Da je netko prije samo pola godine vidio na nekom plotu napisano "Jacu za predsjednicu", sigurno bi pukao od smijeha, a najviše bi pukao Ivo Sanader. Ali, onda bi se uozbiljio. Sinulo bi mu, kao što nedugo poslije i jeste, da bi ta mala koja vrijedno hvata bilješke na saborskim sjednicama, mogla odlično poslužiti kao regent koji će zamijeniti umornog monarha dok se oko njega ne raziđu olovni oblaci sumnje da je baš on capo di tutti capi korupcije u Hrvata.
I ljuto se prevario. Zaboravio je da je ona godinama izbliza pratila kako se na gornjogradskim Dvorima vode državni poslovi, i vidjela da je tu toliko mutljaže da se monarh više neće moći vratiti, i da je to prilika da ona nešto učini. Što je najvažnije, bila je dovoljno bistra bilješkarka da zaključi kako to i nije bogzna kakva mudrost, pod uvjetom, jasno, da imaš dovoljno petlje da se u to baciš. Potrebno je jednostavno raditi sve suprotno od onoga kako se dotad radilo i stvari će hodati, malone, same od sebe.
Bilo je, dakle, potrebno da nova premijerka još samo malo učvrsti autoritet, a za to je najidelnije moglo poslužiti nešto u čemu ona može sasvim samostalno, bez njihovih uplitanja i opstrukcija, voditi igru. I tako je odlučila uhvatiti se zapetljanog čvora praktički devastiranih hrvatsko-slovenskih odnosa, u čemu će lako dobiti podršku, pa kako će se vidjeti i laskava priznanja u svijetu, a onda se ojačana vratiti vešeraju pretrpanom prljavih gaća kod kuće.
Jadranka Kosor pokazala se spremnom ne podilaziti domaćoj javnosti, još manje podjarivati u njoj bikovske nagone. To je posljednji put viđeno prilično davnih godina, kada su to napravili Račan i Drnovšek, sporazumom koji je doslovce zgažen, posebno s hrvatske strane
Dakle, hrvatsko-slovenski spor. Kosor je vjerojatno još ranije uvidjela da se ovdje zapravo ne radi o sporu, to je prefina riječ za bjesomučno čerupanje koje je počelo time što su državne elite u Zagrebu i Ljubljani najprije nahuškale svaka svoju naciju protiv one druge. Pa sada i kada bi htjele ne mogu više sjašiti s tih napujdanih bikova. Zato ni premijerka nije toliko hrabra i naivna da bi se s tim igrala, pa je poduzela neke mjere opreza.
Potpisala je sporazum s Pahorom koji sada odbija objaviti, što je iznerviralo hrvatsku opoziciju. Ona je u međuvremenu iščeprkala da se ondje spominje slovensko pravo na "dodir" s otvorenim morem i užasnuta je mogućnošću da to znači neki koridor koji bi Hrvatska predala na suvereno raspolaganje Sloveniji. Užasnuti su, međutim, još kudikamo više u Sloveniji, gdje opozicija potpomognuta jakim snagama inteligenicije optužuje Pahora za izdaju, jer taj "dodir" (slovenski "stik") smatra toliko fluidnim da može značiti svašta i ništa. A njima prije izgleda kao ništa. Zato i Pahor kumi Kosorovu da objavi sporazum, očito računajući da će se nakon toga uskopitnuti i hrvatska javnost, čime bi se omekšale bijesne reakcije u Sloveniji, koje bi lako mogle završiti i padom njegove Vlade.
Ali, hrvatska premijerka reagirala je na to srca kamenoga, vjerojatno malčice vraćajući Slovencima za jednogodišnju samoživu blokadu hrvatskih pregovora s Bruxellesom, koja je toliko isfrusrtrirala hrvatsku javnost. A kako se danas stvar okrenula, jer sada vrije u Sloveniji, ona ima jak dokaz da nije napravila ništa na štetu Hrvatske. I zašto bi ga sada ispustila iz ruku? Ima u tome sigurno i zadovoljstva što je Sanaderu mogla pokazati da se svilenim rukavicama može postići puno više nego boksačkim, koje on nije skidao s ruku. I zato dok gospođa priprema kod kuće krumpir salatu, svakako ima dobrih razloga uživati u sebi.
Ali, pustimo to. Više gugutave bliskosti s Pahorom i više diplomatske domišljatosti i lukavosti nije ono glavno što nju dijeli od ex-premijera. Puno važnije je što se ona pokazala spremna ne podilaziti domaćoj javnosti, još manje podjarivati u njoj spomenute bikovske nagone. To je posljednji put viđeno prilično davnih godina, kada su to svojim poznatim sporazumom napravili Račan i Drnovšek, koji je, poznato je, doslovce zgažen, posebno s hrvatske strane. Ipak, sada se nazire spremnost Kosorove i Pahora da idu tragom baš tog sporazuma.
To znači da rješe ne samo pitanje kontakta Slovenije s otvorenim morem (pri čemu Račan-Drnovšekov "dimnjak" ipak ne bi došao u obzir, jer u takvom obliku nigdje ne postoji, ali neka njegova podvarijanta sigurno da) nego i druga otvorena pitanja (Ljubljanska banka, nuklerka Krško..). No, prije toga treba rješiti problem otpora u objema zemljama, a tu postoji jedan rijetko glupi paradoks. Dok se sporazumu Kosor-Pahor u Sloveniji opire desnica, što ulazi u opis njenih poslova, u Hrvatskoj to čini ljevica, i to redom članice trećesiječanjske koalicije, iz koje je svojedobno i došao prvi ozbiljan pokušaj trajnog rješavanja spora sa Slovenijom (SDP, HNS, IDS).
Naša dična opozicija opire se sporazumu sa Slovenijom, tko zna koliko sposobna shvatiti da je time postala korisna budala koruptivnog jezgra HDZ-a na čelu sa Sanaderom. Valjda bi joj to došlo iz dupeta u glavu tek kada bi Sanader napravio stranački prevrat
Zašto su ove stranke dovele sebe u ovako idiotsku poziciju potpisnik ovih redaka ne bi znao, ali će barem pokušati objasniti u čemu se taj idiotizam sastoji. Prije svega Milanović, Pusić, a pogotovo Kajin, praktički se ovdje pojavljuju u ulozi nekog novog HDZ- a, jer su najveći otpori sporazumu sa Slovenijom uvijek dolazili iz te stranke. Još je gore što je HDZ pri tome bacao cjepanice pod vruće hrvatsko-slovenske odnose u pravilu onda kada je time trebalo prikriti neke svinjarije kod kuće, kao što su sada ove afere koje danomice kuljaju na površinu.
Ali, eto, HDZ sada zahvaljujući novoj predsjednici to ne čini. Ali se zato toga uhvatila naša dična opozicija, tko zna koliko sposobna shvatiti da je time postala korisna budala koruptivnog jezgra HDZ-a na čelu sa Sanaderom. Valjda bi joj to došlo iz dupeta u glavu tek kada bi Sanader napravio stranački prevrat (što je u neku ruku već i pokušao na nedavnom politbirou stranke). I onda u Piranski zaljev poslao topovnjače, kako bi Hrvatima i Hrvaticama vratio nacionalni ponos, a sebi mir pomućen ovim glupim aferama koje su ga saletile.
No, sve kada ne bi postojala ni najminimalnija mogućnost da se to dogodi, hrvatske opozicijske stranke ne bi bile manje budalaste, jer su ušle u šprancu ne samo HDZ-a nego i slovenske desnice. A ovoj je autizam postao poodavno trajno stanje svijesti. Kada bi netko neupućen čuo što ova brblja o slovenskom izlasku na otvoreno more, mogao bi zaključiti da je Hrvatska postavila nekakve podvodne balvane (možda je konzultiran i Milan Martić u haškoj hapsani, tko zna), pa slovenska obala polako odumire, a luke odavno više nisu u funkciji. A stvar je upravo suprotna. Nekada mala i beznačajna luka Kopar danas pravi veći promet nego, još od austro-ugarskih vremena, slavna, luka Rijeka.
I to je ono najgore što možeš reći na račun politike, u ovom slučaju slovenske i hrvatske. Da su iza života, koji ide naprijed ne zahvaljujući njima, nego uprkos njima.
