničim nije ugrožen ukoliko se njegova vrata otvore i homoseksualnim parovima, niti bi itko bio ikako ugrožen ukoliko dvije istospolne osobe koje se vole stupe u brak
Ako se istospolna zajednica promatra kao zajednica dvoje ravnopravnih ljudi, emotivno povezanih, koji su odlučili dijeliti životne uspjehe i neuspjehe, međusobno se poštujući i pomažući te koji tim određenjem nesumnjivo čine obitelj, ne vidim razloga zašto bi takve obitelji bile uskraćene mogućnosti posvajanja i odgajanja djece. Takve obitelji u Hrvatskoj postoje.
Argument da istospolna zajednica nije prirodna jer partnerice ili partneri u njoj ne mogu međusobno dobiti djecu prirodnim putem promašena je, jer niti je prokreacija jedini pokazatelj dubine veze između dvoje ljudi i mjerilo njihovih pedagoških i odgojnih kvaliteta, niti bi zbog bilo kojeg razloga istospolni parovi bili lošiji roditelji od raznospolnih. Po toj istoj nemuštoj logici mogli bismo institut braka zabraniti neplodnim i starijim parovima, kao i onim koji ne žele imati djecu.
Ukoliko zakonodavac omogućuje posvajanje djeteta pojedincu, potpuno neovisno o njegovom ili njezinom bračnom statusu, ne vidim razloga da to ne bi omogućio i dvjema pojedinkama ili dvojici pojedinaca koji su se udruženim snagama spremni posvetiti podizanju i odgoju, često napuštenog, djeteta kojem mogu pružiti sretniji život. Pritom je vrlo važno istaknuti da osoba ili par koji posvaja dijete prolazi temeljitu provjeru karaktera, životnih okolnosti i uvjeta i to ovdje dakako ne bi bila iznimka.
Otpor usvajanju antidiskriminacijskih zakona, pa i forsiranje aktualnog referenduma, dolazi ponajviše od Katoličke crkve, koja je, međutim, u nešto više od jednoga stoljeća izgubila sve velike kulturno-civilizacijske ratove: razvod braka, pobačaj, ženska jednakopravnost i žensko pravo glasa, dekriminalizacija homoseksualnosti. Treba li kod sekularnih pitanja mišljenje Crkve uopće biti relevantno?
Ovakvi Vladini ustupci nisu ništa drugo nego popuštanje pod pritiscima desnice, u kojima prednjači snažna katolička Crkva, inače obilno financirana od svih nas zahvaljujući diskriminatornim tzv. Vatikanskim ugovorima
Nesumnjivo je da iza cijele ove diskriminatorne kampanje stoji vrh katoličke Crkve u Hrvatskoj, poznat po rigidno nazadnjačkim stavovima. To je u osnovi ista isključiva linija promišljanja koja je dovela do Kristalne noći u Njemačkoj 1938. ili do rušenja Starog mosta u Mostaru 1993, nad čijim smo se mementom zamislili baš ovih dana o njihovim obljetnicama. Takva svijest dovela je i do raspisivanja referenduma o bračnoj (ne)jednakosti. Crkva, koja bi po svojoj misiji trebala biti u prvim redovima borbe protiv fašizma, često mu je, baš naprotiv, bivala prešutna ili kao što smo to dobro shvatili iz nedavnih riječi biskupa Valentina Pozaića, glasna suradnica. Slično se Crkva ponijela i po pitanju uvođenja ćirilice i dvojezičnosti u Vukovaru. Uskrsnula je svoju ratnohuškačku retoriku i spregu s politikom etničkog čišćenja nehrvatskog stanovništva kojoj je svojedobno davala doprinos, time propustivši biti faktorom pomirenja i nenasilja. Sjetimo se samo bliskog odnosa biskupa Marina Srakića s osuđenikom za ratne zločine protiv civila u Osijeku Branimirom Glavašem. Za Crkvu u Hrvatskoj, a osobito za njen vrh, ali i za vjernike kojih je puno i koji predstavljaju veliku većinu u hrvatskom društvu, bilo bi dobro da se približe istinskim vrijednostima kršćanstva i progresivnijem tumačenju vjere što ga propovijeda njihov poglavar, papa Franjo.
